Kažem svom očaju:
Idi, prošetaj malo,
nemam ja vremena
da ti život posvetim,
na kraju,
mogu da te oslobodim bremena,
da ti se za sve pakosti osvetim,
ti biraš.
Kažem svom strahu:
Idi igraj se s drugima,
ja sam gvozdena vrata
na plućima otvorila,
i ušle su ptice koje pjevaju,
i u jednom dahu,
u kameni kip sam te pretvorila,
Meduza sam očešljana.
Kažem svojim nesanicama:
nađite bolje jastuke,
nađite veće mrakove
i mjesec koji bolje šapuće,
ja spavam u gnijezdima,
ja se grlim s pticama,
biram uvijek raspuće,
vidite – opet svanuće.
Kažem svojim bolovima:
vi nemate plamen
koji je potreban za život,
ni oči, ni srce, ni ruke, ni usta,
i kad pomjerim kamen
ispod njega nema zmija,
samo zemlja pusta
–
ali, iz nje će ponovo
cvijeće rasti,
zemlja pamti
i traži proljeće.
Aleksandra Vujisić
(Iz zbirke u pripremi)
