Zora
Ne dadu joj da svane.
Čovjekoliki najrađe gamižu po mraku.
Okrenu dupeta istoku, pa se dive crnom zapadnom zijevu.
Kobajagi opjevavaju zoru, a oči im, a duša im, a pjesma im-uronjena u mrak.
Kao kašika u krv.
*******
Kad su nepoznatoga pitali kad je stigao, rekao je:
–U zoru.
I spustio kofer, odmah do vrata birtije.
Sjeo za prvi astal, naručio čašu vode, iskapio, odložio dlanove na sto kao knjigu.
Klokotali su, larmali, kidisali na nevid, na sebe i oko sebe, zaboravili da je došao.
Odavno ponoć minula, izbilo dva, pa četiri, izbilo šest.
A bilo kasno proljeće kad visoke trave šapuću.
Prevrnuli čaše, pepeljare, tacne, umorili se, zamukli.
–Kad se vraćaš—zapita jedan zaboravljenog dolaznika za astalom kod vrata.
–U zoru—odgovori tiho dovratnik i protegnu se nekako kao mače.
Sjedio je još dugo sam za astalom.
Čekao je zoru, a suze su mu kapale.
Ostali su se odavno razmiljeli po mraku…
Boris Jovanović
iz knjige Bog u birtiji
