Ove godine navršava se sto godina od rođenja Daniela Vinceka (Zagreb, 7. jun 1926), osnivača Botaničke bašte Dulovine i jednog od ljudi koji su Kolašinu ostavili najvrednije nasljeđe u novijoj istoriji grada.
Prije skoro dvadeset godina, u časopisu Vizija, objavljen je razgovor sa Danielom Vincekom. Razgovor je vodila Sonja Dragović.
Sve je to dio mog života koji ni u jednom trenutku nije bio promašen
Imam pravo da ovdje živim i u vašem je interesu da vam kažem šta ne valja. A vi se hvalite, ako imate čime, mada ja ne vidim baš mnogo razloga za to. Bolje da se dogovorimo i radimo bolje. Dokazaću vam da ja u Crnoj Gori živim od svog rada i znanja, iako svi tvrde da se rad mnogo ne cijeni. Nije tako: ko radi i zna, taj može da uspije.
Porijeklo
Prošlost svakog od nas vezana je za sredinu, uslove života i određeni istorijski momenat koji nam umnogome određuje sudbinu. Moji roditelji su rođeni u Austro-Ugarskoj, kojoj su u to doba pripadale i Slovenija i Hrvatska. Otac se kao mladić zaposlio u Gracu kao željezničar. Kad se Austro-Ugarska raspala, preduzeće u kom je radio prešlo je iz Graca u Zagreb. Tako sam ja rođen u Zagrebu, 7. juna 1926. godine. U Zagrebu nikada nije bilo slovenačkih škola, niti časopisa, pa smo kod kuće govorili nekim čudnim dijalektom, pola slovenački, pola hrvatski. Osnovnu školu i Realnu gimnaziju završio sam takođe u Zagrebu i maturirao 1946. godine. Otac je i dalje radio na željeznici i bio solidno plaćen, ali i pored toga ja sam, kao i svi mladi onog doba, želio da učestvujem u stvaranju nekog boljeg svijeta. Imali smo ideju o ravnopravnosti, komunizmu i pratili smo je u godinama koje su nastupile.
Na početku karijere
Nakon rata, država je bila centralizovana, a život svakog od nas unaprijed isplaniran. Jugoslaviji je trebala spoljna trgovina. Za razvoj te djelatnosti bili su potrebni stručni kadrovi. Iz svih republika odabrani su omladinci koji su poslati u Beograd na školovanje. Među njima sam bio i ja. U principu, uslov je bio da si dobar omladinac, a kako sam ja bio borac u NOB-u i član Partije, pripala mi je ta dužnost. To što sam počeo sa studijama biologije na Sveučilištu u Zagrebu nikome nije bilo previše važno, niti se moje mišljenje uzimalo u obzir. Jednostavno, pokupili su me i poslali za Beograd. No, takav je bio sistem… Nakon diplomiranja 1949. godine, raspoređen sam da radim u preduzeću „Jugoelektro“ u Beogradu. Ubrzo sam preko firme „Siemens“ otišao na jednogodišnju specijalizaciju u Nemačku, nakon čega je trebalo da budem njihov zastupnik u Jugoslaviji. I tada je, kao i danas, bio sumnjiv neko ko radi sa strancima, pogotovo ako mnogo putuje kao što je sa mnom bio slučaj. Preduzeće „Jugoelektro“ planiralo je da unaprijedi saradnju sa inostranstvom, tako da sam 1955. godine na brodu sa izloženim jugoslovenskim elektroproizvodima krenuo na dugu prekookeansku plovidbu na relaciji od Trsta do Hong Konga, sa pristajanjem u Kairu, Kritu, Bombaju, Džakarti, Singapuru… Iste godine, nakon što sam na jednom predavanju ukazao na to da je rizično trgovati sa Indonezijom jer nema garancije da će oni ispoštovati ugovor sa našim preduzećem, isključili su me iz Partije. Nakon toga, više mi nije bilo opstanka ni u spoljnoj trgovini ni u preduzeću. Naredne godine zaposlio sam se u crnogorskoj firmi „Industriaimport“– filijala Beograd i tu ostao do 1960. godine, kada sam prešao u Crnu Goru. Došao sam u Titograd i shvatio da se moram oženiti. Ili to, ili da nastavim da provodim dane u kafani u društvu boema – stručnjaka iz različitih oblasti koje je Crna Gora školovala u inostranstvu nakon Prvog svjetskog rata. Veru sam upoznao 1959. u Titogradu. Naredne godine smo se vjenčali.
Botanička bašta
Nakon što smo se vratili, Vera se zaposlila u „Industriaimportu“, a ja sam prešao u „Generaleksport“ gdje sam proveo poslednjih 14 godina radnog staža.
Željeli smo da nastavimo da se bavimo botanikom. Opredijelili smo se za planine, more nas nije privlačilo. Vera je bila iz Bjelopavlića, pa su u donošenju te odluke i geni odigrali izvjesnu ulogu. Izabrali smo Kolašin i 1980. godine tu sagradili vikendicu, koja će kasnije postati srce botaničke bašte „Dulovine“. Tada je počela i naša saradnja sa doktorom Vukićem Pulevićem, osnivačem Katedre za botaniku na Prirodno-matematičkom fakultetu u Podgorici. On nas je upoznao sa crnogorskim planinama, povjeravajući nam zadatak da nastavimo tamo gdje je on stao. Do 1986. svaki naš dolazak u Kolašin bio je vikend ili neki „ukradeni“ dan. Kada sam se te godine penzionisao, preselili smo se u Kolašin i u potpunosti se posvetili botanici. Na početku je bilo i početničkih poteza i grešaka, ali, po staroj narodnoj izreci, „junaku se nebo zna katkad grohotom nasmijati“. Bašta je zamišljena kao botanički centar, formiran sa zadatkom da doprinese poznavanju crnogorskih planina. U vrijeme njenog osnivanja još nije bilo ni knjiga, ni literature, ni tako mnogo fotografija i ljudi sa kojima smo se mogli konsultovati, tako da smo bukvalno krenuli od nule. Doktor Pulević nas je uputio u pravom smjeru. Ulogu koja joj je na početku bila namijenjena, bašta je u potpunosti ispunila. Na osnovu praćenja procesa koji su se dešavali u njoj urađena je i baza podataka koju smo poklonili Prirodno-matematičkom fakultetu. U njenoj izradi učestvovala su tri studenta biologije kojima je priznat po jedan ispit. Ta baza podataka je cjelovit prikaz flore kontinentalne Crne Gore i od velikog je značaja za njeno dalje proučavanje. Inače, o ovoj bašti je napisana i knjiga koja je pravo remek-djelo profesora Čedomila Šilića. Tako nešto nema nijedan fakultet, niti nacionalni park. To i ne može da napiše bilo ko, a profesor Šilić je to uradio za ovu baštu, Kolašin i Crnu Goru. I on zaslužuje svoju ulicu u Kolašinu
Ono što je bitno je da na prirodnomatematičkom fakultetu danas ima više od 40 studenata koji treba da magistriraju. Sada se to postiže za jednu godinu, studenti slušaju predavanja i posle dopišu taj rad, ne kao ranije kada su se mučili i po nekoliko godina. Ko god dođe u botaničku baštu, dobiće svu pomoć, fotografije, literaturu…
Ja i supruga smo odlučili da ovu baštu ostavimo društvu. Postavlja se pitanje – kome? U Kolašinu nema kome da se da – nekome nema vremena, neko umijeće, interesovanja… Na kraju smo se odlučili za Prirodnjački muzej iz Podgorice. Biblioteka je gotovo u potpunosti prenesena u Muzej, ostaje još da neko dođe i preuzme obaveze u bašti. Mi smo od društva dobili mnogo priznanja, ali bavljenje ovim poslom zahtijeva svakodnevna ulaganja. Ako neko dođe da tu radi, on mora imati obezbijeđenu platu, priznat radni staž, penziju… To je budućnost ove bašte. Bilo bi šteta da ona ne ostane kao mala zbirka biljaka kontinentalne Crne Gore. Prava botanička bašta treba da bude izgrađena na Radigojnu, sa drvećem i mogućnošću da predstavi djeci ono što danas većina njih ne zna: da razlikuju grab, brijest, bukvu… Treba ozbiljno razmišljati i o stvaranju banke gena u kojoj bi se sakupljalo i čuvalo sjeme najzdravijih predstavnika pojedinih vrsta. Na kraju krajeva, bilo bi mnogo unosnije izvoziti sjemenski materijal nego balvane iz naših šuma.
Posjetioci
Bašta je imala puno različitih posjetilaca, sa svih strana svijeta. Kinezi, Japanci, Škoti…. Jedan japanski naučnik, stručnjak za kukurijek, dolazio je u Crnu Goru radi proučavanja jedne vrste koja raste samo ovdje i u Vilusima kod Nikšića. Ljudima odavde je to bilo čudno, jer je kod nas kukurijek biljka koju i ljudi i životinje izbjegavaju. Sjećam se da je tog Japanca bilo praktično nemoguće nasmijati. Ipak, pisao mi je da nije mogao da zaspi od uzbuđenja kada sam mu poslao sjeme kukurijeka. Njegov boravak ovdje bio je koristan, jer sam uspio da se izborim za to da se ispravi jedna botanička nepravda. Naime, neki naučnik je greškom vrstu kukurijeka „serbicus“, koja je karakteristična za ovo podneblje, nazvao u svom radu drugim imenom, koje se kao neki virus uvuklo u literaturu. Tako se umalo ispostavilo da ta naša vrsta i ne postoji i da je ustvari identična sa tom drugom vrstom koja je rasprostranjena u Evropi. Taj Japanac, stručnjak za kukurijek, na moju molbu je potpisao obećanje da će se zalagati da ta greška bude ispravljena. Sama činjenica da se tako nešto dogodilo dokaz je da i u botanici postoji imperijalizam: onog iza sebe ima novac i medije uvažavaju i slušaju i kada nije u pravu.
Početkom 80-ih godina na Cetinju sam upoznao inženjera iz Nemačke koji je pratio liniju proizvodnje u „Obodu“. On i njegova žena planinarili su sa nama. Išli smo na Crnu Glavu. Planirali smo da zanoćimo pored Šiškog jezera, ali su nas moji poznanici, seljaci iz obližnjih katuna, pozvali da prespavamo u njihovim kolibama. Žena tog inžinjera je dugo poslije osvajanja vrha pričala o gostoprimstvu ljudi iz katuna i o tome da je domaćica kolibe u 5 sati ujutro počastila kafom i rakijom, što je njoj bilo potpuno nevjerovatno. Jedna velika želja tog Nijemca bila je da vidi medvjeda. Međutim, jedino na šta smo nailazili bili su tragovi koje je on fotografisao. Ja sam kasnije izlio tragove medvjeda u gipsu i poslao mu ih – pisao mi je da to čuva kao trofej ispod kojeg stoji: „Tragovi medvjeda sa Komova izliveni u gipsu“. Na Crnoj glavi i danas, poslije više od 20 godina, postoji zapis koji svjedoči o našoj zajedničkoj posjeti tom vrhu.
Knjige i prevodi
Ja i doktor Pulević radili smo zajedno i na prevođenju djela stranih stručnjaka koji su pisali o Crnoj Gori. Preveli smo putopise njemačkog geografa Kurta Hasarta, koji je Crnu Goru smatrao drugom domovinom. On je svoje poslednje djelo napisao 1893. godine u Kolašinu i trebalo bi da ima bar svoju ulicu u ovom gradu, jer je zaista zadužio Crnu Goru. Dao je odlične predloge za fokusiranje crnogorske privrede na maslinarstvo, proizvodnju soli, duvansku industriju, a bavio se i proučavanjem crnogorskog krasa. Italijanski arheolog Stikoti objavio je je 1913. godine monografiju o rimskom gradu Duklji u Crnoj Gori, koju sam ja preveo. Postoji jedan paradoks vezan za tu priču: ta knjiga je objavljena u Beču, na njemačkom jeziku, jer je to bio uslov koji je Stikoti morao da ispuni da bi monografija mogla biti štampana. Tako je meni zapalo da sa njemačkog prevodim Italijana, što je, mora se priznati, apsurdno. U saradnji sa drugim stručnjacima iz ove oblasti, napisali smo „Vodič za planinare“, monografiju „Crnogorske planine“ i niz drugih radova.
Boemski dani
U Titogradu sam najviše vremena provodio sa drugom Markom, glumcem. Sjedjeli bismo tako u bašti hotela, pili rakiju i jeli sladoled – kakva kombinacija! On bi tada počeo da recituje „Oblak u pantalonama“. Govorio je stihove skoro do zatvaranja lokala, kada su nam se i kelneri pridruživali. U Beogradu, okupljali smo se u kafanama pored Dunava uz rakiju zvanu „daskovača“. Do kasno u noć sjedjeli bismo oko vatre uz „daskovaču“ i riblju čorbu. To je bio štimung! Svašta sam prošao u životu, bio sam i u zatvoru… Jedna preporuka: nikad se nemojte svađati sa policijom! Kad pogledam iza sebe, ni zbog čega mi nije žao: sve je to dio mog života koji ni u jednom trenutku nije bio promašen. Nakon svega, spavam snom pravednika i ništa ne sanjam.
Nacionalni park
Nacionalni park „Biogradska gora“ je takođe veoma značajan za ekološku budućnost ovog regiona, a značajna su i sredstva koja se ulažu u njegov razvoj. Ono što nedostaje su, opet – pravi kadrovi. Nacionalni park treba da ima herbarijum, biblioteku i u njoj literaturu o prirodi ovog kraja u kojoj bi trebalo da budu obrađeni botanika, šumarstvo, fauna. Taj program bi bio stalno na raspolaganju posjetiocima.
Opština Kolašin je malo okrenuta privredi i pridređivanju. U stvari, u Kolašinu ta djelatnosti i nijesu razvijene, ali opštinska vlast ne poklanja pažnju ni onima koje jesu. Kolašin treba da preraste u jedan centar botanike, centar ekologije. Neko će reći: – Šta će nam to, to ima Žabljak! Žabljak je to imao, mnogo je uloženo u njegov razvoj, ali nikad nije bilo kadrova koji bi imali interesa da rade na tome. Svi su razmišljali slično onima koji su sada na čelu Kolašina: važno je da mi sebi obezbijedimo plate i da pokrenemo nešto sitno da bismo opravdali prihode. U stvari, nijesu imali hrabrosti da se izbore za dobro svog grada.
Država
Prodaja zemljišta predstavlja opasnost, ali izgleda da će sve njene negativne efekte Vlada sagledati tek kad bude kasno. Država nekako mora to da reguliše, bar po principu da zemljište može da se dobije u zakup i da se na određenim lokacijama jednostavno ne može kupiti. Treba odrediti šta je moguće kupiti a šta ne, odnosno prodati, bilo da je u pitanju planinski ili primorski dio Crne Gore. Na primjer, Ski-centar „Bjelasica“ je prodat. Trebalo je paket akcija dati ljudima koji su radili u tom Ski-centru, koji su omogućili da on funkcioniše u ovim kriznim godinama. Tako bi i oni imali mogućnost da odlučuju o budućnosti tog preduzeća. Ovako, radnici su ostavljeni da vise u vazduhu, zaposleni, ali bez prava da utiču na odluke. I sve to za 550.000 eura, a vrijedi bar 15 miliona! Poslanik iz ovog kraja treba da povede raspravu o tome. Nije poenta povećati poslanicima plate da bi ćutali. Ne treba ni rušiti Vladu da bi došla neka nova. Opozicija treba da bude jaka, zrela, trezvena, i poslanici treba da se zalažu za svoj kraj. Ili neka rade tako, ili ih prozovite i smijenite kad ne rade svoj posao.
Muškarci ovdje više vole da sjede u kafani, dok ženski dio radne snage odgovorno radi svoj posao. S tim u vezi, tvrdim da će se Crna Gora promijeniti u pozitivnom smislu ako žene dobiju svojih 30% u Skupštini, a to se dogodiće, jer žene imaju potencijala i želje da uče i rade. Na primjer, u oblasti botanike, doktora Pulevića će naslijediti djevojke. Crna Gora se još nije pripremila za takav preokret, niti su Crnogorci svjesni šta će ih snaći kada im šef bude žena.
Budućnost Crne Gore
Razvojna šansa Crne Gore nije teška industrija, danas je očigledno da je to turizam, planinarenje, ljekovito bilje. Zato su ovdje dobrodošli ljudi čija je specijalnost geografija ili botanika. Na fakultetu u Podgorici, na primjer, botanici je posvećena velika pažnja, mada treba detaljnije obraditi crnogorsku faunu. Najvažnije je to da se radi sve kako bi se izašlo iz amaterizma i samim tim prešlo u profesionalizam. Svrha postojanja ove botaničke bašte nije stvaranje kolekcije, već postizanje naučnog nivoa.
Evropa ima asfaltne puteve i željeznice kojima se vozovi kreću ogromnom brzinom. Crna Gora ne treba da insistira na asfaltiranju i probijanju ogromne mreže puteva, već da uradi sve da bi se sačuvala priroda. Za to su neophodni stručni kadrovi. Jedan od načina da mladi ljudi koji imaju fakultetsko obrazovanje steknu iskustvo jeste da se uključe u programe koje inostrane vlade sprovode u Crnoj Gori. Primjer je Austrijsko-crnogorsko partnerstvo za razvoj regiona Bjelasice i Komova. Treba prevazići fazu u kojoj stranci dovode svoje stručnjake i insistirati da u sve projekte ove vrste bude uključeno bar 30% ljudi iz Crne Gore. Neko će reći: – Oni ne znaju! Pa i poenta je da nauče, a i strancima je sigurno u interesu da nakon završetka projekta iza sebe ostave stručne kadrove koji će umjeti i nastaviti da rade. Ministarstvo ne može da stoji nezainteresovano i pusti da sve ide svojim tokom zbog toga što su, u ovom slučaju, Austrijanci uložili novac. Njima, prije svih ostalih, moraju biti poznati dugoročni efekti tih programa.
Veliku šansu za Crnu Goru predstavlja ljekobilje. Ljekovito bilje sa ovih prostora je osam godina proučavao institut „Josif Pančić“ iz Beograda. Stručnjaci sa tog Instituta su uhodani, a sam Institut postoji više od 50 godina, pa kad od njih naučimo zanat možemo reći „Nijeste nam interesantni“ ili šta već – ne slažemo se politički, nacionalno, jezički i ne znam kakvi će se sve razlozi naći za slaganje i za neslaganje. Recimo, kod nas je zanemaren i gotovo nepoznat čaj miloduh. On je zbog svojih ljekovitih svojstava bio poznat još u starom vijeku, ali moda, što bi se reklo, na jednoj strani i nedostatak interesovanja na drugoj doveli su do toga da za taj čaj nema tržišta.
Turizam
Turizam i priroda su nerazdvojni. Postoji bezbroj načina da oni koji se bave turističkom privredom iskoriste prirodu i prirede svojim gostima nezaboravan doživljaj. Ovdje u Kolašinu imamo hotel „Bjanka“, koji bi mogao da pravi uspješne i neobične aranžmane uz angažovanje botaničara. Na primjer, organizovanje izleta na kom bi turisti skupljali gljive, da bi sjutradan imali ručak ili večeru od tih gljiva pripremljenu u ovom hotelu. Tu je i skupljanje šumskih plodova. Turizam i ovakve ekskurzije, upoznavanje ljekovitog bilja – sve to bi moralo da bude u ponudi ne samo hotela „Bjanka“, nego i svih drugih turističkih privrednika sa ovih prostora.
Neraskidiva veza
Postoji neraskidiva veza između biljaka i ljudi, čak i sličnosti među njima kada žive i bore se za opstanak na istom prostoru. Cvijić je najbolje opisao dinarsku rasu ljudi: jaku, eksplozivne naravi, najbolje se razvija kada ima neprijatelja, jer ga borba protiv neprijatelja stimuliše da napreduje, podstiče ga da bude bolji i jači. Baš kao biljka koja se bori za opstanak na golom kršu.
Intelektualno usavršavanje
Rasne podjele danas su prevaziđene. Razlike postoje, ali samo nova krv donosi nešto novo i dobro. Kad bi svaki bračni par u Crnoj Gori imao po petoro djece, možda bi se mogao održati primat crnogorske rase u Crnoj Gori, ali to je nemoguće. Naposletku, jedini način da Crna Gora bude slobodna i nezavisna jeste da se intelektualno usavršava.
