1.
Svaki susret s bilo kojom Cioranovom knjigom eseja bez obzira je li riječ o njegovu mladenačkome razdoblju početkom 1930ih godina kad je pisao na rumunjskome i po vlastitu priznanju imao simpatije za ono što Umberto Eco zove „pra-fašizmom“, ili, pak, o tekstovima zreloga i kasnoga razdoblja na francuskome jeziku 1960ih godina do smrti 1995. godine, kad je već usavršio sve što je sintetički spajalo neognosticizam, apokalipsu, kritiku povijesne eshatologije, cinizam spram svih idolopoklonstava ideologijama rase, klase, nacije-države, imperija ꟷ odmara me od strogosti i preciznosti filozofije u njezinu kazivanju o ranama i traumama suvremenoga svijeta. Dobro ste čuli, ova vrsta odmora nije metafizički intermezzo između racionalizma i iracionalizma, već doslovno čitanje ljepote refleksivnoga teksta.
Takav tekst, doduše, ima čitav niz svojih prethodnika u francuskome moralizmu i esejizmu od pristalica novoga razuma do rojalističkih mislioca vjere u božanski poredak nacije-države (Montaigne i de Maistre) do velikih mislioca novovjekovlja i modernosti onkraj dogmatike filozofije kao sustava i znanosti (Schopenhauer, Nietzsche, Kierkegaard). Štoviše, u njegovim se upečatljivo izvedenim sentencijama kao „silogizmima gorčine“ razotkriva neskriveni san svakog pisca od pamtivijeka do kraja vremena ꟷ želja da čitatelj uživa u njegovim mislima i da ih može svagda i u svim prigodama čak od riječi do riječi navesti kao motto svojih vlastitih „besmislica“ ili već nekog drugoga priručnika za spokojni odlazak u bezdan vječnosti. Naposljetku, kako vrijeme odmiče u razornu dosadu i praznu jednolikost naše egzistencije kojoj vjetrovi „tehnološke singularnosti“ ruše sva preostala drvena krila vjetrenjača s njihovim okretajima kao ponavljanjima novoga, tako i Cioranova djela sve više svjedoče o neukrotivosti mišljenja onkraj svih postojećih ustrojavanja u pogone sveučilišnoga i akademskoga nihilizma. Dostatno je za potonje ukazati na jedan njegov citat koji pripada uvjetno kazano kritici modernih dogmi i ideologijskih praznovjerja.
„Ljudi vjeruju u nešto kako bi zaboravili što su. Zakopaju se ispod ideala i privijaju uz idole, a vrijeme ubijaju svakojakim vjerovanjima. Ništa ih neće strašnije povrijediti nego buđenje na gomili ugodnih obmana i suočavanje s čistom egzistencijom.“
2.
Odlučio sam, dakle, da uopće ne navodim naslove njegovih knjiga u ovome fragmentu kaosa koji se bavi idejom „filozofijske proze“, a u čemu je upravo on vrhunski majstor. Nije potrebno posebno isticati da tzv. institucionalni pobornici skladištenja mišljenja u ladice povijesti metafizike u kojem su uvijek prednjačili Nijemci njegove ideje svrstavaju u moralističko „literariziranje“. Ta sklonost da se pisci eseja u pravilu smatraju „manje misaonim“ od pisaca znanstvenih rasprava i studija potječe još od pseudo-znanstvenosti „epizodističkih nula“, rekao bi Ranko Marinković u romanu Kiklop, kao parazita tzv. klasičnoga njemačkog idealizma spram francuske tradicije prosvjetiteljstva koja je od Voltairea i Diderota filozofijski govor uvela u postojeće forme književnosti poput romana, proze, drame i pamfleta. Nisu slučajno svojevoljni otpadnici od takve dogmatske tradicije u Njemačkoj poput Nietzschea, a poslije njega to su nastavili Spengler i Sloterdijk, ironično govorili o narodu bez humora i narodu filistara i militarističkih pouzdanika koji ne mogu smisliti da bi se filozofija „prostituirala“ padom na razinu pukog „feljtoniziranja“. Čak je i Heidegger podlegao tom zovu pruskoga akademskoga drila i u svojem je remek-djelu suvremene filozofije Bitak i vrijeme (Sein und Zeit-u) danskoga filozofa Sörena Kierkegaarda kojemu je stvaralački „preoteo“ pojam egzistencije i doveo ga do vrhunaca promišljanja tubitka (Dasein), kojemu je „bit“ sloboda kao bestemeljnost naslovio gotovo „prezirno“ ꟷ religioznim piscem.
U tematskome bloku časopisa Tvrđa br. 1-2/2026. posvećenome Emilu Cioranu izabrani mlađi rumunjski filozofi uistinu mjerodavno i relevantno govore o svim ovim uobičajenim nesporazumima s prihvaćanjem njegova mišljenja u okružje suvremene filozofije kao sustava i pogona humanistike. Usto, Ciprian Vālcan još k tome tvrdi u svojem tekstu naslovljenom „Filozofska razdoblja Emila Ciorana“ (str. 108-120) da se mogu jasno razabrati načini artikulacije temeljnih misaonih sklopova u njegovu razvitku od mladosti u Rumunjskoj do francuske kasne faze spisateljstva. Kroz njih je prolazio na dramatski način upravo zbog toga što je uvijek imao u vidu da filozofija nije stvar rekao bi Nietzsche u Genealogiji morala o „kastraciji uma“, već o iskustvu proživljene patnje i gorčine koja mu je omogućila da ne padne pod skute ideologija i teologijskih doktrina ili da jednostavno ne zavapi od iskupljenja i postane militantni jezuitski kandidat za „sveca bez suza“.
Odmaram se čitajući njegove knjige i tekstove ne od nečega kao nečega u svijetu, već od ničega kao Ničega koje tvori suvremenost kao egzistencijalno iskustvo nihilizma spram čega teži svaka povijesna ideja metafizike kao poslanstva smisla duhovnoga bitka. I taj odmor je blagotvoran stoga što od onih koji povijest smatraju besmislom i „krikom i bijesom“ uzaludne borbe sa „zlim demijurgom“ valja naučiti samo jednu jedinu bitnu stvar. A ta je da od samoubojstva kao „logične“ posljedice agonije i besmisla vjere u povijesnu metafiziku iskupljenja ljudske duše čovjeka pod uvjetom da strogo misli svijet kao filozof i da ga ponovno stvara kao umjetnik jedino spašava ꟷ „ideja o samoubojstvu“.
Mišljenje je uvijek paradoksalno i aporetično jer pretpostavlja ideju promjene, koju su stoici nastojali držati pod kontrolom svojim naukom blaženstva tjelesne sreće, a kojoj duhovni integritet ne određuje prve i posljednje želje.
3.
Paradoks o kojem Cioran govori gotovo nalik biblijskome anti-psalmistu i gotovo nalik anti-moralističkome aforističaru jest vrhunac njegove „filozofijske proze“. Nije li znakovito da stoga optimisti uvijek pronalaze dodatni razlog za samoubojstvo jer vjeruju u mogućnost promjene stanja u svijetu na bolje, dok pesimisti žive dugovječno kao tajlandski slonovi iz jednostavnoga razloga što ne vjeruju ni u šta, a od agonije svijeta ne očekuju ništa ili gotovo ništa osim da će „kratka povijest raspadanja“ potrajati što duže. Zašto? E, tu imam jedan kritički dodatak uz Ciorana. Nećete u njega pronaći baš nekih pozivanja na Spinozu i njegov materijalistički supstancijalizam kojim je izjednačio Boga i svijet u duhu filozofijskoga panteizma, kao što, u cijeloj povijesti filozofije kao metafizike nikad nećemo naći ništa važno što je Heidegger rekao o Spinozi.
O čemu je tu opće riječ i kakve veze ima Spinoza s pesimizmom, neognosticizmom i idejom samoubojstva? Nikakvog, osim što je on tvorac ideje o supstancijalnoj moći tijela koje se ne zanosi vladavinom duše i duha po strogo određenim transcendentalnim načelima njegova pojavljivanja. Samoubojstvo je uvijek nasilan prekid individualnoga života i zato su tzv. slučajevi „kolektivnoga samoubojstva“ naprosto besmislica, jer se život misli i živi kao „princip individuacije“, rekao bi na to Arthur Rimbaud u Sezoni u paklu ꟷ „ u jednoj duši i u jednome tijelu“. Da bi se moglo biti takav pesimistički heretik u „brevijaru poraženih“, nužno je imati stalnu samosvijest koja nije moguća bez tijela u njegova misterija hvatanja uz trajanje pojedinačnoga života. Trebam li podsjećati da u jednome tekstu sam Cioran kaže da je „beznadno zaljubljen u tijelo“ koje su svakakvi idealistički kastratitelji mišljenja tijekom povijesti Zapada od filozofa i svetaca, jezuita i duhovnih parazita, prezreli iz vlastite nemoći užitka u životu bez božanske milosti i demonske nemilosti.
Nitko ne želi umrijeti ne zato što vjeruje u besmrtnost duše, nego zato što ga pokreće onaj čudovišni conatus koji je za Spinozu urođena težnja svakoga bića da ustraje u svojem postojanju. Do posljednjega daha svi smo konatisti i pomisao da je ništavilo ono u što odlazimo i što prethodi ideji stvaranja toliko je strahotna da je istinski nihilist uvijek i autentična kukavica kojemu je život miliji od mučeničke ili svetačke aureole onog filozofskoga samoubojice za sva vremena koji je skočio u vulkansko grotlo Etne, a zvao se Empedoklo. Ne zanima me, dakle, ni je li Cioran u ovim refleksijama nekovrsni epigon Kierkegaarda i njegova znamenita stava o strahu i drhtanju pred izazovom one tjeskobne slobode egzistencije koja se provlači između samoubojstva i razotkrića istovjetnosti čovjeka i Boga u trenucima osvještenja vlastita poraza i nemoći bivanja u krugu ništavila i smrti, te u čemu je onda razlika Cioranova shvaćanja ovog problema spram postavke egzistencijalizma Alberta Camusa kako je samoubojstvo jedini pravi filozofijski problem, što je francuski nobelovac iznio u zbirci ogleda Mit o Sizifu. Jedino je važno da je u njegovoj „filozofijskoj prozi“ ovaj paradoks pitanje o smislu egzistencije nakon što je postalo jasno da su nihilizam i metafizičko otajstvo glazbe nužne opreke ideji svrhovite povijesti kao mirne rijeke ustajale dosade života.
„Kad neumoljivo zaroniš u ništavilo, ne osjećaš li da ono jest, da diše, podrhtava i previre? Prokletstvo bitka nije manje od prokletstva ne-bitka. (…) Beznađe? Život u uskličnom obliku. Zato je more, taj tekući, beskrajno povratan usklik, izravna slika života i neposredno utjelovljenje srca. (…) Svijet postoji samo zato da nam pokaže da ga u slučaju nestanka možemo nadomjestiti glazbom kao istinskijom nestvarnošću.“
4.
Filozof kao pisac postao je nakon Hegela ključnim duhovnim likom pobune protiv vrijednosti rasute i raspadnute metafizike i to na svim razinama svojeg djelovanja. Najznačajniji pisci kao mislioci 19. stoljeća koje završava 1900. godine sa smrću Nietzschea stoga su navjestitelji suvremenosti kao „kraja sudbine“ koja je izvanjski pogađala svojim simboličkim nasiljem ovaj svijet kojeg tvore njegovi mislioci i pjesnici, a ne inženjeri i religiozni duhovnjaci. Od inženjera barem ostaju građevine uzaludnoga ponosa koji poput modernističke arhitekture streme u nedoglednu visinu kao znak sekularne taštine „umišljenoga demijurga“ i kao simptom sveprodirućega i sverazdirućega narcizma. Od službenika vjeronazora na svijet ne ostaje ništa osim davnih dana El Grecova misticizma i praznih grandioznih katedrala. Filozof kao pisac više ne stanuje na sveučilišnim katedrama ili je, pak, na njima puki uljez i stranac u dosadnome raju od homogenosti i heterogenosti onoga istoga. Doduše, najveći su filozofi 20. stoljeća poput Heideggera, Wittgensteina, Whiteheada, Husserla, Deleuzea vezani uz profesorski posao na sveučilištu, što ne umanjuje njihovu moć spekulativne energije koju su prenosili na svoje učenike i na cjelokupnu tzv. kulturnu javnost uopće.
Ono što, međutim, Cioranovo mišljenje u analizi „povijesti i utopije“ i „skepticizma barbarina“ donosi posve drukčije iskazano u svijet ne pripada više nikakvoj tradicionalnoj spisateljskoj formi meditacija, maksima, moralnih sentencija, aforizama. Iako je kao i ideja „filozofijskoga romana“ njegovo pisanje zapravo svetkovina aporetičnih paradoksa samoga života kao kronike metafizičkoga raspada koja naprosto zahtijeva preokrenutu formu „filozofijske proze“, to ne znači da bismo unaprijed ovom nemogućem žanru suvremenoga refleksivnoga spisateljstva trebali dati svoja kreditna jamstva u ime pronađene forme primjerene ovome kaosu i entropiji našeg vremena. Cioran je mislilac koji u pisanju ne pronalazi utjehu od tjeskobe nihilistički određene egzistencije. On piše misleći „protiv sebe“ jer je to jedini način ne tek da se ne ubije, već jedini način da vlastitu mahnitost drži pod kontrolom svojih demona koji za razliku od onoga Sokratova nemaju svoju ulogu u porođenju prosvjetljenoga čovjeka nakon što je prošao inicijacijski proces preobrazbe u dijalogu sa samom stvari filozofije.
Pisanje je, dakle, stvaralačka demonijada jedne singularne egzistencije koja prokleto ozbiljno od pisca „filozofijske proze“ zahtijeva svoje zavjetno pravo na užitak u riječima koje na kraju proždire tama vremena i u odnosu na uzvišenost glazbe kao svetkovine kozmosa i praznine sve su riječi naprosto prah i pepeo „iz vremena imperijalnoga sumraka“.
Cioran je naš posljednji duhovni „svjetionik“ koji ne obasipa uokolo uzaludnu svjetlost bitka, već bdije ustrajno u mraku sveopće „dekadencije zore i svitanja“. Njemu se utječemo kao odmoru od ove dosade i beživotnosti svijeta stvorenoga uistinu greškom jednog beznadnoga tehno-demijurga jer znamo da nećemo dobiti ništa što već nismo i sami iskusili u svojim lutanjima ovim kaosom uzduž i poprijeko.
Da, to nam je posve dovoljno i sada i zauvijek, a to je oduvijek bilo jedno te isto.
Žarko Paić
