Anatomija Fenomena

Anarhija je moguća (16) – Ko će brinuti o starijima i nemoćnima? [Tema: Anarhizam]

Tahrir-Square-Cairo-Egypt-Two-old-men-debating-politics-underneath-revolutionary-graffiti-photo-by-Sloane-Speakman

Piše: Peter Gelderloos

Samo u društvu eufemistički nazvanog “visoko kompetitivnog tržišta” su stariji i nemoćni tako marginalizirani. Kako bi povisili profit, poslodavci izbjegavaju zapošljavanje ljudi s invalidnošću i prisiljavaju starije zaposlenike na raniju mirovinu. Kad su radnici primorani na često seljenje u potrazi za poslom, u kulturi u kojoj je preseljenje u vlastitu kuću znak sazrijevanja, roditelji se ostavljaju sami. Većina s vremenom ode u bilo kakve umirovljeničke domove koje si mogu priuštiti, a mnogi umiru zanemareni, sami i ogorčeni, možda s ranama od ležanja i pelenama koje danima nisu promijenjene.

U anarhističkom, antikapitalističkom svijetu društvena struktura ne bi bila tako surova.

U obilju eksperimenata nastalih u Argentini kao odgovor na krizu 2001. godine, procvjetala je solidarnost i skrb za sve članove društva. Ekonomski kolaps u Argentini nije doveo do “svi protiv sviju” scenarija koji kapitalisti propovijedaju. Uslijedila je eksplozija solidarnosti, a stariji i nemoćni nisu bili izostavljeni iz mreže uzajamne pomoći. Sudjelujući u kvartovskim skupštinama, stariji i nemoćni u Argentini dobili su priliku osigurati svoje potrebe i sudjelovati u donošenju odluka koje će utjecati na njihove živote. Na nekim skupštinama predlagano je da oni koji posjeduju svoje kuće ne plate poreze za njih, nego da taj novac daju lokalnoj bolnici ili drugoj ustanovi za skrb. Dijelove Argentine u kojima je nezaposlenost veoma visoka preuzeli su pokreti nezaposlenih radnika i gradili nova gospodarstva. U General Mosconiju, gradu ulja na sjeveru, nezaposlenost iznosi preko četrdeset posto i područje je uvelike autonomno. Pokret je organizirao preko tri stotine projekata da zadovolji potrebe ljudi, uključujući i one starijih i nemoćnih.

Čak i bez nagomilanih dobara ili stalne infrastrukture, nedržavna društva lovaca-sakupljača obično su se brinula za sve članove svoje zajednice bez obzira na njihovu ekonomsku produktivnost. U biti, djedovi i bake su, s darvinističkog gledišta, genetički beskorisni jer su izvan reproduktivne dobi. Pa ipak , upravo oni određuju karakteristike ljudske vrste u zadnjih više milijuna godina, a ostaci iz vremena početaka naše vrste pokazuju da se skrbilo za starije. Suvremeni lovci-sakupljači starijima ne pružaju samo materijalnu skrb, nego nešto što se ne može vidjeti iz arheoloških iskopina: poštovanje. Mbutiji, naprimjer, razlikuju pet dobnih skupina – dojenčad, djecu, mlade, odrasle i starije – a među njima jedino odrasli značajno ekonomski doprinose u vidu prikupljanja i lova ili skupljanja sirovina poput drva, ali društvena dobra dijele svi bez obzira na njihovu produktivnost. Bilo bi nezamislivo starije ili nemoćne ostaviti da umru od gladi samo zato što ne rade. Isto tako, Mbutiji sve članove društva uključuju u donošenje odluka te politički i društveni život, a stariji imaju važnu ulogu u rješavanju sukoba i mirenju.

Nastaviće se

 

Ostavite komentar: