Art

Djevojka sa salaša

orao

Kanjon je dug šezdeset kilometara, prosječna dubina je hiljadu sedamdeset tri metra, a najveća je hiljadu i trista metara. Veličanstvena divlja priroda i bistra voda nude atraktivno splavarenje gotovo duž cijeloga toka.

Orao-ribar je ptica grabljivica izvanredno oštrog vida. Obično leti dvadesetak metara iznad površine vode i netremice posmatra. Kada spazi da se riba približava samoj površini ustremljuje se i napada. Odnosi potom uhvaćenu ribu na krunu nekog visokog drveta da bi se natenane osladio. Kad pođe u lov orao-ribar obično nadlijeće određeni dio vodene površine lagano mašući krilima i povremeno lebdeći. Njegovo obrušavanje je sasvim iznenadno i posve sigurno. Orao-ribar dodiruje vodu, dakle ne nestaje ispod površine. Obično je dugačak šezdeset centimetara, a raspon krila mu je oko jedan metar i pedeset centimetara. Njegov kljun je kratak, malo povijen i nije mu namjena da dočepa ili drži plijen. Tu dužnost obavljaju snažne noge i oštre kandže. Glava orla-ribara, njegov vrat i donji djelovi tijela su tamnomrke boje. Postoji samo jedna vrsta orla ribara. Razmnožava se u cijeloj sjevernoj hemisferi, a na južnoj samo u predjelima Malajskog arhipelaga, Australije i Nove Kaledonije. Pošto se hrani isključivo ribom, ovu vrstu ptice ne možemo naći daleko od voda.

Ta ptica neprestano kruži nad našim glavama, naglo se obrušava, pa lagano slijeće na splavarevo rame, zalepeće krilima, umiri se i posmatra nas zvjerski praveći brze pokrete glavom. Ponekad se vine visoko, pikira ka površini tišice, napravi klupko pjene i ubijenu ribu baci na splav. Splavar sa povezom na oku i neurednom sijedom bradom pokupi ribu, tresne joj glavu o drvenu ogradu i strpa je u najlonkesu. Pored kese iz koje zaudara trulina je lišćem zatisnuta rakijska boca iz koje splavar često poteže ne mijenjajući kameno lice. Ponekad pomazi orla, lagano ga kažiprstom čvrkajući po kljunu. Na sredini splava je mala galerija sa naherenim klupicama na kojima su naši crveni rančevi i lutkica- maskota na kojoj piše: uživajmo zajedno.

Splavar često uvlači prst ispod poveza i češe dugo praznu duplju. Njegov kolega je naprasno umro tako da već dva mjeseca samuje.

Prolazimo brzacima zgrčeni na klupicama sa limenkama piva iz kojih brzo otpijamo i zvjeramo naokolo zapanjeni jezivolijepim pejzažom. Prolazimo ispod ogromnog željezničkog mosta kojim u tom trenutku uz mahniti tutanj prolazi dugačka kompozicija. Vrisak voza nas ledi i smanjuje, a orao-ribar se diže sa splavarevog ramena.

Ulazimo u miran tok, splavar pijano trabunja o svom životu, o zločinima i robijama koji su ga doveli na rijeku. Deset godina je sa pticom i bocom na svom ostrvcetu beznađa. Kaže nam da je stalno u vezi sa dušama utopljenika.

Plovimo dijelom rječnoga toka u kojem vlada gusta mokra tišina. Iz šume se pokatkad začuje gadan jav neke ptičurine. Vir je ogroman, splav lagano klizi.

Skačem u rijeku, dišem ubrzano stegnut ledenim obručem. Djevojka sa salaša počinje da vrišti jezovito, njen vrisak se lomi kao ledeno koplje u propetim liticama nad rijekom. Stijene su narasle od straha i zaklanjaju mi nebo. Dlanovima čistim obnevidjele oči i vidim tijelo starca na splavu koje se grči i lomi odskakujući od kvrgavih balvana pod sobom. Djevojka sa salaša ukočeno gleda izobličeno splavarevo lice i pjenu koja nadolazi na usta umirućeg.

Ispod kožnog poveza kao da je pulsiralo, šake su mu zgrčene kao kandže orla-ribara koji šestari iznad nas, iz pluća mu šišti i krklja, oko usta pjenasta sukrvica.

Klečimo tako nekoliko trenutaka, uspravljamo se, sjedamo na klupicu, otvaramo limenke, otpijamo i uzimamo ukusne sendviče iz crvenih rančeva. Tjelo splavara se gotovo umirilo, ponekad se strese kao pogođeno impulsom umiruće struje.

Splav klizi, nosi nas u nigdinu. Iako se trudimo da ignorišemo umiruću tjelesinu na spavu to nam baš i ne polazi za rukom. Djevojka sa salaša kikoćući se pominje nekakve kuke i meso, mesare i klanice. Pokušavam da se nasmijem. Posebno nas nervira što prilikom fotografisanja moramo birati posebne uglove kako ne bismo slučajno uslikali tjelesinu koja se pokatkad trzne.

Orao-ribar kruži nad nama, zatim slijeće na tijelo, dva-tri puta kljune kožnati povez na splavarevoj duplji i ponovo se vine uz kliktaj sličan zvižduku.

U suton putovanje postaje mučno. Zbijeni smo u jednom kraju splava, u drugom je On. Pomišljam da bi bilo dobro osloboditi se tereta. Vidim kako se lice djevojke sa salaša osipa crvenim pečatima ushićenja dok sluša moj bojažljivi predlog.

Gledam je kako prilazi tijelu, diže splavareve ruke, pušta ih i kikoće se mrtvom pljaskanju. Zatim je skočila na splavarev stomak uživajući u zvuku probijenog mijeha.

Demonska pustara se uvlači u nas. Rijeka se gasi. Vozovi vrište u liticama koje se mrače.

–Požurimo, dok se čiča ne probudi!—rekla je cvrkutavo.

Tijelo je pljusnulo i nestalo u crnom viru.

Tada se oglasio orao-ribar, naglo se obrušio sa tamnog neba, pa sletio na rame djevojke sa salaša. Ciknula je oduševljeno i zapljeskala ručicama.

Splav je vođen mojom rukom udario o obalu.

Budila me je probuđena larva savjesti. Pušio sam u zamračenoj sobi i pogledivao u zaobljeno ramence djevojke sa salaša koje bi bljesnulo u tmuši obasjano žarom cigarete.

Kasnije me savjest nije budila, već djevojka sa salaša koja je iskakala iz postelje šibana zvjerstvom nagle gladi. Dva sata je iza ponoći, teturamo kroz kuhinju, otvaramo frižider i suočavamo se sa strašnim bolom praznine. Djevojka sa salaša rida, urla od bola, zatim cvili i mazi se kao gladno kučence. Sjetio sam se našeg orla-ribara koji tihuje na balkonu.

Ptica gordo stoji na žici za veš, djevojka sa salaša predlaže da ga ubijemo, operušamo i skuvamo onako, sa hranljivim iznutricama. Ptičje meso je hranljivo i moglo nas je držati sitim i narednog dana. Ne prihvatam njen predlog. Lagano prinosim čaršavom obmotanu ruku i orao ribar se premješta sa žice i lagano širi krila. Presamićen preko balkona čekam da orao-ribar uzleti sa moje ispružene ruke. Uz snažan lepet brzo nestaje u tami iznad stambenog bloka.

U predzorje je na našu terasu pala mrtva riba posuta zagašenim srebrom. Gledamo u mastiljavo nebo i hvatamo mrtve ribe koje padaju, a tiganjčić veselo cvrči.

Danas ne pričamo o tome. Ali tajimo sklupčanu nelagodu u dnu stomaka. Nema više orla-ribara. Našu terasu i vrapci zaobilaze. Iako smo u srećnom braku.

 

Ostavite komentar: