Istraživač je za to vrijeme razmišljao: uvijek je opasno kad se čovjek odlučno upleće u poslove drugih ljudi. On nije stanovnik kažnjeničke kolonije ni građanin države kojoj ona pripada. Kada bi sada pokušao osuditi ovakvo smaknuće ili ga čak pokušao spriječiti, mogli bi mu reći: ti si stranac i brini se za svoj posao. Na to ne bi mogao ništa odgovoriti, osim ako ne bi dodao kako se čudi što se našao u ovakvoj situaciji, jer on putuje samo kao promatrač, bez ikakve na-mjere da se miješa u strane sudske postupke i da ih mijenja. A opet, našao se u velikom iskušenju. Nepravednost samog postupka i nehumanost egzekucije bila je izvan svake sumnje. Nitko ne bi mogao reći kako u tome on ima neke svoje, osobne interese, jer mu je osuđenik bio potpuno nepoznat, nije bio ni iz njegove zemlje i uopće mu nije bio simpatičan. Sam istraživač imao je preporuke visokih ustanova, ovdje je primljen s velikim poštovanjem, a sama činjenica da je pozvan da prisustvuje smaknuću kao da je ukazivala na to da bi njegovo mišljenje o tome moglo biti pozdravljeno. A to bijaše tim vjerojatnije što zapovjednik, kako je to sasvim jasno mogao čuti, nije bio pristalica ovakva postupka, a prema oficiru se odnosio gotovo neprijateljski.
U tome trenutku istraživač začu oficirev bijesan povik. On je upravo, i to ne bez muke, ugurao pusteni čep u osuđenikova usta, kada je ovaj, u neizdrživoj navali mučnine, zatvorio oči i povratio.
Oficir ga žurno trgnu sa čepa i pokuša mu zadržati glavu iznad jame; no bilo je odviše kasno, bljuvotina se već cijedila niz stroj.
— Svemu je kriv taj zapovjednik! — vikao je oficir, bijesno drmusajući mjedenom polugom. — Prljaju mi stroj kao da je svinjac.
— Drhtavim rukama pokazivao je istraživaču što se upravo dogodilo. — Zar nisam satima i satima pokušavao uvjeriti zapovjednika da shvati kako zatvorenici ne smiju jesti dan prije smaknuća? Ali naša nova, blaga doktrina misli drukčije. Zapovjednikove dame prežderavaju čovjeka slatkišima prije nego što ga dovedu ovamo. Cijelog se života hranio smrdljivom ribom, a sada treba jesti slatkiše! Pa i to bi bilo moguće, ništa ne bih imao protiv toga, samo da su mi nabavili novi pusteni čep koji već tri mjeseca uzalud tražim. Kako da čovjek ne osjeti mučninu kada u ustima oćuti pustinu koju je već više od stotinu ljudi slinilo i gnječilo u trenucima umiranja?
Osuđenik je položio glavu doimajući se miroljubivo, dok vojnik bio zaposlen čišćenjem stroja osuđenikovom košuljom. Oficir krenu prema istraživaču, koji kao da je nešto naslutio, i ustuknu za korak, no oficir ga uhvati za ruku i povuče u stranu.
— Želio bih s vama u povjerenju izmijeniti nekoliko riječi reče. — Mogu li?
— Naravno — odgovori istraživač i stade slušati zatvorenih očiju.
— Ova vrst smaknuća, kojoj ste se sada mogli diviti, trenutno u našoj koloniji nema više otvorenih pristalica. Ja sam njen jedini branilac, a u isto vrijeme i jedini zastupnik baštine našeg prijašnjeg zapovjednika. Više se ne mogu nadati nikakvom usavršavanju i proširivanju ovog postupka; sve svoje snage trošim da sačuvam ono što postoji. Dok je prijašnji zapovjednik bio živ, ova je kolonija bila prepuna njegovih pristalica; u izvjesnoj mjeri ja još i sad posjedujem uvjerljivost koju je imao on, no to je tek djelić njegove moći. Kao posljedica toga, njegove su pristaše utihnule, i premda ih ima još mnogo, to nitko ne želi priznati. Kada biste danas, na dan smaknuća, pošli u čajanu i poslušati što se tamo govori, možda biste čuli samo neke dvosmislene izjave. Sve su to pristaše, ali pod sadašnjim zapovjednikom i njegovom doktrinom, meni nisu ni od kakve koristi. I sada vas pitam: mora li zbog tog zapovjednika i njegovih žena, koje na njega utječu, ovakvo djelo, ovakvo životno djelo — on pokaže na stroj — nestati? Smije li se to dopustiti? Pa čak i kada je netko došao kao stranac na naš otok, na svega nekoliko dana? Ali nema vremena za gubljenje, sprema se nekakav napad na moje funkcije suca; u zapovjednikovu se uredu već održavaju sastanci na koje mene ne pozivaju; čak je i vaš današnji posjet, čini se, značajan korak; oni su kukavice i koriste se vama kao paravanom, a vi ste ipak stranac…Oh, kako je u starim danima smaknuće bilo drukčije! Cijeli dan prije ceremonije dolina je bila prepuna ljudi; svi su oni došli samo zato da bi mogli vidjeti; rano ujutro zapovjednik bi se pojavio sa svojim damama; fanfare su budile cio logor; ja bih raportirao da je sve spremno; sakupljeno društvo… a nijedan visoki službenik nije se usudio da ne dođe… poredalo se oko stroja; ova gomila pletenih stolica tek je bijedan ostatak iz onih vremena. Stroj je bio upravo očišćen i sav je blistao; za gotovo svako smaknuće dobivao sam nove rezervne dijelove. Pred stotinama gledalaca, a svi su oni stajali na vršcima prstiju, sve do onih uzvisina tamo, osuđenik je bio položen ispod ≫drljače≪; to je činio sam zapovjednik. Ono što danas radi običan vojnik, nekada je bila moja dužnost, dužnost predsjedavajućeg suca, i bila je to čast za mene. A onda bi počelo izvršenje smrtne kazne! Ni najmanji pogrešan zvuk nije ometao rad stroja. Mnogi tada više nisu ni gledali, već bi zatvorenih očiju ležali na pijesku; svi su znali: sada se izvršava pravda. U tišini što je nastala moglo se čuti samo uzdisanje osuđenog čovjeka, napol prigušeno pustenim čepom. Danas stroju više ne uspijeva da iz osuđenika iscijedi uzdahe jače od onih koje pustina može prigušiti, ali u onim je danima iz pisaćih igli kapala kiselina koju više ne smijemo upotrebljavati. A onda, onda bi nastupio šesti sat! Nije se moglo udovoljiti svim molbama onih koji su željeli promatrati izbliza. Zapovjednik je u svojoj mudrosti odredio da bi djeca trebala imati prednost; ja sam, naravno, zahvaljujući svom položaju imao privilegiju da uvijek budem blizu stroja; često bih čučao eno tamo, s malim djetetom u svakoj ruci. Kako smo samo svi upijali onaj preobraženi izraz izmučenog lica, kako smo kupali obraze u svjetlosti te pravde, napokon postignute a već iščezavajuće! Kakva su to bila vremena, moj prijatelju!
Oficir je, očito zaboravio kome se obraća; zagrlio je istraživača i naslonio glavu na njegovo rame. Došljak se našao u velikoj neprilici i nestrpljivo je gledao preko oficirove glave. Vojnik je upravo bio završio čišćenje stroja i sada je sipao rižinu kašu iz zdjele u pliticu. Čim je osuđenik, koji se, čini se, brzo oporavio, opazio što se zbiva, odmah je krenuo jezikom za kašom. Vojnik bi ga svaki put odgurnuo natrag, jer je rižina kaša zacijelo bila određena za kasnije sate, no isto je tako bilo neprilično i to što je vojnik gurao svoje prljave prste u pliticu i pred osuđenikovim pohlepnim pogledom sam jeo.
