Art

Priče o Silviji – Došao sam samo da bih se vratio

© Srđa Dragović

Došao sam samo da bih se vratio

Došao sam samo da bih se vratio – rekao sam jednom prilikom Silviji ne znajući da će ona tako burno reagovati. Bukvalno je vikala, da ne kažem, urlala, ipak je prejaka riječ – ustala je, šetala od prozora do vrata, od vrata do prozora, prljava kiša padala je tog dana tako da, i da je htjela nije mogla ništa da vidi kroz prozor, nijesam je prekidao, pomislio sam samo da je glupo da se naljutim jer je to očekivana reakcija i pomislio sam da bih mogao da se naljutim jer je ta pomisao očekivana, ali nijesam je prekidao, gledao sam je, slušao, volio sam je i želio sa njom da vodim ljubav, eto, otpozadi, ako bih birao.

Silvija je odjednom postala nepogrešiva. Ranije, tamo, nije bilo tako. Ah, griješimo i sprdamo se sa tim. Griješimo namjerno i ljudi nas gledaju, misle da smo glupi ili neobrazovani, a nas ni najmanje nije briga šta misle o nama. To su bili dani! Ali o njima treba pričati na posebnom mjestu. Otkada smo ovdje došli Silvija je, mic po mic, postala nepogrešiva. Čak i za neke potpuno banalne stvari kao što je ime nekog fudbalera – pogriješi ime, ja se nasmijem, ona se naljuti. I ne čudi onda njen bijes kada sam joj rekao da smo možda, ali možda, pogriješili jer smo došli ovdje. Ali, nijesam se ljutio. Ona je vikala, prolazila kroz polje bez odbrane, svi moji igrači stoje, gledaju je i vole, ona dolazi do gola, i, priznaćete, u takvoj situaciji je potpuno nebitno hoće li lopta preći crtu. Lopta ostaje u petercu. Silvija odlazi. A ja sam želio da zagrli, jako, bilo kog od mojih odbrambenih igrača.

 

 

 

Ostavite komentar: