Kafka o pisanju, još jednom
1.
U mojem zborniku o Kafki (v. Žarko Paić, prir. Kafka danas: mistika zakona i labirint slobode, Litteris, Zagreb, 2022.) na jednom mjestu slavne knjige ogleda Maurice Blanchota naslovljenoga Književni prostor unutar kojeg je i tekst „Kafka i imperativ djela“, nalazi se kratko poglavlje pod nazivom „Spasenje pomoću književnosti“. U njemu se provlače sami Kafkini citati iz njegova Dnevnika s kratkim Blanchotovim komentarima. Tako, primjerice, Kafka 8. prosinca 1911. zapisuje.
„Velika mi je želja da danas, pišući, potpuno izvučem iz sebe cijelo svoje tjeskobno stanje i da ga onako kako dolazi iz dubine, zavučem u dubinu papira, ili zapišem, na takav način da zapisanu stvar mogu do kraja zavući u sebe“.
Uz ovo Kafka dodaje: „Nije ovo umjetnička želja“. (str. 96. Blanchotov je tekst s francuskoga prevela Marija Bašić) Bilješka je iznimno važna. Bez nje bi se još možda moglo pomisliti da Kafka jasno odjeljuje tzv. život od umjetnosti, odnosno da estetski shvaća jednokratnost ovog kaotičnoga i neproničnog života. Kad bi to bilo tako, ne bismo uopće ovome ključnome piscu 20. stoljeća, uz Fernanda Pessou, naravno, pripisivali mogućnost prevladavanja svekolike razlike i jaza između dviju obala onog što je isto i različito. Jer pisanje kao stvaralačko čitanje svijeta nije nikad puki nadomjestak za izgubljenu nevinost ili promašaj egzistencijalne avanture u stvarnosti. Štoviše, pisanjem se čovjek oslobađa same stvarnosti do te mjere da je negira ili, pak, uzdiže u nebo, prazno ili idealizirano svejedno, da bi dospio do mogućnosti posljednjeg prevladavanja ove razlike između svijesti i svijeta koju književnost nosi u sebi kao latentnu mogućnost.
Kad Kafka, dakle, kaže u Dnevniku da mu je stalo izložiti „cijelo svoje tjeskobno stanje“, onda se to ne odnosi na patetično ispovijedanje Drugome svojih vlastitih trauma s pomoću „lijepe književnosti“. Bol nije estetska vrijednost pra-bitka, da to kažemo jezikom mladoga Nietzschea iz Rođenja tragedije. Ono što pretpostavlja iznošenje na vidjelo tzv. subjektivnosti jest ljudski svijet u svojoj otvorenosti kao književno djelo. Zato pisanje u svojoj stvaralačkoj autonomnosti jest samo i jedino povlastica čovjeka. Bog može u teologijskoj projekciji stvarati svijet. Ali Bog ne piše, premda će monoteističko židovstvo u slučaju Dekaloga kazati da čovjek nije autor teksta utisnutoga u kamen, već je samo zapisao ono što mu je Jahve zapovjedio.
Usput rečeno, kad smo već kod Kafke i ideje pisanja koja ima spasonosno značenje ne samo za njega i niz drugih pisaca izvan židovskoga okružja u Europi u doba prije i poslije Prvoga svjetskog rata, u prepisci između Waltera Benjamina i Gershoma Scholema povodom Kafkinih pisama i Dnevnika, nailazimo na misao samoga Benjamina kako svoj vlastiti „slučaj“ odbijanja da u Kafkinu spisateljstvu vidi više „teologijske motive i značenja“ valja shvatiti i kao vlastiti prolaz kroz svijet onkraj svih institucija koje književnost podvode pod interese korporacije i države poput udruženja pisaca, primjerice. Spasonosno koje Kafka zahtijeva i podređuje se ovome „zahtjevu književnosti“ nije nikakav etičko-politički imperativ. I zato je Blanchot u pravu: postoji samo imperativ djela u kojem se kristalizira ideja slobode kao pisanja onkraj svih ideologija i estetskih kanona.
2.
Ipak, nije posve jasno u Blanchotovu tumačenju Kafkine ideje pisanja je li to samo „sekularizirana“ verzija hasidske židovske metafizike i njezina osebujna shvaćanja Talmuda, jer u mojem shvaćanju stvari problem nastaje otuda što smatram da je svaka soteriologija ili teleologija moderne književnosti uvijek i sveza/odnos onoga što postaje uvjet mogućnosti mesijanskoga iskupljenja. To je i za židovstvo i za kršćanstvo žrtvovanje za ono što ima karakter sjaja nadolazeće budućnosti. Žrtvuje se lagodnost života čovjeka, njegova tjelesna kontingencija da bi ljudska duša i ljudski duh svetkovali veličajnost apsolutne slobode i pravednosti. Stoga pisanje jest „sveta žrtva“ i nikad nije tek puka razbibriga ili estetski način opravdanja posljednjih metafizičkih istina bitka.
Pisac može. doduše, biti, nalik starozavjetnim filistrima ili egipatskim pisarima kao kroničarima prolaska vremena kroz tijesak vječnosti koja je uvijek u znaku vladavine faraona. No, tada pisanje postaje pokornost stezi i utezima okrutne hegemonije autokrata i ono najgore u tome jest što pisac gubi bilo kakvo znamenje dostojanstva jer je njegovo duhovno ropstvo gore od svih tjelesnih kazni i poniženja.
Pisati znači misliti ono čega nema, ali se najavljuje u tragovima i znakovima drukčijega života kao spasonosni događaj iskrsavanja istine. Kafka, dakle, nije ni pisar-filistar, iako je danju obavljao posao bankarskoga, korporacijskog činovnika, a nije ni neutralno-ravnodušni kroničar zbivanja epohe. Njegova ideja pisanja kao pitanje „moje borbe za preživljavanje“ (str. 97) postaje jedini način opravdanja tjeskobnoga stanja života koji je utoliko mračniji u svojim posljednjim konzekvencijama ukoliko je u svojoj dosadi ponavljanja funkcionalno prožet logikom umrežavanja mašinerije neljudskoga. Zato nema nikakvog bijega iz njegovih rupa u mreži jer treće zemlje za čovjeka nema.
3.
„Preživljavanje“ označava krajnju mogućnost življenja uopće. Borba koja ovo stanje „gole slobode“ dovodi do zbilje jest uvijek borba za održanjem minimalne razine opskrbljenosti života njegovim primarnim zahtjevima bez kojih nema mogućnosti ispunjenja „primarnih potreba“. Dakle, pisanje nije ovdje shvaćeno kao „primarna potreba“ čovjeka u njegovoj težnji da očuva i dušu i duh od propasti biološke supstancije u stanju animalizma. Ne, pisanje je „moja borba za preživljavanje“, da ponovimo Kafkin upečatljiv izraz koji namjerno zavodi u područje onog što pripada elementarnim potrebama ljudske egzistencije. I baš zbog toga što je to „moja borba“ ona je i „moj spas“ od muke onog izbavljenja koje zahtijeva žrtvu Drugoga.
Kafka vodi „svoju borbu“ i zato mu pisanje predstavlja više od bilo kakve umjetničke slobode življenja onkraj stvarnosti. Njegova je „stvarnost“ fantazmatsko polje nužnosti pada u stvarnost koja nije tzv. prava stvarnost nekog grubog realizma, već umjetnički stvorena stvarnost stvarnija od svake iluzije jer je odlika njegove književnosti precizan opis prostora i vremena, ljudi i pojava, zgoda i krajolika, gotovo filmskom tehnikom kadriranja postavljena scena pisanja ne o nečemu „u“ već uvijek opstojećem svijetu, već u svijetu koji se određuje svojim stalnim premještanjem perspektive pripovjedača kao „procesa“ i „preobražaja“ samoga života u mašineriju neljudskoga.
Naposljetku, ostaje samo jedno pitanje koje njegov „imperativ djela“, da to kažemo blanchotovski, zahtijeva u težnji konačnoga spasa od propasti koja se sluti i približava neprestano u tekstu i izvan njega. To je pitanje o tome je li „moja borba za preživljavanje“ uopće smislena ili je besmislena? Odgovor je kafkijanski.
Život je bezrazložan, sloboda nema temelja, a umjetnost koja se toliko slavi kao prva i posljednja riječ spasonosnoga utočišta ne može pružiti čovjeku više od onoga što je uništilo i Josefa K. i Gregora Samsu u snu pretvorilo u kukca ili već nešto čudovišnije od svake moguće zazornosti.
Više od „srama koji će nas nadživjeti“ ne možemo očekivati od književnosti kad je se svede na „moju borbu za preživljavanje“. Nije li time i sama književnost spašena od svih besmislenih zahtjeva onkraj njezine vlastite bezrazložnosti za koju se živi i umire, sa smijehom prkosi natmurenome vremenu ravnodušne okrutnosti i uživa u ljepoti onog što je jednom napisano i zapisano bez ikakvih drugih pobuda, naprosto zato jer je, gle užasa, to što je u tekstu napisano zapisano baš onako kako i treba.
31. srpnja 1914. godine Franz Kafka piše:
„Vremena nemam. Mobilizacija je opća. (…) Sad primam plaću samoće. Samoća ne donosi ništa osim muka. Neka, malo me dira sva ova bijeda i odlučniji sam nego ikad…Pisat ću usprkos svemu, pod svaku cijenu…“ (str. 97)
Pisanje nadilazi „goli život“ zato jer ga pretvara u svoj „imperativ djela“ kao vječni credo.
Žarko Paić
