Notes

Gilles Deleuze – Imanencija: Život

Prvo poglavlje iz knjige „Čista imanencija: eseji (o) životu“

Preveo s engleskog: Patrik Weiss

Englesko izdanje s kojeg je prevođeno: Gilles Deleuze, Pure Immanence: Essays on A Life; with an introduction by John Rajchman, Translated by Anne Boyman, ZONE BOOKS, NEW YORK, 2001.

Francuska originalna izdanja:

„L’Immanence: Une Vie“ originalno objavljen u Philosophie 47, 1995., Editions de Minuit.

„Nietzsche“ originalno objavljen 1965., PUF.

„Hume“ originalno objavljen u La Philosophie: De Galilee a Jean-Jacques Rousseau, 1972., Editions de Minuit.

Što je transcendentalno polje? Ono može biti razlučeno od iskustva na takav način da ne označava referiranje na objekt niti pak pripadnost subjektu (empirijska reprezentacija).  Stoga se pojavljuje kao čisti tok a-subjektivne svijesti, pred-refleksivne impersonalne svijesti, kvalitativno trajanje svijesti bez sebstva. Moglo bi se činiti čudnim da se transcendentalno definira pomoću takvih neposrednih datosti: mi ćemo govoriti o transcendentalnom empirizmu u odnosu na sve što konstituira (tvori) svijet subjekta i objekta. Postoji nešto divlje i moćno u tom transcendentalnom empirizmu, koje, naravno, nije element senzacije (jednostavni empirizam), jer je senzacija samo prekid unutar toka apsolutne svijesti. Radije, ono je (transcendentalno polje), bez obzira koliko blizu dvije senzacije možda jesu, prolaz od jedne do druge kao postajanje (eng.becoming), kao povećanje ili smanjenje u moći (virtualna kvantiteta). Moramo li tada definirati transcendentalno polje pomoću čiste neposredne svijesti bez objekta i sebstva, kao pokret koji niti počinje niti završava? (Čak se i Spinozina koncepcija ovoga prolaza ili kvantitete moći odnosi na svijest.)

No, odnos transcendentalnog polja sa sviješću je jedino konceptualne prirode. Svijest postaje fakt jedino kada je subjekt proizveden u isto vrijeme kada i njegov objekt, a dok su oboje izvan polja te se pojavljuju kao „transcendenti“. Obrnuto (u drugom slučaju), sve dok svijest prelazi transcendentalno polje beskonačnom brzinom posvuda se difuzirajući, ništa nije u stanju razotkriti ga. [1] Ona je (svijest) izražena, u stvari, jedino kada je reflektirana na subjekt koji ju (potom) referira (usmjerava) na objekte. Zato transcendentalno polje ne može biti definirano pomoću svijesti koja je ko-ekstenzivna s njim, ali (ipak) uklonjena iz svakoga otkrivenja (eng. revelation).

Ono što prevazilazi (transcendirajuće) nije transcendentalno (The transcendent is not the transcendental). Da nije svijesti, transcendentalno polje bilo bi definirano kao čisti plan imanencije (plane of immanence), zato jer izmiče svakom transcendiranju subjekta i objekta.[2] Apsolutna imanencija je u samoj sebi: ona nije u nečemu, za nešto; ne ovisi o objektu niti pripada subjektu. Kod Spinoze imanencija nije imanencija za supstancu; radije, supstanca i modusi su u imanenciji. Kada je subjekt ili objekt koji (is)pada iz polja imanencije uzet kao univerzalni subjekt ili kao objekt kojemu se pripisuje imanencija, tada je transcendentalno u potpunosti denaturirano; onda ono jednostavno samo duplira empirijsko (kao u Kanta) i imanencija je tada distorzirana; onda se ona (sama) pronalazi zatvorena u transcendentu. Imanencija nije povezana s Nekom Stvari kao jedinstvo superiorno svim ostalim stvarima niti Subjektom kao činom koji dovodi do sinteze među stvarima: jedino kada imanencija nije imanencija ničemu osim sebi samoj možemo govoriti o planu imanencije. Ne više nego što je transcendentalno polje definirano sviješću, može plan imanencije biti definiran pomoću subjekta ili objekta koji je u stanju da ga sadrži.

Reći ćemo za čito imanenciju da je ŽIVOT, i ništa drugo. Nije imanencija za život, nego imanentno, koje je u ništa, je život sam. Život je imanencija imanencije, apsolutna imanencija: to je kompletna moć, kompletno blaženstvo. Tek do stupnja na kojemu Johann Fichte u svojoj kasnoj filozofiji ide iznad aporija subjekta i objekta transcendentalno polje se pokazuje kao život; koji više ne ovisi o Bitku ili koji nije podređen Aktu – to je apsolutna neposredna svijest čija se navlastita aktivnost više ne odnosi na bitak, već je neprestano postavljena (eng. posed) u život.[3] Transcendentalno polje tada postaje istinski plan imanencije koji ponovo uvodi Spinoizam u samo srce filozofskog procesa. Nije li Maine de Biran išao kroz nešto slično u svojoj „posljednjoj filozofiji“ (onoj koju je bio suviše umoran da prevede kraju) kada je otkrio, ispod transcendencije truda, potpuno imanentan život? Transcendentalno polje je definirano planom imanencije, a plan imanencije životom.

Što je imanencija? Život… Ako uzmemo u obzir neodređeni član kao indeks transcendentalnog, onda nitko nije opisao što je to život bolje od Charlesa Dickensa. Zloglasan čovjek, bitanga koju su svi prezirali pronađen je kako umire. Odjednom, oni koji se brinu za njega izraze entuzijazam, poštovanje, pa čak i ljubav ma za i jedan znak (njegova) života. Svi su oko njega užurbani u želji da ga spase, čak toliko da baraba u komi osjeti kako nešto nježno i slatko ulazi u njega. No kako je lagano dolazio životu, njegovi skrbnici su postajali hladniji, a on opet postade opak i sirov. Između njegova života i smrti postoji moment koji je onaj života koji se igra sa smrću.[4] Život pojedinca ustupa prolaz impersonalnom, a opet singularnom životu koji otpušta čisto oslobađanje događaja od nesreća unutarnjeg i vanjskog života, to jest, od subjektivnosti i objektivnosti onoga što se događa: „Homo tantum“ s kojim svi suosjećaju i koji zadržava svojevrsno blaženstvo. To je osobina ne više individuacije, već singularizacije: život čiste imanencije, neutralan, s onu stranu dobra i zla, kojega je jeidno subjekt inkarnirao u središte stvari koje su ga učinile dobrim ili lošim. Život takve individuacije blijedi u korist singularna života imanentna čovjeku koji više nema ime, no kojega se ne može zamijeniti ni sa kim. Singularna esencija, život…

No, ne bismo trebali ograničiti život na jedan jedini moment kada se individualni život susreće s univerzalnom smrću. Život je svugdje, u svim momentima kroz koje prolazi živući subjekt i koji su mjerljivi življenim objektima: imanentni život koji sa sobom nosi događaje ili singularnosti koje su tek i samo aktualizirane u subjektima i objektima. Neodređeni život sam u (po) sebi nema momente (trenutke), koliko god da oni mogli biti blizu jedan drugome, već samo između – vremena, između – momente; on se ne dogodi ili ne dođe poslije, već nudi neizmjernost praznoga vremena gdje netko vidi događaj kao već dogođen i ujedno kao onaj koji se tek treba zbiti u apsolutnosti neposredne svijesti. U svojim romanima Alexander Lernet-Holenia postavlja događaj u i između vremena koje bi moglo progutati cijele vojske. Singularnosti i događaji koji konstituiraju život su-postoje zajedno s nesrećama života koji im korespondira, ali oni nisu niti grupirani niti podijeljeni na isti način. Oni se povezuju jedan s drugim na način koji je potpuno suprotan od načina na koji se pojedinci povezuju. Čak se čini da bi singularan život mogao biti bez ikakve individualizacije, bez ijedne druge pratnje koja ga individualizira. Na primjer, veoma mala djeca sva sliče jedna drugoj i skoro pa nemaju nikakvu individualnost, no imaju singularnosti: osmijeh, gestu, smiješno lice – ne subjektivne kvalitete. Mala djeca, tokom svih svojih patnji i slabosti su prožeta (ulivena, eng. infused) s imanentnim životom koji je čista moć, pa čak i blaženstvo. Neodređeni aspekti u životu gube svaku determiniranost do stupnja da popunjavaju plan imanencije, ili, što dolazi na isto, do stupnja da konstituiraju elemente transcendentalnog polja (individualan život, s druge strane, ostaje neodvojiv od empirijskih determinacija). Neodređeno kao takvo je oznaka (eng. mark) ne empirijske nedeterminiranosti, već determiniranosti od strane imanencije ili transcendentalne odredivosti (eng. determinability). Neodređeni član je nedeterminacija osobe jedino zato što je determinacija, tj. odredivost singularnog. Jedno nije transcendent koji bi mogao sadržati imanenciju, nego Imanent sadržan unutar transcendentalnog polja. Jedno je uvijek indeks mnoštva; događaj, singularnost, život… Iako je uvijek moguće prizvati transcendenta koji ispada izvan plana imanencije, ili koji pridodaje imanenciju sebi; sva transcendencija ja konstituirana isključivo unutar toka imanentne svijesti koja pripada toj ravni, tj. tom planu (imanencije).[5] Transcendencija je uvijek produkt imanencije.

Život sadrži jedino virtualnosti. Sačinjen je od virtualnosti, događaja, singularnosti. Ono što mi zovemo virtualnim nije nešto čemu nedostaje realitet, već nešto što je angažirano u procesu aktualizacije i što prati plan koji mu (virtualnom) daje njegov partikularni realitet. Imanentni događaj je aktualiziran u stanju stvari i u življenom koje ga omogućuje. Plan imanencije je sam aktualiziran u objektu i subjektu kojima se sam pripusuje. No, koliko god neodvojivi objekt i subjekt mogli biti od njihove vlastite aktualizacije, plan imanencije je sam u sebi virtualan, sve dok su događaji koji ga (plan imanencije) nastanjuju virtualni. Događaji ili singularnosti daju planu svu svoju virtualnost, jednako kao što plan imanencije daje virtualnim događajima njihov potpuni realitet. Događaju koji se smatra ne – aktualiziranim zapravo ništa ne nedostaje. On uspijeva da se stavi u odnos sa svojim pratnjama (eng. concomitants): transcendentalnim poljem, planom imanencije, životom, singularnostima. Rana je utjelovljena ili aktualizirana u stanju stvari ili u životu; ali je sama virtualnost na planu imanencije ta koja nas uvodi u život. Moja rana je postojala prije mene: ne transcendentnost rane kao viša aktualnost, nego njena imanentnost kao virtualnost koja je uvijek unutar plana (imanencije).[6] Postoji velika razlika između virtuala koja definiraju imanenciju transcendentalnog polja i mogućih formi koje ih aktualiziraju i transformiraju u nešto transcendentno.


[1] „Kao da smo reflektirali natrag na površine svjetlo koje iz njih emanira, svjetlo koje – da je prošlo bez prepreke – (suprotstavljanja) nikada ni ne bi bilo otkriveno.“ (Henri Bergson, Memorija i pamćenje [New York: Zone Books, 1988.], p. 36.)

[2] Cf. Jean-Paul Sartre, koji uspostavlja transcendentalno polje bez subjekta koji se referira na svijest koja je impersonalna, apsolutna, imanentna: uzimajući to u obzir, subjekt i objekt su „transcendenti“. (Transcendiranje Ega [Paris: Vrin, 1966.], pp. 74. – 87.) Za Jamesa, vidi analizu Davida Lapoujadea, „Le Flux intensif de la conscience chez William James,“ Philosophie 46 (Lipanj 1995.)

[3] Već u drugom uvodu u Doktrinu znanosti „Intuicija čiste aktivnosti koja nije ništa fiksno, već progres, ne biće, već život.“ (Oeuvres choisies de la philosophie premiere [Paris: Vrin, 1964.], p. 247). Za koncept života prema Fichteu, pogledati Initiation a la vie bienheureuse (Paris, Aubier, 1944.), i komentar Martiala Gueroulta (p.9) 

[4] Dickens, Naš zajednički prijatelj (New York: Oxford University Press, 1989.) p.443.

[5] Čak i Edmund Husserl priznaje to: „Bitak svijeta je nužno transcendentan u odnosu na svijest, čak i u izvornom dokazu, te ostaje nužno transcendentan u odnosu na nju. No to ipak ne mijenja činjenicu da je sva(ka) transcendentnost konstituirana isključivo unutar života svijesti, kao neodvojivo povezana s tim životom…“ (Kartezijanske meditacije [Paris: Vrin, 1947], p. 52). To će biti početna točka Sartreova teksta.

[6] Cf. Joe Bousquet, Les Capitales (Paris: Le Cercle du Livre, 1955.)

Ostavite komentar: