Jasan Pogled

Katunski kauboj

Zaputim se ponekad starim puteljcima koji me odvedu na neka stara mjesta. Ta stara mjesta i nijesu baš kao što nekad bjehu. Nijesam baš starac Fočo od stotinu ljetah, ali kafanice nekad bjehu drugačije – rekli bismo, bolje i svrsishodnije.
Kafanice su sve manje pričaonice, zbornice, sudnice, košnice i radionice, a sve više sabirni centri uzaludnika koji u društvu samuju, utrnuli od metafizičke jeze, od neumoljivosti besmisla.
Oni najmlađi kuckaju po virtuelnim tastaturama zablenuti u virtuelno sokoćalo praznine. Oni stariji gledaju u prazno, a najstariji zure u sebe. I svi vidimo premalo i svi čujemo haotični žamor, a osluškujemo spasenije tišine.
Elem, sačuvali smo makar dim u kafanama, kad već nijesmo kafansku dušu. I upravo za kafanskim stolom čitam: Kafana bez cigareta je jednako tužna kao Sen Deni bez prostitutki. To je kao novine koje čitaju preko interneta. Potreban nam je dodir, a naše vrijeme je virtuelno. Pariz ljeti ima plažu, a ne možemo da se okupamo. Svuda krici beznađa. No, bar u svome stanu mogu da protestujem, ako mi se hoće…
Eto tako besjedi francuski pisac Alen Pokar. Krajnji vid protesta u sterilisanoj Evropi postalo je pušenje. I to u sopstvenom stanu! Avaj, radnička klaso! Lele, socijaldemokratijo!
Dakle, nad nama se vijore prkosni barjačići duvanskog dima, vijore se barjačići slobode nad zbunjenim, prezaduženim, praznjikavim glavicama slavnog NK grada.
Treba živjeti izvan istorije i moliti se – šapuće mi Ežen Jonesko, ali moj nejaki um sa melanholičnih visina aterira na džombasto poljanče našeg jada i, samo naše, bijede. Lako je Eženu i francuskim piscima, tim nabijeđenim prodavcima plemenite melanholije i uzvišene ironije, treba se nositi sa našim hijenama koje upravo dovršavaju svoj oteti ručak. Što bi se reklo, sve oglodaše, do poslednje koske i sad isisavaju koštanu srž.
Bogat čovjek je siromah sa puno para – šapuće mi Sloterdajk, a ja razmišljam o grešnom Ranku, gigantu, najcrnogorskijem Crnogorcu, najparlamentarnijem parlamentarcu, najdemokratskijem demokrati koji opet i iznova nasrće krvoločno na bezgrešnog Mila kao onomad grešne drugarice pudlice na bezgrešnog druga Tita. Živjeli naši drugovi, neprikosnoveni plivači u plitkim vodama, slavni stožernici naše Montenegro bajke!
Tako to biva, neki su ispali iz MNE voza u supersoničnoj brzini propadanja, neki su dragovoljno iskočili, a ogromna većina je ostala na šinama, sad u kom vagonu, zavisi od snalažljivosti. Po starom kaubojskom pravilu glavni revolveraši ne kupuju karte, a i dozvoljeno je prangijanje iz voza u pokretu. Puca se, naravno, na najpoželjniju divljač – na one koji su iskočili iz voza. MNE voz, opet po starom dobrom običaju vesterna, ima i stočne vagone koje glavni desperadosi pomamljeni dobrim viskijem i sluđeni damama za zabavu, još zovu i birački vagoni. U prvim vagonima su najveći dripci uljuljkani svim milinama zemaljskim uz Morikoneovu muziku: narkodileri preobučeni u poslovne bilmeze, utjerivači straha i otkupljivači bezličnih karata i ostalog životnog inventara sirotinje raje. Zatim, intelektualci prve klase i ograničenog roka trajanja obuzdani poslušnošću i razuzdani bahatošću sa punim bisagama mita, korupcije i bezobzirnosti. Pa, onda razni bašibozuk koji udara, rovari i špija po našim ćumezima i mahalama kaubojskih gradića, pa ministarčići, direktorčići i svakovrsni morončići, konjušari glavnog desperadosa, koji kradu sve, pa i donje gaće i priglavke. Tu su i sombrerosi – bankari, goniči stoke i ostali ološ koji zaračunavaju kamatu i na hljeb i na smrt. I još mnogo ženskinja za zabavu i još mnogo građana i propalih revolveraša u stočnim vagonima…
I tako, putuje naš vestern voz na vječitoj ekskurziji, u vječitom vesternu u kojem se, po starom dobrom pravilu, mnogo psuje, krade i puca i u kojem se rogata marva vodi na žigosanje, a potom prodaje u bescjenje sve ono što se nije utopilo u rijeci… Sve se može za šaku dolara samo treba istrijebiti crvenokošce, ubiti njihovog Manitua, spaliti njihove toteme i njihov jezik, izbrisati im sjećanje i utjerati im miša u srce i glupost u đačke skamije.
Tako vam je to, u nekim državama vlast ima onaj ko poštuje zakon, a u vestern državicama – onaj ko ga krši.
Dakle, radi se o zakonu i o računu.
Umjesto da plati, časti i ode kao svaki šmeker – pozitivac kad izlazi iz polupanog saluna, naš glavni desperado i dalje jaše i ostavlja jadnicima da plaćaju njegov ceh.
(S)jaši, desperado!

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ostavite komentar: