U kupeu voza djevojčica sjedi
Njen pogled livade, kuće, oblake slijedi
Pita: “Kako je moguće da kuće trče, da oblak blijedi
Kako je moguće da voz stoji”
“Jedan, dva, tri, pedeset” – ona broji
Koliko je drveća brzinom munje proletjelo
Koliko je kuća na tlo sletjelo
Niko je ne može uvjeriti da je voz taj koji se kreće
Niko je ne može uvjeriti da i ono drvo ne polijeće
Niko ne može razuvjeriti njena čuda
Niko je ne može zabrinuti epitetom “luda”
Mirna je kao pod drvetom Gaotama Buda
Ali život ne odustaje: “Voz je taj koji ide”,
Viču joj, ” Da li to tvoje oči vide?”
Koprena vida sa očiju joj pada
Sa prisilnim sljepilom tone i svaka nada
Da su prošlost i budućnost isto što i SADA
“Vide moje oči, vide”, odgovara im odrasla žena, ” moje oči se ne stide,
Shvatam da više nisam djevojčica
Shvatam da imam boru posred čela i lica
Shvatam da nisam ni riba ni ptica
Da lebdim, da letim
Da spavam, da sletim
Po čemu želim da budem zapamćena?
Da li kao očiju umornih žena
Ili kao neko ko je ostavio trag
Neko ko se usudio preći prag
Između svjetova
Neko ko je živio više od uranjanja u slova
Više od beznadnih snova
Vikni djevojčici u sebi:
“Istina je, sve prolazi,
Jednom ćeš i ti to reći svojoj prvoj i drugoj bebi
Istina je i to da tvoja noga gazi
I ti si ta koja je prolazna
Ne, nije to nikakva kazna
To je naš kratki bljesak na ovom svijetu
Leprša leptir na cvijetu
Iako zna da već sutra biti tu neće
U njegovom biću i dalje ima sreće
Jer od Voza i od Putnika ima nešto Veće.
Jasmila Talić-Kujundžić