Najljepše planine
Mnogi me pitaju koje su planine u Crnoj Gori najljepše. To zavisi od toga kako ih čovjek doživi. Prošao sam ih sve, sa svih strana. Najimpozantniji je Durmitor, najpregledniji Komovi, a najljepši kompleks planina po meni su Kučke planine. Tu, oko Bukumirskog jezera, uzdiže se dvadesetak vrhova visokih oko 2000 metara. Zatim slijede Moračke planine. Na njima je jedan od najtežih uspona koje sam imao – Sto iznad Mioske. Samo sam jednom uspio da se popnem gore, nakon 5-6 pokušaja. Izuzetno je lijep i vrh Babin zub (ili Torna), mada ga je teško osvojiti.
Zdrav život
Za zdrav život potrebna je fizička aktivnost, mada ponekad nju može da zamijeni i umni rad. Recept za zdrav život: fizička i umna aktivnost – paralelno, zadovoljstvo svojim poslom, u smislu da ono što radite ima rezultate, i napredovanje na profesionalnom planu. Naravno, treba i da stvorite naslednike – ako ne biološke, a onda nekog ko će nastaviti vaš rad.
Vera Vincek:
Veru sam upoznao u Titogradu, 1959. godine. Ona potiče iz Bjelopavlića. Njen otac, Joksim Radović, bio je oficir kralja Nikole, a poslije rata član Izvršnog vijeća Crne Gore. Imala je osam sestara i jednog brata, koji je poginuo u NOB-u. Voljela je umjetnost. Kao djevojka, bila je članica hora i folklornog ansambla „Stanko Dragojević“, iz koga je istupila nakon našeg vjenčanja jer sam ja to zahtijevao. Čak su me zvali iz Komiteta da bi me ubijedili da promijenim stav, sa obrazloženjem da je njen talenat zaista vrijedan pažnje. Ja sam tada već bio isključen iz Partije i nijesam odgovorio njihovim zahtjevima.
Baštu je, vizuelno, ona osmislila. Brinula je o našim gostima, vodila računa o smještaju i posluženju. Sve to je znalo da bude veoma naporno, ali ona je bila uporna i izuzetno posvećena poslu. Kada sam sa doktorom Pulevićem radio na pripremi materijala za knjige koje smo zajedno objavili, ona nam je mnogo pomogla.
Poginula je na Komovima. Nakon svega, ostavila je i život na planini. Samo je izgubila svijest i pala. Na mjestu nesreće, postavljena je ploča u znak sjećanja na nju.
Biljka nazvana po Vinceku
U botaničkoj nauci jedna od biljaka dobila je ime u čast Daniel Vinceka. Zbog zasluga koje je Daniel Vincek postigao na planu podizanja i održavanja Bašte planinske flore Crne Gore, uspostavljanju veza i saradnje sa drugim stručnjacima u zemlji i inostranstvu, edukaciji mladih, te plodnoj prevodilačkoj i publicističkoj djelatnosti, Vincek je doživio čast da se jedna nova biljka nazove njegovim imenom. To je Alchemilla vincekii plock ili na narodnom jeziku Vincekov virak. Ovu vrstu opisala je češka botaničarka dr.sci. Daniela Fišerova 1994. godine, na osnovu materijala koji je sakupila na crnogorskom dijelu Prokletija.
Branislav Cerović
Mene toliko hvalite i slavite, a Crna Gora se nikad nije odužila Branislavu Ceroviću. Cerović je napisao prvi vodič o crnogorskim planinama. On danas ima oko 90 godina, poslednji su mu dani života, živi u Beogradu, nikad ga niko nije pozvao u Crnu Goru, a napisao je dva vodiča.
