Bio sam kondukter na čikaškom tramvaju. Najprije sam radio na liniji Hallstead između središta grada i stočne tržnice. Mi iz noćne službe bili smo sve prije nego zaštićeni na toj pruzi kojom su u kasne sate krstarili svakakvi problematični tipovi. Nismo smjeli ni na koga pucati, niti koga ubiti, a ako bi se nešto takvo dogodilo, onda je Tramvajsko društvo moralo platiti veliku odštetu. Što se mene tiče, bio sam bez ikakva oružja, a jedino u što sam se mogao pouzdati jest sretna zvijezda koja me prati. Uostalom, čovjek je rijetko kad bez nekog sredstva za obranu, pa sam i ja imao ručku od kočnice koja se mogla začas skinuti i odlično poslužiti. No, ja sam se tom ručkom koristio samo jednom.
Za vrijeme božičnih blagdana, 1886. godine, svake noći zaredom stajao sam na platformi svojih kola, a ništa se nije dogodilo. Jednom je kod stočne tržnice ušla velika gomila pijanih Iraca i potpuno zakrčila kola. Nosili su boce u rukama i urlali, a nisu pokazivali nikakvu volju da kupe karte, iako smo već bili krenuli. Oni rekoše da su se naplaćali preko cijele godine; svakog jutra i svake večeri po pet centi, pa je sada red da se o Božiću provozaju besplatno.
Takvo shvaćanje nije bilo ni najmanje glupo, ali ja ih nisam smio pustiti, plašeći se zbira koji su bili u službi Društva i imali zadaću paziti na poštenje konduktera. Jedan nadzornik popeo se na kola, stajao je nekoliko minuta, progovorio par riječi o Božiću i vremenu i opet se spustio, jer su kola bila pretrpana. Znao sam vrlo dobro da bi svi putnici morali platiti svojih pet centi da sam kazao samo jednu riječ tom nadzorniku, ali ja nisam ništa rekao.
– Zašto nas niste tužili? – upita jedan od njih.
– Mislim da je takvo što nepotrebno – odgovorih – jer ja imam posla s gospodom!
Neki se počnu od srca smijati i izrugivati se sa mnom, ali drugi su prešli na moju stranu i riješili tu nimalo ugodnu situaciju tako što su platili za sve.
Idućeg Božića došao sam na Cottage liniju. To je bila velika promjena. Sada sam imao vozilo od po dvoja, a katkad i troja kola koja su se napajala podzemnim kabelom. Publika je u ovom dijelu grada bila otmjena, pa sam svoje “petake” morao uzimati u rukavicama. Ali ovdje više nije bilo onih životnih sokova i sve je protjecalo bez intenziteta, a svakodnevno gledanje i slušanje istih ljudi iz otmjenih vila postalo je zamorno i dosadno. Pa ipak se i ovdje zbio jedan mali događaj o Božiću 1887. godine. Na Badnji dan prije podne moj je tramvaj vozio do grada. Bio sam tada u dnevnoj službi. Jedan gospodin uđe u kola i otpočne sa mnom kratak razgovor. Bio je strpljiv i svaki put bi me sačekao dok ne obavim svoj posao u kolima, a čim bih se vratio natrag, on bi ponovo započinjao razgovor. Mogao je imati oko trideset godina, bio je blijed, nosio je brkove i bio otmjeno odjeven, ali bez gornjeg kaputa, premda bješe poprilično hladno.
– Krenuo sam od kuće kako sam se zatekao – reče. – Htio sam preduhitriti ženu. – Zbog božičnih darova – primijetih.
– Tako je! – odgovori on i osmjehnu se.
No, to je bio nekakav čudan smješak, tek jedna grimasa i grč iskrivljenih usta.
– Koliko zarađujete? – upita.
To ne bješe nimalo neobično pitanje u zemlji Yankeeja, te mu odgovorih koliko zarađujem.
– Želite li zaraditi još deset dolara? – upita.
– Da, želim – odgovorih.
On izvadi lisnicu i bez riječi mi pruži novčanicu. Primijetih samo toliko da je imao povjerenja u mene.
– I što bi trebalo učiniti? – upitah.
On zatraži da vidi raspored mojih satova, a onda reče:
– Vi ste danas osam sati na ovoj liniji?
– Da.
– Na jednoj od vaših vožnji učinit ćete mi uslugu. Ovdje na uglu ulice Monroe prelazimo preko okna iz kojeg vodi podzemni kabel. Povrh tog okna postoji jedan poklopac; ja ću taj poklopac dignuti i sići dolje.
– Hoćete li oduzeti sebi život?
– Ne baš to. Ali ću učiniti tako.
– Aha!
– Vi ćete zaustaviti tramvaj i izvući me vani, ma koliko se ja opirao.
– Dobro.
– Hvala vam. Uostalom, ja nisam umobolan, kako vi možda mislite. Sve to radim zbog svoje žene, neka vidi da sam htio oduzeti sebi život.
– Dakle, tada će vaša gospođa sjediti u mojim kolima?
– Da. Ona će biti u the gripu.
Trgnuh se.
The grip su kola u kojima stoji kočničar i upravlja tramvajem. Ona su otvorena, zimi vrlo hladna, tako da u njih nitko ne ulazi.
– Ona će se voziti u the gripu – ponovi čovjek. – Ona je u jednom pismu obećala svom ljubavniku da će se voziti u tim kolima i da će mu dati znak kad dođe.
– Dobro. Ali moram vam skrenuti pažnju da poklopac skinete što brže možete i smjesta se spustite u otvor, inače će nas sustići novi tramvaj. Mi se krećemo u razmacima od tri minute.
– Sve mi je to poznato – odvrati čovjek. – Poklopac će biti odmaknut kad stignem. On je već sada odškrinut.
– I još nešto: otkuda znate kojim će kolima putovati vaša gospođa?
– O tome ću biti telefonski obaviješten. Imam ljude koji prate svaki njezin korak. Moja žena bit će u smeđem krznenom kostimu. Ona je lako uočljiva, jer je vrlo lijepa. Ako bi pala u nesvijest, vi je otpremite do ljekarne na uglu ulice Monroe.
Upitah ga:
– Jeste li govorili i s kočničarem?
– Jesam – reče čovjek. – I njemu sam dao istu sumu kao i vama. Ali ne bih htio da vas dvojica zbijate šalu s tim stvarima. O tome ne smijete govoriti.
– Nećemo.
– Vi zauzmite mjesto na the gripu i dobro motrite čim se približite ulici Monroe. Kad vidite moju glavu nad oknom, dajte znak da tramvaj stane. Kočničar će vam pomoći da me savladate i izvučete iz okna, ma koliko ja zapomagao kako želim umrijeti.
Razmislih malo o cijeloj stvari, a potom rekoh:
– Meni se čini da bi bilo pametnije da ste uštedjeli svoj novac i da niste nikome otkrivali svoje namjere. Mogli ste se naprosto spustiti u okno.
– O, Bože moj! – uzviknu čovjek. – A što bi bilo da me nitko ne primijeti, ni kočničar, ni vi, niti bilo tko drugi! Što onda?
– Jest, imate pravo.
Još smo malo porazgovarali do posljednje postaje, a kad je moj tramvaj krenuo natrag, tada je i on pošao s nama. Na uglu ulice Monroe čovjek reče:
– Ovo je ta ljekarna u koju ćete poslati moju ženu ako padne u nesvijest.
Zatim iskoči iz tramvaja.
Sada sam bio bogatiji za deset dolara. Hvala bogu, bilo je i sretnih dana u životu! Cijele zime, na oštroj hladnoći i vjetru, vatirao sam prsa i leđa naslagama novina. Svaki moj pokret pratilo je to šušketanje novina, pa su mi se drugovi slatko smijali. A sad će, pored ostalog, barem nešto preteći i za jedan divan, debeo i vatiran prsluk! I kad moji drugari dođu sljedeći put i prislone se k meni da bi čuli ono šušketanje – to zadovoljstvo bit će im uskraćeno!
Napravismo još dvije, napravismo tri vožnje po gradu, a ništa se nije dogodilo. I baš kad smo krenuli po četvrti put, na početnoj postaji popne se jedna mlada dama i sjedne u the grip. Na sebi je
imala smeđi kostim od krzna. Kročio sam naprijed i prišao joj, a kada sam od nje primio novac za kartu, ona je podigla lice prema meni i pogledala me. Bila je mlada i lijepa, oči su joj bile duboko plave i nevine. Jadnice, predstoji vam veliki strah, pomislih u sebi, ali vi ste zasigurno učinili kakvu opačinu, pa vas sada treba kazniti. Svakako ću vas s uživanjem i pažljivo nositi u ljekarnu. I dok smo jurili prema gradu, primijetih sa svojega mjesta kako je kočničar najednom počeo razgovarati s damom. Što je mogao reći? Osim toga, njemu nije bilo dopušteno razgovarati s putnicima za vrijeme vožnje. Na moje veliko iznenađenje vidjeh kako se dama pomaknu za jedno mjesto bliže kočničaru, a on stoji kod svojih komandnih uređaja i pažljivo sluša što ona govori.
Jurimo dalje prema gradu, zaustavljamo se na postajama, ljudi ulaze i silaze, i tako redom; sve ide svojim tokom. Približavamo se ulici Monroe. Pomislim u sebi: ekscentrični čovjek je izabrao zgodno mjesto, ugao ulice Monroe je tih i ne vjerujem da će mu tkogod smetati pri spuštanju u okno. I mislim nadalje kako sam tu i tamo viđao ljude iz Tramvajskog društva dok vrše popravke u tom oknu. I da je tada nekom pružnom radniku palo na um da stoji u oknu u vrijeme prolaska tramvaja, taj bi bio skraćen za glavu; vilica koja seže od the gripa do kabela zasigurno bi mu presjekla vrat. Pošto je Monroe bila sljedeća ulica, odem naprijed na the grip.
Sada su zašutjeli i dama i kočničar, a ja sam još zamijetio da je kočničar kimnuo glavom kao daje nacistu što treba činiti, a potom se zagledao naprijed i pojurio svom brzinom. Za komandnim uređajem bio je on, veliki Pat, Irac.
– Slack her a bit – rekoh kočničaru u žargonu, što je otprilike značilo da vožnju malo uspori. Rekoh mu da sam vidio jednu crnu točku između tračnica, a to bi mogla biti i nečija glava koja strši iz okna.
Pogledah damu koja također bješe upravila pogled u istu točku čvrsto se držeći rukama za sjedalo. Tako je zabrinuta i sluti nesreću, pomislih. Što li će tek biti kad vidi da je taj čovjek koji želi umrijeti glavom njezin muž?
Veliki Pat nije usporavao vožnju. Ja mu doviknuh da ima ljudi u oknu, ali to je ostalo bez ikakva odziva. Sada jasno ugledasmo glavu; bio je to onaj ludi mladi čovjek. Stajao je u rupi, licem okrenut prema nama. Stavih pištaljku u usta i oglasih jak signal za zaustavljanje. Pat je tjerao istom brzinom. Za manje od pola minute morala se dogoditi nesreća. Udar ih u alarm koji snažno zazvoni, a zatim skočih naprijed i dohvatih kočnicu. No sve je bilo kasno, tramvaj je škripeći projurio preko okna i tek potom stao.
Iskočih iz tramvaja. Bio sam posve smušen, a mislio sam samo o tome kako sam morao spasiti tog čovjeka; zgrabiti ga unatoč njegovu opiranju. Ponovo se nađoh u the gripu, ali nikako se nisam mogao smiriti. I kočničar je bio izbezumljen, svaki čas je zapitkivao ovo i ono, te je li bilo ljudi u oknu i kako se moglo dogoditi da ne zakoči tramvaj. Mlada žena je vikala:
– Strašno! Užasno!
Bila je blijeda i bez kapi krvi u licu, a i nadalje se grčevito držala za sjedalo. Ali nije pala u nesvijest, a malo kasnije sišla je i odmaglila svojim putem.
Bješe se skupilo mnogo svijeta. Glavu poginulog čovjeka nađosmo ispod posljednjih kola, dok je tijelo ostalo uspravljeno u oknu. Viličasta opruga bijaše ga dohvatila ispod brade i otkinula mu glavu. Uklonismo leš s kolosijeka, a stigao je i nadzornik koji će ga otpremiti dalje. On je popisao mnoga imena, a što se mene tiče, svi su putnici mogli posvjedočiti da sam zvonio, puhao u pištaljku i naposljetku sam povukao kočnicu. Uostalom, mi smo obavezni sami podnijeti raport našem birou.
Veliki Pat me zamolio da mu posudim svoj nož. Ja sam ga krivo razumio, pa mu rekoh da je nesreće ionako previše. Tada se veliki Pat osmijehnu i pokaza mi svoj revolver kao dokaz da mu ne treba nikakvo oružje i da on ne misli počiniti nikakvu glupost, nego mu je nož potreban za posve druge stvari. Kada je dobio nož, reče mi zbogom, jer on više ne kani ostati u toj službi. Žao mu je što ću morati sam odvesti tramvaj do zadnje postaje, a tamo ću dobiti drugog vozača. Zatim mi objasni kako se rukuje vozilom. I još reče da mora zadržati moj nož; svratit će u kakav mirni prolaz i odsjeći svoju dugmad s uniforme. Potom ode.
Nije bilo druge, te sam morao sam voziti tramvaj do odredišta. Sada se iza mene nanizalo nekoliko tramvaja; svi su čekali da se maknem s mjesta i oslobodim prugu. A kako sam i prije nešto malo vježbao oko stroja, moja vožnja svršila se dobro. Jedne večeri između Božića i Nove godine bio sam slobodan i lutao po gradu. Kad sam došao do željezničkog kolodvora, uđoh zakratko unutra pogledati taj silni promet. Izašao sam do jednog perona i promatrao vlak koji je čekao na polazak. Odjednom začuh svoje ime. Jedan čovjek se osmjehuje, stoji na papučici vagona i zove me. Bio je to veliki Pat. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da ga prepoznam. Bijaše fino odjeven i nije više nosio bradu. Meni se otme kratak i začuđujući uzvik.
– Pssst, ne tako glasno! Kako je završila cijela ona afera? – upita Pat. – Mi smo saslušani, a traže i tebe – rekoh. Pat reče: – Putujem na Zapad. Ovdje nema života! Sedam, osam dolara na tjedan, a od toga idu četiri za jelo. Kupit ću zemlju i baviti se gospodarstvom. Srećom, novaca imam. Ako hoćeš, podi sa mnom, idemo preko, a potražit ćemo zemlju blizu San Francisca.
– Ne mogu – rekoh.
– Ah, dobro sam se sjetio; evo tvog noža. Hvala ti. Doista, mislim da život tramvajca nema nikakve budućnosti. Tri godine sam služio, a da se nisam mogao čestito ni odjenuti. Tada se začuje zvižduk vlaka.
– Onda, zbogom – reče Pat. – Čuj, koliko si dobio od onog čovjeka što ga pregazi smo?
– Deset dolara.
– I ja sam toliko dobio. On je pošteno platio, ali dama je bila bolja.
– Dama?
– Da, da, s njom sam napravio mali posao. Nije marila za tisuću-dvije, jer se htjela riješiti svog muža. Ako sada uzmognem započeti nešto lakši život, to svakako mogu zahvaliti njoj i njezinu novcu.
Knut Hamsun
