
Koliko će godina proći, koliko će uludo potrošenih dana i našeg vremena minuti pre nego se dokopamo jednostavne, puke istine da na svet nismo stigli prazni i neispisani, da smo zadato već nosili u sebi – avaj!, bez svesti o tome i bez putokaza. Rođeni celi i nezreli, stupili smo u život kao u tajnu koja se može otkriti tek nakon što se odigra podla igra lutanja i nagađanja uz bezbroj spoticanja i propadanja. Tako ćemo vrednosne kriterijume, rođene kad i mi, prekršiti nebrojeno puta – drugačije nije moguće. Bićemo nedužni jer nismo mogli znati da to što nas sputava, ili nas podstiče, da je to jedna sasvim intimna stvar – nije telesno, nema sadržinu i nema formu, ali ima jedno astralno srce koje kuca i pulsira mirom ili nemirom – lični kodeks vrednosti.
Tek ulaskom u zrelost, a ko ima sreće stupiće i na to najbolnije tlo (kažem ko ima sreće jer mnogi dožive duboku starost a da nisu okrznuli zrelost), objaviće se mesto na kom je odavno počeo izvor svakog bola. Prozvani smo da stanemo i položimo račun jednom načelu kojeg nismo bili svesni, a koje sada zahteva da ga čujemo i sledimo. I ne mogu da se ne osete i stid i zebnja i sumnja u sopstvene snage da možemo protivno stihiji. Senzibilan čovek nema kud sa tim teretom do da ga se pisanjem oslobodi. To je moranje, a ne svestan izbor.
Koje je to svojstvo čoveka koje mu vezuje usta, a u ruku smešta olovku kao jedino prihvatljivo sredstvo kojim će se odmah i u-za-život-neophodnoj meri osloboditi tereta koji pritiska teško i opasno? Sve će ovo znati i razumeti konemplativni sabrat po peru – pesnik naročito. Do samopouzdanja se dolazi teško – potpuno nikada. A opet, premda retko, vidimo pesnika uzdignutog čela. Odakle dođe unutarnja sigurnost, na šta se ta sigurnost oslanja i u prah pretvara onog konvencionalno nespretnog čoveka, zbunjenog i uplašenog svetlošću običnog, prozaičnog dana? Od čega su obloge koje blaže bol izranavljenoga, onog koji gole duše i bos hoda po neravnim, iskrzanim i često opasno oštrim izbočinama tvrdog zemaljskog puta.
Poezija je najsuptilniji refleks lirskog na tvarno. A tvarno je sve osim emocije koja zahvata mnogo više od od onoga što joj telesna čula nude. Hrani se ona i osećanjem ushita i zanosa i uzbuđenja, ali njena glad time nije utoljena. Duže su joj ruke i širi zagrljaj od tog malog zavežljaja što joj nudi telo. Poezija nadilazi sve što se vidi okom i čuje sluhom. Uzvišena emocija u supstanci je prožeta smislom, njeni su izvori van tela. Sve što je produkt mozga i uma tvar je. Sve što ištu žlezde, što je glad strasti, proračuna i taktike vidljivo je jer je plitko. Kakve god rezultate dala aktivnost čoveka – od velikih naučnih otkrica za dobrobit civilizacije, do giljotine, sve je i daleko i blizu onom titravom, nežnom i osetljivom, onom fluidnom u biću oko čijeg se porekla može polemisati, ali mu se ne može odreći postojanje.
Upravo to titravo, prozračno i lepo, preovlađujuće je prisutno kod određenih ljudi – umetnika naročito, kod pesnika gotovo uvek. Kako nastaje pesma? Iz čega sukne prvi stih? Slutim – iz unutarnjeg preobilja u koje su stali i natiskali se utisci sa površine, nataložili se i razlili po osetljivoj, mekanoj potki melanholije koja se uvek nada dobru bez vere da će dobro i biti. Utisci iz sveta padaju po nutrini kao pečati, svaki kao žig zagrejan na vatri ostavlja trag u obliku upitnika koji se množe, bez izgleda da postanu znanje, ali sa snagom žive sile koja traži odgovore. Odgovor će doći u nekom odsudnom trenutku kada od preobilja unutrašnjeg popuste i otvore se ventili koji su pesnika zadugo držali u prividu sklada spoljašnjeg i unutrašnjeg. Pokuljaće reči, pritiskaće mu i čelo i mozak, u neredu će padati pred njegove oči i u njegove ruke. On će ih sa ljubavlju i radošću zgrtati, strpljivo ih raspoređivati u slogove, u stihove, u strofe, i konačno, u pesmu.
Pišem o ljudima kojima je knjiga, i umetnost u širem smislu, nasušna potreba, o onima koji premda mučno i sa naporom, uspevaju da u nutrini sopstvenog bića sami sobom zasvetle dovoljno jako i blistavo da razbiju mrak koji je u njih spušten spolja, iz okolnosti koje ne mogu da kontrolišu, niti u njima učestvuju. Ipak sve je blizu, sve se prožima: gnusoba i plemenitost rame uz rame, uzvišenost i bizarnost i istom životnom kolu – strah me i da pomislim koja antropološka snaga (u razvojnom smislu) preteže.1 Kada (zadivljena) čitam rečenice koje su ispisane pre dva veka, pre pet vekova, pre dve hiljade godina, shvatam da čovek nije mnogo uznapredovao u intelektualnom, duhovnom i svakom dugom smislu. Napotiv. Sve što jeste tobožnji napredak (nauka, tehnika …), uprkos dobronamernosti, preobratilo se u kontaprodukt, u višeobličje nasilja nad prirodom. Sve je u službi komfora: da se ne pati, da ne boli, da muka slučajno ne rodi bunt i snažnu misao. Kako napisa Karlos Fuentes :”Osuđeni smo da se veselimo do smrti”.
Jovanka Živanović
1 ZAMENA
Sigurno bi ljubav bila zamena za nešto.
Za kavijar, za zlatna vina.
Ne znam šta se može nečim zameniti,
Izuzev: ništa, ničim.
Ponekad spajam nemoguće:
Stvari sa drugim stvarima,
Ljubav sa pogrešnim rečima,
Preterivanje sa čednim slikama,
Sebe i drugačije slike.
Opet sam pijan. Pomislim ponekad
Da slabiji sam beočug u lancu,
Ponekad da jesam lanac.
Opet sam pijan, i tako se bojim,
Bojim, izdržljivi moj svete.
ŽIVORAD NEDELJKOVIĆ