Anatomija Fenomena

Kropotkin – Anarhija (8) – Odbacivanje države [Tema: Anarhizam]

Treba, naravno, priznati da se haotično stanje u nauci o političkoj ekonomiji odrazilo i na anarhiste. Kao i među državnim socijalistima, mišljenja o tom predmetu se i među anarhistima razilaze.

Slično svim onim socijalistima koji su ostali socijalisti, anarhisti smatraju da je postojeće privatno vlasništvo nad zemljom i nad svim što je potrebno za proizvodnju, pri čemu je cilj proizvodnje samo profit – zlo – i da naša moderna društva moraju da unište takav sistem ako žele da ne propadnu kao mnoštvo starih civilizacija.

Što se tiče sredstava kojima bi ta promena mogla da se izvede, anarhisti stoje nasuprot svim frakcijama državnih socijalista. Oni poriču da se taj zadatak može izvesti pomoću državnog kapitalizma, tj. tako da država zahvati celokupnu društvenu proizvodnju ili njene glavne grane. Da železničke pruge, rudnici, zemlja pređu u ruke moderne države, tj. pod upravu postavljenih parlamenata, ministara i njihovih činovničkih kancelarija – to nije naš ideal. Mi u tome vidimo samo novi oblik podjarmljivanja radnika i eksploatacije radnika od kapitaliste. I, naravno, ne verujemo da bi državni kapitalizam bio put ka uništenju porobljavanja i eksploatacije, niti jedan od stepenika na putu ka tom cilju.

Dok je socijalizam bio shvatan u pravom i širokom značenju, kao oslobođenje rada od kapitala, anarhisti su se slagali sa tadašnjim socijalistima. I jedni i drugi su predviđali socijalnu revoluciju i želeli da do nje dođe. Pri tome su se anarhisti nadali da će ta revolucija roditi novu bezdržavnu formu društva, dok socijalisti, od kojih su mnogi tada još bili komunisti, nisu tačno određivali kako zamišljaju budući prevrat, mada su se mnogi od njih složili da je neophodno oslabiti centralnu vlast.

Ali, kada je, ako ne većina, onda bar veoma jaka frakcija državnih socijalista bila prožeta idejom da nije ni potrebno uništavati kapitalističku eksploataciju, da našoj generaciji i stepenu ekonomskog razvitka na kome smo ne treba ništa drugo do da se eksploatacija smanji tako što bi kapitalisti bili podvrgnuti nekim zakonskim ograničenjma, anarhisti su morali da se konačno odvoje, jer sa tim nisu mogli da se slože.

Ako želimo da u budućnosti uništimo kapitalističku eksploataciju, onda već sada, od današnjeg dana, moramo svoje napore da orijentišemo na uništenje te eksploatacije. Mi već sada moramo da težimo tome da se sve što služi za proizvodnju (ugljenokopi, rudnici, kombinati, fabrike, saobraćaj), a naročito sve što je potrebno za život proizvođača, preda iz ruku privatnog kapitala grupama proizvođača.

Osim toga, moramo se čuvati prenošenja sredstava za život i proizvodnju u ruke moderne države. U vreme kada socijalističke partije cele Evrope traže da se železničke pruge, proizvodnja soli, rudnici, ugljenokopi, banke (u Švajcarskoj) i monopoli špiritusa, predaju državi u njenom modernom obliku, mi u tom uzimanju društvenih dobara od strane buržoaske države vidimo jednu od najvećih prepreka da ta dobra pređu u ruke trudbenika, proizvođača i potrošača. U tome vidimo sredstvo za jačanje kapitalista, za porast njihovih moći u borbi protiv pobunjenog radnika. Najoštoumniji kapitalisti odlično to shvataju. NJima je, na primer, jasno da će njihov kapital biti bolje sačuvan, a njihove dividende sigurnije, ako budu uloženi u železničke pruge koje pripadaju državi i kojima ona upravlja prema vojnom obrascu.

Za one koji su navikli da se udubljuju u socijalne pojave u celini – nema ni senke sumnje.

Nemoguće je spremati socijalne promene ne čineći nikakve korake prema tim željenim promenama.

Ako pođemo tim putem, mi ćemo se udaljiti od našeg cilja. Započeti predajom proizvodnje i razmene u ruke parlamenta, ministarstava, savremenih činovnika, koji ne bi mogli da budu ništa osim oruđa krupnog kapitala (posto sada sve države zavise od njega), značilo bi, u stvari, udaljiti se od momenta kada bi proizvođači i potrošači sami postali gospodari proizvodnje. Zgrada starih monopola ne može se uništiti izgradnjom novih monopola u korist istih monopolista. Takođe ne možemo da zaboravimo da su crkva i država bile one političke snage kojima su privilegovane klase, u vreme kada su počinjale da se učvršćuju, pribegavale da bi postale zakonski posrednici raznih privilegija i prava nad ostalim ljudima. Upravo je država bila ona ustanova koja je jačala uverenje obe strane o pravu da privilegije postoje. Ona je vekovima stvarana da bi učvrstila gospodarenje privilegovanih klasa nad seljacima i radnicima. Prema tome, ni crkva ni država ne mogu sada da budu snaga koja bi poslužila uništenju privilegija.

Ni država ni crkva ne mogu da budu forma društvenog uređenja koja nastaje kada se privilegije unište. Obrnuto, istorija nas uči da je, uvek kada se u nedrima naroda rađala neka nova ekonomska forma života (na primer, zamena ropstva kmetstvom, ili kmetstva najamnim radom), bilo potrebno da se stvori nova forma političkog života.

Kao što crkva nikada ne može da koristi oslobođenju čoveka od jarma sujeverja, ili da mu da novu, slobodno prihvaćenu moralnost, i kao što se osećanja jednakosti, tesne povezanosti i jedinstva svih ljudi, ma koliko ih propovedale sve religije, šire u čovečanstvu tek onda kada dobiju oblike potpuno različite od onih koje je pružala crkva (jer je crkva njima ovladavala da bi oni služili sveštenstvu) – isto tako će se ekonomsko oslobođenje ostvariti pošto se prvo sruše stare političke forme koje su svoj izraz imale u državi.

Čovek će morati da pronađe nove oblike za sve društvene funkcije koje sada država raspoređuje svojim činovnicima. Oruđe ugnjetavanja, porobljavanja i ropske pokornosti ne može da postane oruđe oslobađanja. Slobodan čovek će umeti da pronađe nove forme života mesto ropske činovničke hijerarhije. Te forme se već naziru. I dok ih ne izgradi sam život, ljudi koji se oslobađaju, sama oslobodilačka revolucija, ništa neće biti urađeno.

Anarhija radi za to da tim novim formama društvenog života bude lakše da probiju put, a to će se dogoditi, kao što je u prošlosti uvek bivalo, u momentu velikih oslobodilačkih pokreta. lzgradiće ih stvaralačka snaga narodnih masa uz pomoć savremenog znanja. Evo zašto se anarhisti odriču uloge zakonodavaca i svake druge državničke delatnosti. Mi znamo da se socijalna revolucija ne može izvršiti zakonima. Jer, zakoni, čak i kada ih je prihvatila ustavotvorna skupština pod uticajem ulice (a kako i mogu da budu prihvaćeni kada u parlamentu treba da se slože predstavnici najrazličitijih interesa), čak i kada su prihvaćeni u parlamentu, nisu ništa drugo do poziv društvu da se orijentiše prema nečemu, podsticaj ljudima iz naroda da iskoriste svoju energiju, snalažljivost, organizatorske sposobnosti i stvaralačke talente za to da oživotvore neke upute. Za to je potrebno da postoje snage, spremne i sposobne da formule i želje zakona ostvare.19

Zbog toga su, od nastanka Internacionale sve do naših dana, mnogi anarhisti stalno aktivno učestvovali u radničkim organizacijama stvorenim za otvorenu borbu rada protiv kapitala. Takva borba će pre nego bilo kakva indirektna politička agitacija pomoći radnicima da ostvare neka poboljšanja svoje sudbine; ona će im otvoriti oči pred zlom koje društvu čini kapitalističko uređenje i država koja mu pomaže. Istovremeno će ih naterati da se zamisle nad tim kako organizovati potrošnju, proizvodnju i neposrednu razmenu između zainteresovanih strana, bez pomoći kapitalista i države.

Što se tiče oblika raspodele u društvu oslobođenom od mešanja kapitala i države, mišljenja anarhista se, kao što smo već videli, razilaze.

Svi složno odbacuju novi oblik plate koji bi se pojavio ako bi država uzela u svoje ruke oruđa za proizvodnju i razmenu, kao što je već ovladala železničkim prugama, poštom, obrazovanjem, odbranom teritorije. Novostečene industrijske moći, zajedno sa već postojećim (porezi, odbrana teritorije, državna crkva i sl.) postale bi novo moćno oružje vlasti u službi tiranije. Zato većina anarhista sada prihvata rešenje ovog pitanja koja daju anarhisti-komunisti. Postepeno se među onima koji razmišljaju o ovom pitanju formiralo uverenje da je komunizam, bar kad je reč o najpotrebnijim predmetima, rešenje kome teže savremena društva i da je u civilizovanom društvu jedina moguća forma komunizma ona koju predlažu anarhisti, tj. komunizam bez vlasti. Svaki drugi komunizam je nemoguć. Mi smo ga prerasli. Komunizam, po svojoj suštini, podrazumeva jednakost svih članova komune i zato negira svaku vlast. S druge strane, nezamislivo je bilo kakvo anarhističko društvo koje ne bi počelo od obezbeđivanja svima bar nekog nivoa životnih udobnosti, koje bi sticali svi zajedno.

Tako se pojmovi komunizma i anarhije nužno uzajamno dopunjuju.

Ali, uporedo sa komunističkom postoji i druga orijentacija koja u anarhiji vidi ostvarenje potpunog individualizma. Rećićemo nekoliko reči i o toj orijentaciji.

Petar Kropotkin

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.