Oficir se brzo pribrao.
— Nisam vas želio uzbuditi — reče. — Znam da vam ne mogu opisati one dane tako da u njih povjerujete. U svakom slučaju, stroj još radi. Djelotvoran je i izvršava svoju funkciju, makar stajao i osamljen u ovoj dolini. A leš, na kraju, u nepojmljivo nježnom lebdećem pokretu još pada u jamu, premda više nema stotina ljudi koji su se nekoć, poput muha, skupljali oko njega. U ono smo vrijeme oko jame morali postaviti snažnu ogradu, no ona je već odavno istruljela.
Istraživač je želio skrenuti pogled s oficira, te se nasumce okrenuo i pogledao naokolo. Oficir pomisli da promatra pustoš doline; zato ga uhvati za ruke, okrene prema sebi kako bi mu video oči, i upita:
— Shvaćate li sramotu svega toga?
Ali došljak je šutio. Oficir ga na trenutak ostavi na miru; razmaknutih nogu, ruku oslonjenih na bokove, stajao je nepokretan, zagledan u tlo ispred sebe. Onda smiješkom pokuša ohrabriti istraživača i reče:
— Bio sam jučer u vašoj blizini kada vas je zapovjednik pozvao da prisustvujete. Čuo sam ga kako vas poziva. Poznajem ja zapovjednika. Odmah sam shvatio što je želio postići tim pozivom. Premda je dovoljno moćan da poduzme mjere protiv mene, još se to ne usuđuje učiniti, ali očito namjerava iskoristiti protiv mene vase mišljenje, mišljenje uglednog stranca. Pažljivo je on to proračunao: ovo je tek drugi dan vašeg obravka na otoku, niste poznavali starog zapovjednika i njegova razmišljanja, vaši pogledi uvjetovani su evropskim načinom razmišljanja, možda ste načelno protiv smrtne kazne uopće, a napose protiv ovakvih mehaničkih uređaja za usmrćivanje, osim toga, vidjet ćete da se smaknuće izvršava bez ikakve podrške javnosti, da je izvedeno bijedno, strojem koji je već prilično star i istrošen, i napokon, kada se sve to uzme u obzir, vrlo je vjerojatno (tako misli zapovjednik) da nećete odobriti ovakve moje metode? A ako ih ne budete odobravali, tada to nećete prikrivati (još govorim sa zapovjednikova gledišta), jer vi ste čovjek koji osjeća povjerenje u vlastite, dobro iskušane zaključke. Istina je, vidjeli ste i naučili cijeniti osobitosti mnogih naroda, tako da nećete oštro osuditi naše postupke, kao što biste to učinili u vlastitoj zemlji. No zapovjedniku to nije ni potrebno. Bit će dovoljna i jedna slučajna, nenamjerna opaska. Ona čak ne mora predstavljati vaše stvarno mišljenje, tako dugo dok bar na izgled odgovara njegovim namjerama. Pokušat će vas navesti lukavim pitanjima, u to sam sasvim uvjeren. A njegove će dame sjediti oko vas i naćuliti uši; vi ćete, možda, reći nešto kao: ≫U mojoj je zemlji sudski postupak drukčiji≪, ili ≫U mojoj se zemlji zatvorenik ispituje prije nego što ga se osudi≪, ili ≫U mojoj se zemlji mučenje ne primjenjuje još od srednjeg vijeka≪. Sve su te primjedbe istinite onoliko koliko se vama čine prirodnim, nevine primjedbe kojima nije namjena da ocjenjuju moje metode. Ali, kako će zapovjednik reagirati na njih? Vidim ga, našeg dobrog zapovjednika, kako će u tom trenu odgurnuti stolicu i pojuriti na balkon, vidim njegove dame kako lete za njim, čujem mu glas… dame ga zovu glasom gromovnika… i onda, evo ga kako govori: ≫Poznati istraživač sa zapada, poslan da prouči sudske postupke u svim zemljama svijeta. upravo je rekao da je naš stari način dijeljenja pravde nehuman. Pošto ovakva osoba tako presudi, ja više ne mogu i dalje trpjeti ovakav postupak. U tom smislu određujem da od današnjeg dana…≪ i tako dalje. Vi biste se možda željeli umiješati, vi niste rekli ništa nalik na to, vi moje metode nikada niste nazvali nehumanim, upravo suprotno, vi baš zbog svoga velikog iskustva vjerujete kako su te metode najhumanije i najprimjerenije ljudskom dostojanstvu, i vi taj stroj zapravo obožavate… no bit će odviše kasno; nećete moći doći čak ni do balkona, jer on je već ispunjen damama; mogli biste pokušati privući pažnju na sebe, mogli biste pokušati viknuti; ali ruka neke dame zatvorit će vam usta, čime ćemo i ja i djelo prijašnjeg zapovjednika biti izgubljeni.
Istraživač je morao prikrili smiješak; tako je laka, dakle, zadaća koju je smatrao tako teškom. Izbjegavajući komentar, reče:
— Vi precjenjujete moj utjecaj; zapovjednik je pročitao moje preporuke, on zna da ja nisam nikakav stručnjak za sudske postupke. Ako bih i kazao što mislim o tome, bio bi to stav privatne osobe, stajalište koje bi imalo isto toliko utjecaja kao i stav bilo koga drugoga, a svakako mnogo manje utje-cajno od gledišta zapovjednika, koji, koliko sam mogao shva-titi, raspolaže u ovoj kažnjeničkoj koloniji vrlo širokim ovla-štenjima. Ako je njegov stav o vašoj proceduri tako nepovo-ljan kao što vi vjerujete, tada se bojim da se približava kraj vašoj tradiciji, čak i bez skromne pomoći s moje strane.
Da li je oficiru napokon sinulo? Ne, još mu nije bilo jasno.
Žustro je zatresao glavom, nakratko svrnuo pogled na osuđenika i vojnika, koji su obojica odustali od rižine kaše. Zatim pristupi sasvim blizu istraživaču i, ne gledajući ga u oči, već fiksirajući pogled na neku točku na kaputu, reče tiše nego ranije:
— Vi ne poznajete zapovjednika; vi sebe vidite kao, oprostite na izrazu, neku vrst nestručnjaka kad je riječ o nama i ovdašnjim okolnostima. Ipak, vjerujte mi, vaš se utjecaj ne može dovoljno visoko ocijeniti. Bio sam jednostavno oduševljen kada sam čuo da ćete osobno prisustvovati smaknuću. Zapovjednik je to zamislio tako da meni nanese štetu, no ja ću to preokrenuti u svoju korist. Kako vam pažnja nije bila odvučena lažljivim šaputanjima i prezrivim pogledima, što se ne bi izbjeglo da smaknuću prisustvuje gomila ljudi, mogli ste čuti moje izlaganje, razgledati stroj i sada se spremiti da promatrate smaknuće. Vaše je mišljenje, to je izvan svake sumnje, formirano već odavna; ako vas muče još neke sumnje, pogled na izvršenje kazne raspršit će ih. A sada vas molim: pomozite mi protiv zapovjednika!
Istraživač mu nije dopustio da nastavi.
— A kako bih ja to mogao učiniti? — poviče. — To je potpuno nemoguće! Ja vam ne mogu pomoći, niti naškoditi.
— Možete — odgovori oficir.
Pomalo sa strahom istraživač pogleda oficirovu stisnutu pesnicu.
Franc Kafka
Nastaviće se