Jelovnik u lovačkom restoranu
Restoran koji bi u svojoj ponudi imao samo zdravu hranu, pripremljenu od sastojaka proizvedenih u ovom, planinskom dijelu Crne Gore, bio bi za turiste prava atrakcija. Kao aperitiv mogla bi se služiti rakija jabukovača ili kruškova, lincura ili travarica po receptu mr farmacije Dragice Bojović. Predjelo – tanko rezana pršuta sa kriškom pipuna, rižoto od heljde posut žutim prahom – polenom kaćuna. Glavno jelo: supa od pečuraka; jagnjeće ili ovčije pečenje, pripremljeno od mesa ovaca sa pašića naših planina (Bjelasice, Sinjajevine, Komova). Ove planine su nezagađene, a 90% biljaka koje pasu ovce su ljekovite. Meso za ovo pečenje biće špikovano ili tretirano u rasolu (kao za divljač) umjerenim tretmanom začinskim i mirođijskim travama (pelin, majčina dušica, geranium, komorač). Time se potiskuje tipičan miris ovčijeg mesa, neprijatan čovjeku sa Zapada, a dobija miris planinskih visova. Varijanta pripreme pečenja može da bude rolovano sa domaćim sirom ili spanaćem. Uz ovo pečenje, prilog iznenađenja. Nema krompira, već slatki sos od borovnica, višanja, jabuka i niz drugih soseva pripremljenih na lovački način. Jela od heljde predstavljaju posebno poglavlje ponude. Ima mnogo mogućnosti pripreme: kačamak, pita (slana i slatka), domaće kobasice punjene sjeckanim mesom i heljdom itd. Treba u jelovniku istaći da alternativna medicina ukazuje na antikancerogeno djelovanje heljde, koja se uzgaja na terenima viših planina. Uz jelo će se služiti hljeb od ječma. Od salata nuditi samo specijalne kao što su crveni kupus, cvekla, špargla, peršun, celer. Kao piće uz jelo mogu se služiti: prirodni sok od jabuka, mineralna voda „Rada“ sa prirodnim sokovima od voća, vino „vranac“, nikšićko pivo, vodnjica, medovina, klekovina, boza – gotovo zaboravljeno, a vrlo zdravo piće. Kao digestiv treba ponuditi salep, poznati orijentalni afrodizijak. To je gusto piće pripremljeno od praha mrazovca. Pune su ga livade kada je u cvijetu krajem ljeta, a narod ga naziva kaćun iako pripada rodu orhideja. Piće je prijatnog aromatičnog ukusa. Ima ga mnogo i njegovim branjem ne bi se ugrožavala priroda. Kao desert služiti voćni sladoled od prirodno branih šumskih plodova borovnice, malina, kupina, jagoda. Ručak, odnosno večera, propraćena je voćem uzgajanim po strogim pravilima organske poljoprivrede.
Meni niko nikad nije prigovorio, niti je pravio štetu u bašti zbog toga što sam sa strane. Istina, ponekad, kad nešto kritikujem, čuje se: – Pa kad nije dobro, zašto živite ovdje? Imam pravo da ovdje živim, i u vašem je interesu da vam kažem šta ne valja. A vi se hvalite ako imate čime, mada ja ne vidim baš mnogo razloga za to. Bolje je da se dogovorimo i zajedno to uradimo bolje. Dokazaću vam da ja u Crnoj Gori živim od svoga rada i znanja, iako svi tvrde da se rad mnogo ne cijeni. Nije tačno: ko radi i zna, taj ipak može da uspije. U sistemu samoupravljanja važna je bila partijska podrobnost, ali to je sad unekoliko drugačije.
Zanovijet
Zanovijet je prva crnogorska vrsta koja se pojavila u svjetskoj botanici. Austrijski naučnici opisali su je 1822. godine. To je rođendan crnogorske botanike. Ako neko hoće da se našali, kaže da je to sigurno zbog toga jer su Crnogorci još onda zanovijetali.
NVO sektor
U Kolašinu i Crnoj Gori ima mnogo nevladinih organizacija, aktivnih i onih koje su to samo po imenu. U Kolašinu je NVO „Natura“ perfektna – sve što su ljudi u toj organizaciji prihvatili da urade odlično su uradili, između ostalog prospekt ove bašte i različite brošure u kojima su predstavljene ovdje zastupljene biljne vrste. Sve što su uradili zaslužuje povjerenje i daje primjer šta i kako treba ponuditi strancu.
Stručni radovi
Imam oko 20 stručnih radova domaćih i stranih naučnika na biljkama iz ove bašte i uvijek insistiram da se ukaže na to da su pronađene u Crnoj Gori. To umnogome doprinosi uspješnom predstavljanju ove zemlje kao ekološke države.
