Radnje romana odvija se krajem 1943. godine u Zadru i njegovom zaleđu. Nakon kapitulacije Italije grad zauzimaju Nijemci i ubrzo potom počinju razorna saveznička bobardovanj grada Zadra. Zbog njih su mnogi stanovnici grada Zadra bili prisiljeni pobjeći iz grada i mnogi su se sklonili na selo.

To je bila sudbina i likova ovog romana: Narciza Goloba i njegove žene Terezije i dva sina, Ante Morića i njegove kćeri Marijane, Ernesta Donera i žene mu Lizete i kćeri Mafalde, Anite i nećakinje Line i šjora Karla koji su otišli u Smiljevce.

Svi oni pripadaju srednjem staležu koje je nakon bombardiranja odlučilo doći na selo. U tom trenutku počinjemo pratiti dvije grupe likova, a to su seljaci i ljudi iz grada. Kroz same likove vidjet ćemo koje predrasude i mišljenja imaju jedni prema drugima.

Radnja ovog romana nije linearna, odnosno ne kreće od početka bombardiranja pa bez ikakvog prekida do nekog događaja u budućnosti, u ovom slučaju do Mafaldine smrti. Glavna radnja romana je prekinuta nizom retrospekcija, pogotovo pričama koje priča Ićan Brnos, seljak kod kojeg su se smjestili Ernesto, Lizeta i njihova kćer.

Drugim riječima, radnja romana nije cjelovita i jedinstvena, već je ispresijecana brojnim epizodama i pričama. Uz pomoć tih epizoda sama radnja romana je usporena. Kada govorimo o pripovjedaču, u ovom romanu možemo govoriti o sveznajućem pripovjedaču koji priča priču u trećem licu, ali i likovi postaju pripovjedači i pričaju u prvom licu. U poglavljima u kojem su likovi pripovjedači ćemo čuti najviše lokalizama, neologizama ali i izraze, pa i cijele rečenice na stranom jeziku (talijanskom).

Naslov romana Zimsko ljetovanje je oksimoron jer govori o ljetovanju po zimi. U samom romanu likovi objašnjavaju zašto su svoje obitavanje na selu prozvali zimskim ljetovanjem. Ovaj roman je roman kolektiva jer govori o različitim ljudima koji su zbog ratnih nedaća bili prisiljeni živjeti zajedno.

Vladan Desnica: Hitac veselnik

“Zimsko ljetovanje’ objavljeno je 1950. u Zagrebu. Bilo je vrijeme staljinizma bez Staljina, prije famoznoga Krležinog govora na Ljubljanskome kongresu književnika kojim, u ranu jesen 1952, započinju procesi liberalizacije, stilskoga i estetskog pluralizma u kulturi i umjetnosti.  I ne zna se, zapravo, što je veće čudo: to što je Desnica, mimo svijeta, pisao takvu knjigu, ili to što mu je ona objavljena. Subverzivna i stavom i stilom, nestvarna u svojoj ljepoti, to je prvi i posljednji naš građanski roman o Drugome svjetskom ratu. Ni u sljedećih četrdeset godina, koliko je potrajala Jugoslavija, nije objavljeno ništa slično “Zimskom ljetovanju”. Kako je takva knjiga mogla proći mimo komesara? Ili kako je mogla proći mimo hrvatske i srpske književnosti, ne ostavivši na njima baš nikakvog traga ni utjecaja?

Svijet o kojemu je Vladan Desnica pripovijedao danas više ne postoji. Nema ga ni u antropološkom, ni u socijalnom, ni u nacionalnom smislu. Zadrani su masovno izbjegli iz grada što su ga saveznici ravnali sa zemljom, i koji im je bio kriv po prilici onoliko koliko i Dresden, o čemu nismo, mimo Desnice, do danas čuli ništa. Jasno je i zašto. Tim zvjerskim bombardiranjima učinili su uslugu Titu, a zatim i Hrvatskoj. Nestalo je jednoga talijanskog grada, prebrisano je najizrazitije mjesto romansko-slavenskoga sinkretizma na istočnoj obali Jadrana, živi dokaz nesigurnih pripadnosti, kultura koje se pretapaju kao u akvarelu, i rođeno je nešto tvrdo slavensko, i na kraju hrvatsko, etnički čisto, slobodno od povijesti. Još tokom romana, u njegovoj posljednjoj četvrtini, gledamo Zadrane kako iz Smiljevaca, gdje su živjeli u izbjeglištvu, odlaze prema Trstu.

Pedesetak godina kasnije nestalo je i Srba iz zadarskog zaleđa. Istjerani su u novome pravedničkom zanosu osloboditelja, koji su čišćenje obavili s istim onim moralnim pravom s kojim su njihovi djedovi, uz pomoć savezničkih bombardera, očistili Zadar od talijansko-građanskog elementa. Tom prigodom su, ne zaboravimo, pod djelovanjem domoljubnog dinamita u zrak poletjele i kosti Vladana Desnice, skupa s crkvicom pod kojom su bile sahranjene. Tako se hrvatska književnost odricala jednoga svog pisca kojega će, istina, naknadno svojatati, sve se pozivajući na Desničino optiranje i pristanak da uđe u ediciju Pet stoljeća hrvatske književnosti. Srećom po Hrvate, srpska se književnost Desnice, također, odricala, istina na drukčije načine i pod drugim kondicijama, ali skoro jednako glupo, bespotrebno i slijepo. Čitatelj bi lako i s jednima i s drugima, ali teško da će preboljeti nestanke ona dva svijeta o kojima je Desnica pisao, zadarskoga i srpskog, koji su od “Zimskoga ljetovanja” učinili knjigu bez zavičaja i bez pripadnosti, bez konteksta u kojemu je napisana i objavljena 1950.

Vladan Desnica dijeli zagrobnu sudbinu s Ivom Andrićem. Obojica su ostala bez svjetova za koje su bili vezani, o kojima su pisali, ispisujući na taj način sebe same i svoje kompleksne identitete. Ispisivali su osobne iskaznice, koje su se danas pokazale nevažećima. Desnica i Andrić pisci su bez papira, apatridi, ahasveri, lutaoci  kroz povijest i vrijeme, koje najmanje razmiju oni koji ih smatraju ekskluzivno svojima. Ostaje im još onaj najmanji, premda, možda, literarno i najvažniji sadržalac pripadnosti. Desnica je 2014. pisac onoga desetkovanog i razbaštinjenog svijeta hrvatskih Srba, koji svoga pisca, kao i svoje porodične povijesti i živote, godišnje evociraju u neobnovljivoj Kuli Janković Stojana, u Islamu Grčkom, pokraj ruševina kojima su krovovi u vrijeme velikih hrvatskih pobjeda letjeli u zrak od sreće, skriveni iza fasada ukrašenih ustaškim grafitima. Andrić je, opet, pisac bosanskih Hrvata, koliko ih još ima, i njihova unutrašnjeg sentimenta, ako ga, izluđeni, još umiju diferencirati.

U “Zimskom ljetovanju” stoji jedna pomalo šaljiva i melankolična epizoda koja bi se čitatelju najčešće mogla vraćati u pamet. To je ono kada u Žagrovac stiže vojvoda Dule sa svojim četnicima, pa poziva sve iz Smiljevaca da dođu na zbor. Jadna mu majka tko se ne odazove. To zbuni smiljevačke goste, izbjeglice iz Zadra, zbuni ih, a bogme i uplaši, pošto se nikada ne zna s tim divljim, seljačkim svijetom, i s njihovim čudnim običajima. Naime, trebaju li i oni ići na taj četnički zbor? Kako nisu imali koga upitati, za svaki su slučaj krenuli, i utopili se u rijeci svijeta koja je, također za svaki slučaj, išla u Žagrovac, i trpala se u općinsku zgradu. Slušali su govor vojvode Duleta, nešto su razumjeli, nešto i nisu, sve dok vojvoda nije digao korbač u zrak: neka se položi zakletva! Zadrani su ponavljali riječi za vojvodom, ili su samo otvarali usta, jer ga nisu razumjeli, vikali su gdje treba vikati, mrštili se, prigodimice slagali izraze lica, strahovali da vojvoda Dule gleda baš u njih, da bi na izlazu Ernesto izgovorio ove riječi: “Jesmo se mi Dalmatinci nazaklinjali kao niko drugi! Ali da ćemo i ovu zakletvu morati da damo, to, bogami, niko ne bi mogao predvidjeti.” Slijedio je u Žagrovcu narodni teferič, koji je također trebalo izdržati: “Kad se ljudi u krčmi razuzuriše i stadoše nadvikivati kucajući se zamućenih očiju i prelijevajući po stolu vino iz punih čaša, i kad se kod crkve – oko onih nekoliko čempresa podšišanih skoro do vrha, za slavoluke, đurđevske uranke i za metle za gumno – povede kolo; kad niz pijana lica poče da se roni pokoja suza radosnica a vani po mjestu da odjekuje pokoji hitac veselnik, Zadrani pomisle da će biti pametno da pođu. Oni podmire svoj skromni račun i krenu put Smiljevaca.”

Ovaj čitatelj rijetko će osjetiti zavist prema kojem hrvatskom piscu, Krležu i Ujevića izuzima, oni su izvan konkurencije; pozavidi, recimo, Slobodanu Novaku, a sve češće i gorče i Ranku Marinkoviću, ali zavist koju osjeća prema Desnici, njegovu stilu i “Zimskom ljetovanju”, nema mjere ni usporedbe. Poslušajte, recimo, i pogledajte u tekstu te dvije riječi: “hitac veselnik”, pa se za vrijeme Svjetskoga prvenstva u nogometu, 2014. u Brazilu, i za vrijeme svih drugih nacionalnih sportskih slavlja, sjetite, dok vam oko ušiju prasne pokoji “hitac veselnik”, istina ne četnički, premda može biti ustaški, pa vidite kakav je to pisac.

Ivan Lovrenović piše (www.lovrenovic.com): “U raznim javnim prilikama – anketama, intervjuima, tzv. izjavama – bez kolebanja sam tvrdio da je ‘Zimsko ljetovanje’ uz Andrićevu ‘Prokletu avliju’, najbolji prozni tekst (roman, tzv. duža pripovijest – sasvim nevažno) u književnostima štokavskoga jezičnog kruga.” Za ovakvu tvrdnju ne treba svjedoka. A ni konteksta, pripadnosti, pa ni piščeva groba. Samo dugi pogled na tekst, čitati i pamtiti.

Miljenko Jergović

Vladan Desnica: Hitac veselnik

Vladan Desnica ili konačna forma

Pogovor je, više ili manje, izlišan. Ali ovde, u trenutku kada ste pročitali i poslednju reč ovog Desničinog romana, izuzetno uzbudljivog i suptilnog, tako spremnog za ono što je tajni sadržaj i poruka ljudskih doživljaja, u trenutku kada ste ga dočitali i završili, pogovor je, ubeđen sam, još izlišniji.

Ne kažem to konvencionalno. Niti je to samo uvod u priču o ovom romanu (ili noveli? ko će ga znati, jer ko li će da se sapliće ponovo o stepenice često izmišljenih rodova?), nego zato što osećam koliko je ovaj roman zaista završen.

To je knjiga uz koju bih mogao da vežem pojam konačne forme. Teško da imamo još koju knjigu proze, roman ili novelu, koji bi bili tako konačni, što znači tako zatvoreni u sebe, omeđeni sobom. Možete li nekud još iz ovog romana, možete li drugi epilog da mu nađete, da otvorite neke druge,

nove mogućnosti? Sva vrata ovde su zatvorena. U ovome romanu zazidan je jedan pejzaž, jedan svet. Ljudi koju su pobegli iz Zadra, ispred aviona, ispred nesreće, jesu li stvarno pobegli ili ih je ta nesreća naterala da saznaju neke stvari i otkriju užase koje nisu znali, i to zauvek, da bi ih, tako, to njihovo porazno saznanje opkolilo kao nekakav večni, svirepi zid? Imam utisak, dok beležim ove prigodne reći, posle romana, ovo uzgredno pričanje koje ZIMSKOM LJETOVANJU ne može ništa ni da dopiše ni da otpiše, da je pejzaž Desničinog sela Smiljevca (iz kojeg i porušeni Zadar može da se vidi) definitivni pejzaž, i da su oni koji se spremaju, u poslednjim glavama ovog romana, na odlazak iz njega, u stvari osuđeni da zauvek ostanu u njemu. Ako bolesna Lina i ode Italiju, dobrotom šjora Karla, da se tamo leči, uveren sam da će otići samo prividno: ostaće u stvari u ovome pejzažu, zarobljena. Ona, kao i ostali.

Jedna nesreća otvorila je vrata druge, još veće. Desničini junaci pobegli su od smrti, ali našli su se, licem u lice, sa zlom i očajanjem. Oni su ovekovečeni tim zlom u sebi i oko sebe. Samo nesreća može toliko da ovekoveči; sreća je prevrtljiva, ona nema veze sa večnošću. Ona traži igru s vremenom i sa mestom. Spremna je na putovanje. Nesreća sve zazida (da se nije dogodilo bombardovanje Zadra, ovi ljudi nikada ne bi sve ovo saznali, pa je njihovo bekstvo, zato, samo gorka obmana, stupica, pad u zamku otkrovenja, razgolićavanja sebe i sveta), nesreća traži konačne forme, večne, neizmenljive. Što je isklesala svojom rukom, uporno i nezadrživo, isklesano je za sva vremena, i promene tu nema niti može da je bude. Ona miriše na smrt.

Otuda, mislim, i počinje jezovita završenost i zaokrugljenost ovog romana: sve je u njemu jednom zauvek dato, sve je na svome mestu, u svom vremenu. Svemu je posvećena određena dužina, i sve što je rečeno, i što se dogodilo, dogodilo se po nekakvoj neumitnoj, neizbežnoj logici. Proterani iz Zadra na koji su nasrnuli avioni, junaci ove knjige, sa dečjim kolicima, sa jastucima, biciklima i termos-bocama, u stvari su proterani iz svog raja (blaženog raja neznanja!), iz predela iluzija i laži. Novi pejzaž u kome će ovi prognanici da se nađu tek prividno je prolazan: tu, u njemu, oni će korak po korak, stepen po stepen, iz sata u sat, iz dana u dan, da otkrivaju ono što nisu znali i zbog čega im je život, u gradskim zidinama, bio blažena iluzija. Oni će dolaziti do tih otkrića nekad potpuno nesvesni svega što se dešava, a ponekad sa jezom prisutnih svedoka ili i samih junaka koji su kasno shvatili da su junaci i koji nisu više u stanju da se iščupaju iz vrtloga igre. Napraviće i poneki izlet, na početku romana srešćete ih kako se šetaju prašnjavim drumom, još uvek građanski bezazleni, ili se sklanjaju da propuste kamione sa vojnicima. Lina će, tada, staviti maramicu na usta. Ernesto, taj divni neorealistički junak, smušenjak i tragikomična figura, možda će osetiti bol zbog povređenog ponosa, ali će ipak pokušati da nađe opravdanije razloge za optimizam. Putovaće Desničini junaci drumom, uz škripu dečjih kolica, ići će jedni drugima u posete, čekaće da vreme prođe, ubeđeni da je sve to samo privremeno, i da će se jednom ipak vratiti u Zadar iz kojeg su proterani, u taj Zadar, koji ovde nije samo određeni grad nego i simbol prošloga života, iluzija i navika. Neki od njih, pod izgovorom da imaju posla, odlaze žurno biciklima u grad, ali tamo sreću samo ruševine i prazninu: njihov boravak izvan njegovih zidina postao je neizbežan. Proterani iz raja u ovaj pejzaž koji u početku liči na neki obični, naivni pejzaž (a kako je demonski!), oni sve više urastaju u njega, svakim minutom i svakom rečju.

Nesreća otvara put u saznanje. Put istine vodi kroz njena neočekivana vrata. Jednom, to će biti užas: kada stara popadija umre (izvrsne stranice romana!) nikoga neće biti ko bi dao kola da se ona odnese do groblja i tamo zakopa. Svaki od ljudi ima svoj izgovor. Osećanje opšte samoće i napuštenosti, saznanje da svaki živi samo za sebe, ovde raste do monstruoznih razmera. I šjor Karla, za koga su svi poverovali da je umro, prežaliće lako. Je li to onda zaista bio živ taj šjor Karlo, tamo, na drumu, kada ih je dočekao mahanjem marame vezane za štap, ili je to bila avet koja će ih podsetiti ko su oni i šta su u stvari? Stare iluzije, koje su značile život u gradu, možda njihov jedino mogući život, razbijače se o nevidljive sante, jedna po jedna. Većinom skoro nečujno, bez loma i praska. U određeno, unapred zakazano vreme, i na određenom mestu, strašni anđeo koji dolazi po svoje. Sve je dato unapred, i sve što se dešava samo je odjek nečega što je već završeno, što niko više ne moze da zaustavi, niti da mu tok u značenje promeni. Bežeći od smrti, junaci ovog romana naći će se, ali ne odjednom (jer zar njihov život u gradu nije bio samo jedna velika priprema ili uzaludno odlaganje ovoga što je moralo da se desi, kao što svaka istina dođe po svoje, kao što svaki krčag ide na vodu dok se ne razbije?), naći će se oni u večnosti strašne besperspektive. Prognani iz raja, oni su večite žrtve saznanja koje nije moglo da se mimoiđe niti da se zabašuri.

To je sve omogućilo i, još više, nagnalo senzibilnog Desnicu da ostvari zaista završen roman, ovu knjigu tako čudno konačnu po formi: fatalnost ovih prognanika koji su bili junaci jedne igre a da nje nisu ni svesni (te podzemne igre!), literarno se transformisala u definitivnu formu ovog romana, u njegovu završenost. Sve je u ovom romanu, kao i u sudbinama njegovih junaka, nepromenljivo i zapečaćeno. Sve je našlo svoje mesto zauvek, miris i boju. Izlaza nema. Šanse, i poslednje šanse, ako ih je ikada moglo da bude, izgubljene su još onog dana kada su junaci ZIMSKOG LJETOVANJA prvi put videli mrtve na zadarskim ulicama, onog čoveka prilepljenog za zid, mačku iza zatvorenog prozora, onog fratra koji motkom pokušava iz mora da izvuče dečja kolica.

Fatalnost u sudbinama ovih zauvek prognanih ljudi, isteranih iz svog varljivog raja, motivisala je fatalnost u formi ovog romana: tu konačnost njenu o kojoj govorim, tu njenu nesposobnost za otpisivanje i dopisivanje, za promene. U tome, uostalom, vidim jedan čudan izuzetak koji upućuje na ideju: da literatura i nije ništa drugo nego poigravanje takvih izuzetaka sa teorijama. Jer ko je mogao da predvidi ovako konačan roman koji će, istovremeno, biti istinski savremen? Današnji roman nalazi se na drugoj strani: on može da teži konačnoj formi, ali on je ne dostiže. Da bi se stvorila ta konačna forma, potrebno je: da pisac veruje da je reč koju kaže prava, jedino moguća reč, da slika koju je rekao može i jeste jedino moguća slika. Pogledajte Luja Gijua, koji sa Desnicom inače nema veze, ali je u centru ovoga problema: njegov ogromni roman IGRA STRPLJENJA nije tako zamašan, ubeđen sam, samo zato što je reč o jednom velikom dobu, punom sadržaja i prevrata, nego zato što Giju, sin ove epohe, skeptik, veliko sumnjalo, ne sme, ne može da se zadrži na jednoj reci, na jednom unutrašnjem imperativu: on reč koriguje, briše ili dopunjava drugom rečju, on sliku umnožava drugom i desetom slikom, on predstavu potire predstavom. Ko sme, koji li to pisac, gde i kada, ako je u dosluhu sa svešću ovoga vremena, koja je savest jednog živog, snažnog relativizma, ogromne sumnje (zar nismo videli kako su se u prah i pepeo razvejale jučerašnje konačne istine i konačne forme?), ko sme da se odluči samo za jednu takvu istinu, i za jednu takvu konačnu reč? Konačna forma je ideal, ali ne i stvarnost ovoga vremena.

Desnica, međutim, ostao je u vremenu, ostao u njemu do grla (videli ste to i sami), ali je ostvario jedan takav konačan roman. On se našao tamo gde su otkrića konačna, gde izlaza više nema. Na vetrometini dana, da su njegovi junaci ostali u gradu (u Zadru, određenom, i Zadru simboličnom) takva forma romana ne bi mogla da se ostvari ili bi se ostvarila jedino po cenu savesti i autentičnosti. Raj današnjeg čoveka ne zna za konačna saznanja, pa dakle ni za konačne forme u literaturi. Ali prostori u koje odlaze prognani iz tog žalosnog raja (jedino mogućeg) mogu da znaju, i moraju, kao prostori završetka, kao svaki prostor smrti, takvu formu. Sa Desnicom, oni su je saznali.

To je otkriće Vladana Desnice: pokazao nam je mesto i vreme koji trpe i, još više, koji zahtevaju konačnu formu, završeni i u sebe zatvoreni roman.

O drugome šta bih imao da kažem?

Možda to: da je Desnica, usred ovog pejzaža, imao srca za humor, makar on bio i crni humor. Ili da dopišem još, ne stideći se, da smo u nekim stranicama ove knjige otkrili odlomke svoje ne baš sjajne biografije, iz dana kada smo se spasavali od smrti (ona je imala glas aviona), Kada smo napuštali svoj grad, ne znajući da više nikad nećemo da se vratimo u njega?

O, vreme! Tu počinju drugi razgovori i, možda, nova knjiga.

Radomir Konstantinović

Zimsko ljetovanje

prvo poglavlje

I

Mali skup izbjeglica iz bombardiranog Zadra, smješten po raštrkanim kućama sela Smiljevaca, sastajao se po lijepu danu poslije ručka radi zajedničke šetnje. Cesta se sterala kosom prolazeći između seoskih kuća koje su se nanizale u prisoju; s nje je pucao vidik na razoreni grad u nizini i na more pred njim. Skup je sačinjavalo nekoliko porodica »srednje ruke«.

Bio je tu knjigoveža Narcizo Golob, štur čovuljak s velikom bezdjetnom ženom, šjorom Terezom, i s dva dječaka iz prvog braka; trgovac mješovitom robom Ante Morić, udovac sa postarijom kćeri Marijanom; brijač Ernesto Doner sa sitnom plavom ženicom Lizetom i djetencetom u kolicima; crnomanjasta krojačica Anita Kresoević sa ulijepljenim uvojkom na čelu (ostatak nekadašnje mode i uspomena na uspjehe iz mladih dana), i nećakinja joj Lina, siroče na njenoj brizi, tanka i mlada plavojka, kako su govorili, nordijskog tipa. Jedini samac u koloniji bio je šjor Karlo umirovljeni općinski viši računar.

Povorka se polagano kretala cestom, naprijed u grupi ženske sa Donerovim dječjim kolicima, pozadi muškarci sa šjor-Karlom u sredini. Dva mrzovoljasta knjigovežičina pastorka, razbarušena i opuštenih čarapa, lunjala su priključujući se sad jednoj, sad drugoj grupi. Meta šetnje bila je »Baturova kovačija« — bijela, ratom prekinuta građevina na osami, pokrivena novim crvenim crijepom, a iznutra još nepregrađena, na raskršću gdje općinski put uvire u državnu cestu. Izbjeglice bi posjedale na kamenom pozitku pred pustom kovačijom. Tu, na uviru u glavni drum, činilo im se da su bliže svijetu i njegovim saobraćajnicama; tu su disali šire, napajajući svoju želju za odlaskom. U smiraj sunca vraćalo se društvance istim putem i redom, uz idilično cijukanje dječjih kolica. Anita Kresoević je zastajkivala i oslanajala se o nećakinju da odmori utruđenu nogu sa nabreklim žilama; za grupom su zaostajala dva mlada Goloba ćulajući nogom odbačenu limenku od konzerve, kakvih ima izobilja oko seoskih crkava i po jarcima uz cestu, svuda kud je prošla vojska. Kad bi previše zaostali, šjora Tereza bi stala, okrenula se podbočivši se u kukovima i zazvala kao da vabi pse: »Al-dooo! Bepi-caaa!« A dječaci bi se trgnuli i požurili.

Kadikad bi projurio cestom, sa treštanjem i tutnjavom, raskliman kamion; na sanducima likera upljačkanim po zadarskim tvornicama sjedili su oružani domaći ljudi u tuđinskim uniformama, s jako naherenim kapama na bujnim grivama, pod izukrštanim uprtačima i kaiševima sa kojih su visili ogromni pištolji, kame i kruškaste bombice; razmetljivo su naginjali iz flaša ajerkonjaka i alkermesa ili iz čuturica s rakijom. Njihovo urlanje i nekakva bojna pjesma nadvisivali su treštanje motora. Grupe su se podvajale i sklanjale uz rub ceste; ženske su silazile u jarak pritiskujući rupčić pod nos, Donerovica je svojim tijelom zaklanjala kolica od nejasne opasnosti. Gledali su zastravljenim očima te čudne oružane ljude što su već nestajali u oblaku prašine iz koga su se još pomaljala, kao iz ružna sna, zajapurena lica pokazujući u grdnu smijehu snažne zube svojih razvaljenih čeljusti. Ponekad bi naišla i kolona žutih njemačkih teretnjaka natovarenih svakojakim namještajem, madracima, pećima, i čak iz zida iščupanim radijatorima; u suncu su bliještala velika ogledala u teškim pozlaćenim okvirima i ječali potresani klaviri. Sve su to Nijemci tovarili i odnosili u uvjerenju da će plijen sretno stići njihovim dalekim kućama, dok će manje vrijedne stvari prodati negdje uz put za slaninu i rakiju. Na čitavom tom čudu sjedili su u svijetlim tropskim uniformama i kratkim hlačama u kojima su dopirali iz Afrike. Užireni ratnici isturili preko ograde gole gnjate sa bjelkastim maljama pa ih sunčaju, smiju se samozadovoljno sa svojih lećaivih lica i s bezobraznom sigurnošću gledaju u žene.

Čim bi cestom zatutnjila prva kola, izbjeglice bi se osvrnule: ako bi se vidjelo da za prvima slijedi čitava kolona, šjor Karlo bi spremno izvadio iz aluminijske kutije krpicu s vrpcom, namočio je vodom iz ploskice i vezao je preko nosa i ustiju, sličan kirurgu kod operacije. Tu je kutijicu s krpicom pripremio davno, još prije nego je izbio rat, pažljivo čitajući uputstva za obranu od bojnih otrova; i evo sad je, ipak, ta naoko suvišna predostrožnost došla do upotrebe; dokaz više da predostrožnosti nikad nisu na odmet i da događaji na koncu uvijek daju za pravo razboritu čovjeku.

Pri tome ga nimalo nije smetao diskretan osmijeh njegovih sugrađana ni široko nacerena lica i u nj uprti prsti njemačkih žujana. On je samo stresao ramenima i govorio da »treba biti superioran«. (A možda mu je upotreba te krpice bila mila i zato što mu je davala povoda za tu superiornost.) Donerovi su se smjestili u Smiljevcima kod Ićana Brnosa, s kojim se Ernesto poznavao od ranije. Ovo je za njih, kao i za većinu zadarskih izbjeglica, bio prvi susret sa selom. Proživljeli su čitav vijek u njegovoj neposrednoj blizini, kupujući svakodnevno njegove proizvode i prodavajući mu svoje usluge i odbačene starudije — a opet kao da su od njega odijeljeni kineskim zidom ili pojasom pustoši i udaljeni hiljadama kilometara! Zato je njihov dolazak na selo imao donekle čar puta u dalek i egzotičan kraj. Doista, njihova predstava sela bila je dotle prilično oskudna i neodređena. Za Lizetu selo je bilo mjesto gdje ima izobilja pilića, purana, pršuta, vina, i gdje se pred Uskrs ovce dadu na posao da nakote dovoljno janjaca a kokoši da snesu dovoljno jaja. Na selu, dakle, ima obilno svega toga, ali nadasve mlijeka, mlijeka! U toj njenoj predstavi, mlijeko je naviralo nepresušno, bujalo i pritiskalo kao u grudima novorotkinje, teklo potokom i rijekom, nemjereno i nezaustavivo, odlijevalo se u kablice, zdjele, čanke i čančiće, a nikako da mu se postavi brana i uredi otjecanje.

Njegov prijesni miris zavijavao je čitavu tu njenu predodžbu sela. Na selu ima i dosta voća, ali je šturo, nezrelo, ni izdaleka onako dobro i izgledno kao ono u gradu, i od njega se dobija srdobolja. Na selu takođe ima polja i livada (naročito livada, koje su ljepše jer su uvijek zelene); polja su puna makova, a livade pune onog žutog, i onog bijelog, i onog ljubičastog poljskog cvijeća kratke peteljke koje u raznim mjesecima preplavi gradsku tržnicu, i koje ona dobro poznaje još od djetinjstva, ali kojemu se u gradu ne zna ime. Kroz te livade neminovno protječe potočić; ako slučajno nema potočića, to može da bude samo propust iz zaboravnosti; tako, uostalom, stoji i na dvjema sličicama u okvirićima od hrastove kore koje vise (ili koje su bar od bombardmana visile!) u hodniku njenog stana u gradu; na jednoj od njih, štaviše, ima u pozadini i stara vjetrenjača, ali to, u našim bijednim krajevima, baš ne mora da bude. Ljudi su na selu podmukli i lukavi, i imaju uvijek prljave ruke; zato im ne valja dozvoliti da bilo šta diraju rukama. Oni su, osim toga, prilično smiješni; useknjuju se prstima, i treba im dobro vikati, jer su malko nagluhi, od prljavštine koja im se nakupila u ušima. Žive kukavno, ali tome su krivi sami jer su krajnje neumješni i nesnalažljivi te ne umiju da iskoriste i uživaju toliko blago božje (one kokoši, i one pršute, i ono mlijeko!). Govore — to im je osebina — nekako smiješno i nerazumljivo (»unmodoassai buffo de parlar«)1, i u svakoj prilici gledaju da podvale građanima; naročito vole da poture mućke kunući se da su svježa, tog jutra snesena jaja, a kadri su čak i da prodadu meso od crkotine. Djeca su im musava, zato što ih ne umivaju i ne rede, i kržljava i sitna, zato što ih izmalena zapajaju vinom i rakijom.

Ali selo ima jednu naročito ružnu stranu: to su zmije! Ima ih sva sila; svagdje i na svakom mjestu; stvore se čudom, kao iz ničega. One se odgone vonjem zapaljene krpe. Podmukle su, kao i njihovi gospodari seljaci (koje ujedaju mnogo rjeđe i mnogo manje rado nego građane); ima ih i takvih koje strelovitom brzinom jure za čeljadetom sikćući jezivo, pri čemu taj fijuk raste u tonu uporedo s brzinom zmijina kretanja, od čega se jadnom bjeguncu noge ukoče a srce skoči u grlo te ne može dalje ni makac. (Jednom je jedna majka našla smotanu zmiju pod uzglavljem svog djeteta.) Na selu isto tako ima i mnogo komaraca (no oni su šala u poređenju sa zmijama!). Komarci lijetaju naveče i od njihova uboda dobiva se malarija, koja se osim toga, dobiva i kad se smoče noge. Zato se na selu, za nuždu, može još nekako živjeti u proljeće, i to samo od zore do mraka. Seljaci, dabome, tu žive preko cijele godine, i danju i noću. Ali seljaci su seljaci. Ernestova predodžba sela bila je nešto stvarnija i potpunija. On je znao da ima i bogatih seljaka, koji imaju kuću na sprat i kod kojih se ne zna za bijedu; nerijetko su jako osjetljivi, pa se ne valja pred njima smijati na njihov račun. Gradski lovci često su u prijateljskim vezama s takvim plemenskim poglavicama i svraćaju k njima kad pođu u lov. Oni im pribavljaju sačmu i barut, a seljaci se odužuju pršutom i vinom. Naročito otkako je rat i otkako su ta sela potpala pod zadarske talijanske vlasti, te su veze produbljene; lovci im pomažu da dođu do lovnih dozvola i do umjetnog gnojiva, a uporedo s tim povećala su se i seljačka oduženja.

Ernesto je znao i to da seljaci pojačavaju vino šećerom i da plaćaju sasvim malu, upravo smiješno neznatu zemljarinu, a da općinsku pristojbu za pašu uopće ne plaćaju. Znao je da se uvijek pretvaraju i da su majstori u cjenkanju, da se umiju prenemagati kao da su zgoljna sirotinja i prikazivati da je novac koji vade zadnja parica koju imaju, dok stvarno kriju negdje pod košuljom i po nekoliko hiljadarki. Vina su im dvojaka, ali podjednako slaba; jedni, neuki i zaostali, prave ih na primitivan način, pa od odličnog grožđa dobivaju onaj svoj nemogući, mutni i nakiseli napitak, koji daje gnjileži i mješinom; drugi, i previše lukavi i previjani, služe se kojekakvim umjetnim sredstvima, dodavaju vinu boju, sumpor i druge tvari, uslijed čega takva vina smrde po pokvarenim jajima i od njih boli glava. Ali, između ta dva jednako nevaljala vina — između onog primitivnog i onog pokvarenjačkog — lebdi jedna tajanstvena i brižno čuvana bačvica »pravog, nepatvorenog domaćeg vina«, iz koje seljaci piju o nekim svojim velikim godovima i svetkovinama. Građanin rijetko dođe u priliku da okusi tog odličnog vina, jer ga seljaci ljubomorno kriju od očiju bijelog čovjeka. Svaki seljak, pa i siromašniji, ima jednu takvu tajanstvenu bačvicu, koja mu je već od boga data, kao devi njena grba.

Ernesto, doduše, nije bio lovac, ali je još kao mlad brijački pomoćnik bio strastven biciklist, i kao takav više puta napravio s drugovima nedjeljni izlet u Murvicu. Veseli mladići dali bi ispeći janje u krčmi Jure Solaka, razvalili se po ledini i pjevali uz mandoline neke vragolaste pjesme prekidane gromkim uzvicima, kikotali se i kreveljili na sve moguće načine. A seljani bi se sakupili u krugu oko njih i zadivljeno se smijuljili nerazumljivoj i količini popijenog vina nesrazmjernoj lacmanskoj obijesti i nestašluku. Eto na tim izletima i iz razgovora s lovcima u svojoj brijačnici Ernesto je uglavnom skupio svoja saznanja o selu i seljacima. Njegovo poznanstvo s Ićanom nije bilo starijeg datuma; ono je bilo slučajno a potjecalo je iz ratnog vremena. Ernestova se brijačnica nalazila na raskršću pri samom ulazu u Zadar, u blizini poljanice gdje seljaci ostavljaju kola i nahranjuju konje ispregnuvši ih i vezavši ulare za rudo.

On ih je danomice gledao, stojeći dokon iza stakla s rukama u džepu i zviždućući. Ipak, rijetko je prekoračivao prag svoje radnje da stupi s njima u razgovor; to je bivalo samo u određenim prigodama: pred Božić i ostale veće svetke, kad je tu nedaleko njegove brijačnice bio pravi sajam purana ili janjadi. Tad bi, onako u bijelom mantilu, ogledao čitave povorke purana vezanih za noge u parove i okrenutih strmoglavce, opipavao ih redom, provjeravao kao kakav mitničar što seljani nose u grad. Pri tome je nepromijenjeno zapitkivao: »koliko tražiš?«; i na seljakov odgovor — pa ma kakav bio puran i ma koja cijena — uvijek nepromijenjeno odvraćao da puran nije baš najbolji a da je cijena previsoka. Seljak bi se odvrnuo bez odgovora i pošao dalje čim bi vidio da nije ozbiljan kupac već da to tjera onako radi nekakve svoje zabave. A Ernesto, da mu još više zagorča, doviknuo bi za njim:

— Nećeš ti nigdje dobiti to što za nj tražiš.

— Ako i neću! — odvraćao je ljutito seljak ne osvrćući se.

Rijetko je kad i seljak stupio u njegovu radnju, osim pogreškom. To je bivalo naročito sada, za vrijeme rata, kad nije nalazio potrebne stvari u radnjama u kojima se ranije snabdijevao, pa ih je tražio svagdje, i po najbezizglednijim mjestima. Tako se eto desilo i poznanstvo između Ernesta i Ićana. Stoji Ićan pred brijačnicom, blene unutra kroz staklo izloga i nešto se skanjiva. Najzad upada u radnju i pita — ima li kolomaza.

Kolomaza nije bilo već dvije godine, i to ni ondje gdje mu je mjesto, a kamoli u brijačnicama, i Ićan to vrlo dobro zna, ali opet misli da nije zgorega upitati. Jer zna i to da bi mu, kad ne bi upitao, putem sve do kuće radila u glavi ta buba i raslo uvjerenje da bi kolomaza posigurno bio našao baš u onoj jednoj radnji u kojoj nije upitao. Istina, Ićan nije našao kolomaza, ali je dobio prijatelja i poslovnu vezu. Razvezao se razgovor između njih, i pokazalo se da bi Ernesto mogao pronaći, preko jednog svog znanca, modre galice za vinograd, a Ićan je opet njemu obećao pribaviti pšenice, nešto slanine i jaja.

Malo-pomalo, veze su se učvrstile i produbile

Vladan Desnica