Jednom sam htio da uzmem onu hoklicu i da sjedim na kiši…
Da budem Šaban Bajramović, da živim kako hoću, da psujem,
plačem, pjevam, da nosim bijelo odijelo, da napišem sedamsto
pjesama, da igram barbut, da imam, pa da nemam, koliko dajem-
Bog mi daje, da budem musliman i pravoslavac, da budem
ciganski džezer, da živim na Zapadu, da imam bujnu ofarbanu
kosu, da imam ljubičasti sako i Net King Kola u malom prstu,
da imam južni bulevar i zlatni kajlu, da umirem sto puta
dnevno i nikada ne umrem, da ispijem za noć hektolitar
henesija, da me skrnave, da me zasipaju bijelim ružama, da
ljubim hiljadu, a volim jednu, pa da me lijepo s načinom
sa’raniš, cigančice moja…
Pa da te zovem:
– Izađi, iznesi hoklicu, sjedi pored mene…
Ti bi mi rekla:
– Jesi li poludeo, ulazi unutra…
I ušao bih…
Istrljala bi mi glavu mekanim peškirom, pa bi me privila
na grudi i poljubila me u oko…
Kisnućemo neki drugi put…
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač – Povelja Kraljevo
