Notes

Svemir kao skladište slika

„Nasljeđujemo sami sebe.“

Louis Jouvet

„Imala je dvanaest godina kad su joj umrli otac i majka“, priča mi baka u proljeće „od neke epidemije, više se ne sjećam koje“.

„Imala je dvanaest godina i ostala je sama sa tri mlađe sestrice“, nastavlja priču o sudbini svoje majke. Gledajući kroz prozor radi duge razmake između rečenica. Kao da u sebi podcrtava glavne riječi.

Vani, u rano proljeće, počinje padati snijeg. Nestvaran kao i prošlost. Poput čestica azbesta koje lete zrakom u filmu Stalker. Sad smo i mi dospjeli u svojevrsnu zonu, ograđeni Svemir.

„Cijeli je svemir skladište slika i znakova, kojima će imaginacija dati mjesto i relativnu vrijednost“, piše Baudelaire u svojim Likovnim kritikama. Krhkima poput onih latica koje padaju sa procvalih voćki. Ili je to snijeg? Ili Oboje.

Kretanje između dva svijeta. Ili tri.

Često mislim o toj dvanaestogodišnjakinji, njenom  pogledu, nutrini, spoznaji da će joj nepredvidivost života  zauvijek lišiti sigurnu budućnosti.

Radi se o utvrđivanju spoznaje o sebi, u sebi samom. Svojoj samoći od sebe.

Tuga se prenosi generacijama. Ti me živiš iznutra i ponovno proživljavaš traume, kroz isti nacrt u mojoj krvi.

To stanje je oteklina duha.

Živimo i zajedno i razdvojeno. Zajedno krvlju, razdvojeno vremenom.

„Spremamo kovčege za konačnost“ kako bi to izrekao Pessoa. Kao na peronu čekajući vlak ili smrt. I jedno i drugo je prijevozno sredstvo. (Pre)vozi nam tijela. Zato se i zove mliječna Staza.  Mliječna put na licu očiju veličine kovanica. Oči boje crnih rupa. Život nije samo polazište već i ishod. I peron i stanica. I vlak i tračnica.

Smrt je ipak točnija od vlaka. Jer:

„Smrt dolazi uvijek rano,

Svaki život malo traje.

Trenutak je precrt samo

Stvari koja iščezla je“

(Fernando Pessoa, Smrt dolazi)

Te oči dvanaestogodišnjakinje čekaju na život koji nikada neće doći. Koji je projurio, bez zadrške i milosti, bez stajanja i pristanka. Žurba u beskonačnost.

Nova epidemija se sve više širi, a život se sve više sužava.

Briše se vrijeme, unatrag.

Krv se obnavlja strahom.

„Sav strah dolazi od toga da nešto volimo“ piše Toma Akvinski i nadodaje da oni koji su osuđeni na vječno prokletstvo  neće osjećati strah budući da je sva nada završila. Strah implicira nadu.

Strah je susret sa nečim izvan nas. Bijeg je samo stvaranje razmaka. Razmak je stvaranje usamljenosti.

Mislima iscrtati liniju.

Prozor… ta granica između prizora i svijeta. (Lacan). Između one epidemije i ove epidemije.

Ta granica između mene, nje i nas briše se u nedaći trenutka iz vremena udaljenosti.

Otud i molitve koje se pišu u malim bijelim molitvenicima za djecu.

Helena Berden

Ostavite komentar: