Sav se rastopim kad pomislim na njih.
Da volim patetiku, da uživam u romantici, da sam pravi
džentlmen, pisao bih o njima nadugačko i naširoko.
Pošto sam krut i krt, samo ću reći da mi previše znače.
Svakako da nijesu obične.
Imaju divne upredene šare.
Da ne pričam kako su tople i mirišljave!
Zbijeno pletene – žensko pismo.
Malo iznad članka.
Ne trombolje se i ne ćebaju.
Kad se obuju, rješavaju, uglavnom, sve probleme.
Pjevuše uspavanku, naročito zimi, poslije ručka.
Prosto-naprosto, imaju nešto u sebi.
Volim ih više i od rođenih cipela.
Ponekad, kad mi nije ni do čega, učini mi se
da ih volim više i od sopstvenih stopala.
A mala mi stopala, tek nešto veća od tvojih.
I kad mi ih ukradeš, a napolju studenac, nije mi svejedno.
Još mi gurneš nogice u krilo.
Mislim: Izdrži, junače…
Ako i ovo izdržiš, živjećeš vječno!
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač: Povelja, Kraljevo
