Film

Peter Weir – Prefinjeni esteta australijske magije

Peter Weir, kultni australijski filmski reditelj, umetnik je ponikao iz australijskog novog talasa, prepoznatljiv po majstorskom vođenju priča o odnosima ljudi i tehnologije, kao i slikanju portreta ljudi koji se nisu uklopili u vlastitu sredinu. Među brojne zasluge u svetu filma pripisuje mu se i promovisanje zvezda poput Harisona Forda, Mela Gibsona, Robina Vilijamsa i Džima Kerija. Svojim osobenim stilom obogatio je svetsku kinematografiju nizom klasika u poslednje četiri decenije vlastitog stvaralaštva. Prešao je dug put od australijskog underground stvaraoca u filmovima Izlet na Henging rok i Vodoinstalater, preko američke faze i klasika Svedok i Društvo mrtvih pesnika, do svetske slave i ulazak u hol velikana Zelenom kartom, Trumanovim šouom ifilmom Master and Commander. Magija australijske osobene kulture postala je delom svetske baštine zahvaljujući velikim delom Weirovoj filmskoj estetici i kreativnosti.

Rođen je 21. avgusta 1944. u Sidneju, Novi Južni Vels, Australija, kao Peter Lindsay Weir. Zainteresovao se za film proučavajući umetnost na Univerzitetu u Sidneju. Nakon napuštanja Univerziteta sredinom šezdesetih pridružio se televizijskoj stanici ATN-7, gde je radio kao asistent proizvodnje. U tom periodu napravio je svoja prva dva kratka eksperimentalna filma, a potom i kratki dokumentarni film o siromašnom predgrađu Sidneja.

Godine 1971. Weir snima svoj prvi veliki nezavisni film, kratki igrani Homesdale, nekonvencionalnu crnu komediju, a zatim i prvi dugometražni film Three to Go, iste godine. Po vlastitoj kratkoj priči režira horor-komediju The Cars That Ate Paris (1974), kultni underground klasik.

Viktorijanska estetika botičelijevskih pejzaža

Sledeće kultno delo Petera Weira – Picnic at Hanging Rock (1975) proglašeno je najboljim australijskim filmom sedamdesetih godina.Piknik na Visećoj steni, sniman na lokaciji u Južnoj Australiji i ruralnoj Viktoriji, na temelju romana australijske književnice Joan Lindsey, predstavlja film koji povezuje istinitu priču o grupi učenica iz ekskluzivne ženske škole Appleyardkoje nestaju na misteriozan način tokom školskog izleta 14. februara, na Valentinovo, 1900. godine.

Radnja ovog jedinstvenog umetničkog dela bila bi ukratko sledeća: na Valentinovo 1900. grupa učenica elitne devojačke škole Appleyard iz Novog Južnog Walesa u Australiji odlazi, u pratnji dve učiteljice, na piknik pod obližnju vulkansku stenu Hanging Rock (tzv. Viseća stena). Tokom dana iz grupe se izdvajaju tri senzibilne devojke, eterična Miranda (Anne – Louise Lambert), romantična Irma (Karen Robson) i nežna Marion (Jane Vallis), te bučna i infantilna Edith (Christine Schuler). Penjući se polako prema vrhu stene i oslobađajući se odeće, devojke počinju osećati slabost i pospanost, da bi ih na kraju savladao umor. Međutim, u jednom se trenutku Miranda, Irma i Marion bude, te kao začarane kreću usekom u steni prema vrhu, ne obazirući se na povike užasnute Edith. Kad je iznenadni nalet vetra prekine u čitanju, za devojkama polako kreće i stroga učiteljica McGraw (Vivean Gray), koju će prestrašena Edith susresti spuštajući se u podnožje. Nestanak triju devojaka i učiteljice poput katalizatora deluje na zbivanja u školi. Roditelji vrlo brzo počinju devojke ispisivati s nastave, a direktorica, kruta gospođa Appleyard (Rachel Roberts), ne uspeva smiriti uzavrele duhove i posegne za čašicom. Vlastitu nemoć i frustraciju sve više iskaljuje na siročetu Sari (Margaret Nelson), jedinoj učenici koja nije bila na izletu, te na osećajnoj domarki Minnie (Jacki Weaver) koja, kao i učiteljica de Poitiers (Helen Morse), voli devojke i želi im pomoći. Čudesnom atmosferom magičnog, edgarpoovskog realizma, poput zloslutnih snova koji nam izmiču, dovode do izbezumljenosti i šizofrene raspolućenosti Weirovo uznemirujuće remek – delo o večnoj tajni života i svemu onome što izmiče našim zakonima racionalnog osvaja pažnju gledaoca, ostavlja bez daha i budi strepnju, jezu nemira.

Piter Weir je u svom tajnovitom delu sagradio dramu čiste hipnotičke atmosfere i misterije, vodeći gledaoca bespućima mistične, nedokučive i netaknute divljine Australije. Sofisticiranom duhu pročišćene filmske umetnosti i zloslutne atmosfere pritajenog straha i neizvesnosti doprinose svojom magijom melodije klasične muzike, pažljivo odabrane i uklopljene sa viktorijanskom estetikom, botičelijevskim pejzažima i mlečnom fotografijom slutnje i mistike. Sve je obavijeno nemirom i neodređenošću snova, onim što se u ovitku straha samo jezivo naslućuje i odražava tenziju koja oduzima dah. Jezivost Weirovog filma, ekranizacije čudesnog romana se u punom intenzitetu ostvaruje u opštoj napetosti, u nesuglasju motiva, omamljujućoj atmosferi. Uspon devojaka na stenu u početku ne odudara od ostatka radnje: one uglavnom neobavezno čavrljaju, uz tek poneku opasku o starosti stene. Zastaju kako bi predahnule, a Marion se, gledajući u izletnike koje su ostavile u podnožju, zapita: Šta ti ljudi dole rade, poput mnoštva mrava? Iznenađujući broj ljudi nema svrhu. Mada je verovatno da vrše neku bitnu funkciju nepoznatu njima samima. Upravo ta replika jasan je signal promene atmosfere filma, pokazatelj da se s devojkama nešto dogodilo, da su prešle neku nevidljivu granicu i odvojile se od svojih stvarnosti. Od tog trenutka događaji zaista sve više nalikuju snu; devojke prvo obuzima iznenadan umor, ležu na kamenje i neko vreme čvrsto spavaju, u harmoniji sa stalnim stanovnicama stene, pčelama i gušterima koji se među njima slobodno kreću. Naracija se tada (s Mirande) premešta na najmlađu devojku, Edith, koja se budi u panici i zahteva da se istog časa vrate. Ali, ostale devojke sasvim smireno, ne obazirući se na Edithino vikanje, nastavljaju sigurno dalje, kao u nekom lucidnom bunilu. Reditelj Peter Weir delirijum devojaka predivno dočarava naglašenim pretapanjima, mekim fokusima i usporenim pokretima, sugerišući tako rascep između vremena i prostora u kojem sada borave devojke od vremena i prostora ostalih likova. Ovaj vizuelno i zvučno zadivljujući film sadrži neke elemente Antonionijeve Avanture, ali je u suštini usredsređen na pitanje opasne energije koja se oslobađa pri sudaru međusobno oprečnih kultura i okruženja u ovom slučaju disciplinovane buržoaske potisnutosti koledža Appleyard i zavodljive ali preteće stamenosti stare i čudne vulkanske tvorevine poznate kao Hanging Rock.

Sve počinje i završava u vreme tačno određeno za to i na pravom mestu.

Kroz snoliku atmosferu mistične divljine Australije okupanu besmrtnim kadrovima netaknute prirode i njene neizrecive unutrašnje lepote(naročito vešto dočaranu kroz maestralnost početnih, antologijskih tridesetak minuta filma, tridesetak minuta čiste filmske poezije, pročišćene od svih nepotrebnih naslaga teatarskih i književnih atavizama na kojima se gradio film kao samostalna umetnost XX veka) maestralnim Weirovim potezima filmske kičice (nadahnjujući dodatno kompleksnost i tajnovitost čudesne setno-snolike atmosfere večnim delima klasičara muzike, od Baha i Čajkovskog do Mocarta i Betovena) pratimo sudbinski put devojaka iz koledža ka vulkanskom, stenovitom brdu čija uzvišenja čekaju na njih strpljivo milionima godina i neodoljivo podsećaju na lica ljudi. Neodoljivo podsećaju na lica predaka ove daleke, nikad dovoljno istražene zemlje. Stenoviti Hanging Rock, utonuo u imaginaciju kosmičke večnosti, okupan je mistikom čarobne lepote zanosne Zamfirove panove frule, njenom rumunskom magijom koja vas poput sudbinske tajne odvlači ka tačno određenom i pravom mestu. U kombinaciji sa nestvarnom fotografijom Russela Boyda, muzikom Brucea Smeatona i botičelijevskom, nevinom lepotom anđeoski čedne Mirande (tumači je neopisivo lepa Anne-Louise Lambert -Lamb – kao jagnje), plavokosog anđela čija nestvarna lepota nudi neizreciv lirski ugođaj (ugođaj kojim ovaj magični film odiše celim svojim bićem), film Picnic at Hanging Rock pretvara se u simfoniju pokretnih slika, lepršavu romantičarsku poeziju i zanos jednog Kitsa ili Šelija. Glavna junakinja u jednom trenutku kaze: Zar je sve što vidimo ili nam se čini samo san u snu?(izgovarajući pritom prelepe stihove iz čudesne pesme A Dream Within a Dream,Edgara Alana Poa).

Prihvati ovaj poljubac u čelo
I dok se sad od tebe rastajem,
Jedno mi dozvoli da priznam-
Ti ne grešiš, što smatraš
Da moji dani bili su san;
Pa ipak, ako je nada nestala
Za jednu noć, ili jedan dan,
U nekoj viziji, ili bez nje,
Da li je zato manje nema?
Sve što vidimo ili nam se čini
Samo je san u snu.

Stojim usred urlika
Talasima mučene obale,
I u ruci držim
Zrna tog zlatnog peska-
Kako ih je malo! Pa ipak, kako se provlače
Kroz moje prste u dubinu,
Dok ja jecam – dok ja jecam!

O Bože! Zar ih ne mogu ščepati
Čvršćim stiskom?
O Bože! Zar ne mogu spasiti
Jedno od tog nemilosrdnog talasa?
Zar je sve što vidimo ili nam se čini
Samo san u snu?

Kontrast divljine australijske prirode i kosmičke ravnodušnosti i tajnovitosti spram ljudske krhkosti i prolaznosti, s jedne strane čedne beline u koju su odenute anđeoski lepe učenice koledža i poetike njihove nevine devojačke duše žedne ljubavi i iskrenih osećanja(unutar krutog viktorijanskog sistema), s druge strane, čine ovaj nestvarni film fugom vaseljenske večnosti koja se samo srcem naslućuje i ćuti. Stilski, Weir svoj rad zasniva na delu impresionističkog, australijskog slikara Fredericka McCubbina, gradeći smelo kontrast između magičnih prirodnih lepota Australije i uznemirujućih događaja, prepunih mistike i zloslutne tame.

Iznenađujući je broj ljudskih bića koji su bez ikakve svrhe. Iako verovatno i oni vrše neku funkciju njima nepoznatu.

Istražujući tajnu života, poeta Weir odlazi izvan zakona krutog racionalizma, slikajući duhovnost devojaka s koledža koje kroz umetnost i poeziju čeznu za oslobađanjem vlastite putenosti od krutih, viktorijanskih načela na razmeđi dvaju epoha i vekova. Maestralni Weir vešto suprotstavlja krajnosti primitivne kulture iskonske Australije i civilizacije, nesputanog duha prirode i modernog načina življenja, odbačenog pojedinca, stranca i društva, slobode i represije dajući uznemirujući prikaz čovekovog straha od nepoznatog. Snagu i originalnost koju je postigao ovim tajnovitim remek-delom, doseći će još jednom, par godina kasnije, crnohumornom komedijom kafkijanskog apsurda – filmom Vodoinstalater (The Plumber), čineći magiju sopstvenog umetničkog kreativnog bića nedostižnom za većinu samozvanih veličina i tzv. Umetnika, bez ideje, stila ili vizije.

Autentično, više nego originalno i enigmatično, obavijeno misterijom i satkano pročišćenom, sofisticiranom filmskom magijom, ovo vrhunsko delo australijske kinematografije, pokazalo je svu raskoš čiste umetnosti filma, oslobođenu od svih suvišnih primesa. Pokazalo je neslućene mogućnosti senzibiliteta pokretnih slika i unutarnju potku koja tka filigranski vez, spajajući bit nekoliko umetnosti u jednu savršeno impresivnu. Prefinjeno, satkano od vrsne fotografije mističnih, tajnovitih predela kraja sveta i vizuelne, hipersenzibilne atmosfere koja se uvlači u gledaočevu svest i podsvest, uznemirava i drži maksimalno pažnju, ovo vrhunsko ostvarenje Petera Weira ostaje intrigantnim, gotovo nedostižnim ciljem budućih kinematografskih pokolenja. Ovim filmom neprevaziđene atmosfere Weir se upisao u knjigu besmrtnih, onih čije delo nepokolebljivo nadilazi svaki sud i prolaznost vremena.

Filmska magija kraja sveta

Nakon filma The Last Wave (1977), čudesnom trileru o iskustvu čoveka koji je imao zastrašujuću viziju o nadolazećoj nesreći (ulogu tumači Richard Chamberlain), u kojem Weir istražuje interakciju između australijskih starosedeoca Aboridžina i evropske kulture, usledila je autentičana virovska crna komedija The Plumber (1978), napisana i režirana za TV, te višestruko nagrađivano delo. Snimljen za svega tri nedelje, sa australijskim glumcima Judy Morrisom i Ivar Kantsom, kao priča o ženi čiji je život poremećen dolaskom nametljivog vodoinstalatera u stan, film na crnohumorni način, montipajtonovskim ludilom prerasta u svojeglavi eksperiment sa elementima grozničavog Kafke, otkačenog Harmsa i nemilosrdnog Beketa na ivici najluđeg britanskog humora. Gotovo neopisivo iskustvo, čak i za najotkačenije filmofile. Pohvala neobičnom ludilu.

Jill(Judy Morris) i Brian (Robert Coleby), mladi bračni par naučnika, živi u malenom stanu zgrade u sklopu univerzitetskog naselja. Brajan je po ceo dan zauzet predavanjima na fakultetu, a Džil je većinu vremena sama u stanu pišući doktorat. Jednog dana na vratima se pojavljuje mladi vodoinstalater Max (Ivar Kants) s objašnjenjem da u njihovom kupatilu hitno treba promeniti cevi. Džil je zbunjena jer vodoinstalatera niko nije pozvao, ali ga ipak pušta u stan. Vodoinstalater procenjuje da će posao biti opsežan i nastavlja da dolazi u stan i narednih dana. Džil je uznemirena i zbunjena novonastalom iznenadnom i čudnom, nenajavljenom kafkijanskom situacijom, obaveštava muža, ali on misli da ona preteruje sa pričom o ekscentričnom vodoinstalateru. Atmosfera u stanu u kojem je Džil narednih dana zatvorena u četiri zida sa sve nametljivijim strancem postaje sve apsurdnija, ispunjena tenzijom šoka, uznemirenosti, paranoje i senkom tragikomičnosti.

Nakon krajnje neobičnih ostvarenja poput Piknik na Henging Roku i Poslednji talas, australijski filmski režiser Peter Weir stvara još jedno sasvim neuobičajeno, kultno delo – ekscentričnu crnohumornu kombinaciju jednostavnog scenarija i minimalističke režije. Na granici između vrhunskog psihološkog trilera i inteligentne crne komedije, film Vodoinstalater predstavlja jedinstveno autorsko umetničko delo, krajnje originalno psihološko, provokativno putovanje unutar sveta paranoje i neizvesnosti. Izvrsna glumačka partija Džudi Moris koja vešto dočarava duševnu transformaciju paranoične Džil i još bolji nastup mladog Ivara Kantsa u ulozi kafkijanski mračnog i nepredvidivog vodoinstalatera – stranca u svetu haosa, paranoje, usamljenosti, krize identiteta i opšteg nepoverenja među ljudima. Krajnje originalno filmsko ostvarenje, maštovito, nedokučivo i nepredvidivo u svojoj crnohumornoj ideji koja nikog ne ostavlja ravnodušnim. Bizarno i unikatno minimalističko remek-delo nastalo iz pera kultnog australijskog filmskog stvaraoca Petera Weira.

Filmom Gallipoli (1981) Weir postiže svetsku slavu, priličan finansijski uspeh i dobija nagradu za najboljeg reditelja od Australijskog filmskog instituta. Godine 1983. snima The Year of LivingDangerously, adaptaciju romana Christophera Kocha, priču o idealizmu, ljubavi, odanosti i ambiciji, sa Melom Gibsonom i Sigourney Weaver, koja se dešava u Indoneziji, sredinom šezdesetih godina XX veka, za vreme vladavine Sukarna.

Usledio je prvi Weirov američki film Witness (1985), sjajni triler koji nam približava život u komuni Amiša, uz dozu dramatike i romantike. Film je priča o dečaku Amišu (američka verska zajednica, sekta koja ignoriše dostignuća moderne civilizacije, živeći skromno po vlastitim pravilima), kojeg igra mladi Lukas Haas, koji sticajem okolnosti postaje svedok svirepog ubista policijskog službenika. U slučaj se uključuje detektiv kojeg sjajno igra Harrison Ford, koji otkriva pravog ubicu unutar policije, te se pod pretnjom smrti sklanja u zajednicu Amiša, štiteći dečaka, jedinog svedoka. Film je nominovan za Oskara u osam kategorija, uključujući i onu za najboljeg reditelja.

Naredni Weirov film The Mosquito Coast (1986)nije postigao značajan uspeh, iako je imao izuzetnu glumačku ekipu, na čelu sa već pomenutim Fordom. On igra čoveka koji opsesivno sledeći svoj san započinje novi život u džungli Srednje Amerike sa svojom porodicom.

Društvo mrtvih pesnika…iskoristi dan i slobodu

Veličanstveno i poetično ostvarenje Petera Weira – Dead Poets Society (1989) predstavlja snažnu emotivnu priču o sazrevanju, istinskim životnim vrednostima, slobodi, lepotama umetnosti i borbi za vlastite ideale i snove. Romantičarska poezija i bunt unutar konzervativne i krute sredine ekskluzivne New England – Welton škole (krute institucije u kojoj su jedine temeljne, nedodirljive vrednosti tradicija, čast i disciplina – zaslepljene konzervativnošću i slavnom prošlošću, škole koja predstavlja okruženje u kojem nema mesta, a ni vremena, za priče o snovima i skrivenim željama, a kamoli za poeziju. Međutim, stvari se iznenadno promene kada u monotone učionice uleti, blago rečeno, drugačiji profesor engleskog jezika John Keating, kojeg glumi Robin Williams. Njegov pristup književnosti nije nimalo konvencionalan. Njegova su predavanja životne lekcije izvučene iz silnih knjiga. On poeziju ne čita, on je živi. I želi tu strast za poezijom, a samim time i za životom, preneti svojim učenicima. U tome i uspeva. Po uzoru na njega, bivšeg učenika te škole, grupa mladića osniva Društvo mrtvih pesnika), pedesetih godina prošloga veka osnova su jedne tragične i dirljive priče, ispričane poezijom mladalačke energije, detinje nevinosti i lepotom kadrova koji svojom toplinom i snažnom emocijom boje ovaj nezaboravni film. Romantičarski duh mladosti i poetika njene borbe light motiv su ogoljene lirike koja čini osnovnu potku duhovnosti Weirovog inspirativnog filmskog ostvarenja. Film prikazuje kako se nastava može realizovati na inovativan način,zainteresujući učenike za čitanje poezije. U moru krutih i dosadnih predavanja, Robin Willijams u ulozi profesora, mladićima daje jedan novi smisao življenja, učenja i pogleda na svet. Moraju videti šta bi to hteli da menjaju i kako je to moguće promeniti prateći svoje snove, a poezija im pomaže da reše razne probleme sa kojima se susreću ovi tinejdžeri željni razumevanja.Postupci kojima Kiting objašnjava učenicima suštinu poezije je upravo suprotnost tradicionalnoj nastavi gde se većina stvari uči napamet dok učenici reprodukuju, sede u klupama i slušaju.

Bez obzira na to šta vam i ko kaže, reči i ideje mogu promeniti svet.

Uz izvanrednu muzičku podlogu (koja dodatno nadahnjuje priču i pretapa se sa romantičarskom poezijom, jakim emotivnim nabojima ustreptalih mladalačkih snova u veličanstvenu simfoniju, slapove tonova koje na filmsko platno, poput palete, nanosi jarke boje umetničkog zanosa) legendarnog kompozitora Maurice Jarra film se transponuje u lirske virove (Weir, virovski) prepune neke neobične razdraganosti, topline, prefinjenog humora i nepobedivost čovekove iskrene vere. Scenario za ovu dramu napisao je Tom Šulman, temeljeći priču na vlastitom životu (posebno periodu koji je proveo u akademiji Montgomery BellNashville, Tennessee). Radnja filma smeštena je u 1959. i prati sudbinu sedmorice momaka, učenika, srednjoškolaca pomenute Velton škole: Nil Perija, Tod Andersona, Noks Overstrita, Čarlija Daltona, Ričarda Kamerona, Steven Miksa i Džerard Pitsa. U nihovu školsku rutinu i živote iznenada ulazi furiozni i harizmatični profesor engleskog jezika, već pomenuti Džon Kiting, koji svojom čudesnom, neobuzdanom energijom snažno utiče na njih – jednostavno ih ohrabruje da prate svoje snove. Nil Peri, sramežljivi dečak koji se nalazi pod snažnim pritiskom svog rigidnog i konzervativnog oca postaje, uz Kitinga, centralna figura cele priče koja se od početnog razdraganog bunta i nadahnuća naglo survava u užasnu, suicidalnu tragediju i gorčinu kraja, konačnog raspršenja snova. Stihovi Walta Whitmana – O kapetane, moj kapetane (napisani 1865, povodom smrti Abrahama Linkolna), slavnog američkog pesnika ipak na kraju bude poslednju nadu i veru da se snagom ljubavi, vere i istinske poezije može promeniti svaki pojedinačni život, a samim tim i svet. Poraženi Kiting odlazi, ali… Njegovi verni prijatelji, njegovi učenici, novo Društvo mrtvih pesnika ustaje na klupe, u znak podrške i protesta, i pozdravlja dirljivim i moćnim stihovima svog profesora na rastanku.

O kapetane! Moj kapetane! Strašna je plovidba svršila!
Pobijedismo! Najgora oluja nije nam broda skršila,
Luka je blizu, zvona čujem, klicanje ljudi i trk,
Dok oči prate čvrsti naš brod, što pristaje smion i mrk!
Ali o srce! srce! Srce!
Na palubi je moj kapetan,
U svojoj rujnoj krvi leži,
Mrtav i ledan.

O kapetane! Moj kapetane! Ustaj! Čuj: zvona biju!
Ustaj! Za tebe trube ječe i zastave se viju,
Za tebe vijenci, cvijeće, i ljudi što se stiču
Na molo hrpimice. Slušaj! To tebi željno kliču.
O kapetane! Oče!
Ko u snu nekom gledam
U naručju mi ovdje ležiš
Mrtav i ledan.

Usne su mu blijede, mirne, kapetan samo šuti,
Bezvoljno bilo mu stoji, ruke mi ne ćuti.
Usidrio se brod naš, dovršen naš je put,
S plovidbe strašne vratismo se, cilj je postignut.
Kliknite obale! Zvonite zvona!
A ja- sjetan i bijedan
Palubom šetam, gdje leži kapetan,
Mrtav i ledan.

Već u samom početku filma, suprotstavljajući osnove na kojima počivaju vrednosti škole, a potom njenih novih učenika Weir vešto nagoveštava liniju budućeg sukoba i borbe za slobodu mišljenja i ostale prave vrednosti. Dok su tradicija, čast, disciplina i uzvišenost osnovni stubovi školskog sistema koji se kao nepromenjiv postavlja iznad svih, ne vodeći mnogo računa o potrebama učenika, dotle su turobnost, čemernost, dekadencija i učmalost vrednosti tj. ciničan odgovor učenika koji se ne uklapaju u kruta i beživotna pravila upravnika Nolana i tradicije škole. Kada se u priču uključi i novi profesor engleskog jezika i književnosti John Keating, bivši student škole unoseći revolucionarni duh pesnika romantičara u beživotni i kruti nastavni program, sukob je veoma izvestan. Primenjujući u osnovi sasvim suprotne metode nastave u odnosu na zacrtane i jedine moguće i ispravne on počinje da ruši ugled škole i podriva njen autoritet. Njegovi intrigantni časovi postaju čudesna poezija života, waltwhitmanovsko ludilo anarhije i slobode izraza, tumačenja poezije, misli i duha. Carpe diem (iskoristi dan) postaje osnova njegove filozofije koju svojom snažnom harizmom i stilom prenosi na grupu učenika. Misliti svojom glavom, iskoristiti dan i suprotstaviti se kreativnošću prolaznosti života, osvojiti slobodu izražavanja i mišljenja, biti svoj. Prelepi, melanholični i idilični jesenji kadrovi ustreptale prirode i okoline škole savršeno se uklapaju u novi, anarhični duh rađanja i osvajanja slobode, novu poeziju koja teče poput mladog vina iz srca i duše mladih, nesputanih ljudi.

Ponovo ćete naučiti misliti svojom glavom, objašnjava profesor Keating. Naučićete osetiti reči i jezik. Poeziju ne čitamo i ne pišemo zato što je zgodna. Pišemo je i čitamo jer smo ljudska bića, puna strasti. Reči i ideje mogu promeniti svet. Poezija, lepota, romansa, ljubav… zbog njih živimo.

Pod snažnim duhovnim uticajem profesora Keatinga grupa učenika, predvođena Nealom Perryjem, obnavlja nekadašnje Društvo mrtvih pesnika, društvo ljubitelja poezije i romantike, umetnosti i lepote izraza. Krišom počinju da se okupljaju u nekadašnjoj indijanskoj pećini noću i čitaju poeziju, pre svega pesnika romantičara.

Pošao sam u šumu kako bih osetio život

kako bih duboko udahnuo i ispio srž Života!

Kako bih se udaljio od svega što sȃm život nije

a ne da, pred smrt otkrijem, da živeo nisam!

U njima počinje da se rađa neki novi duh, shvatanje da stvari treba gledati na drugačiji način i osloboditi se (rađa se pre svega bunt protiv onih koji ih sputavaju i koji nemaju života u sebi). Bile su to burne i prelomne posleratne godine, bile su to godine rađanja buntovnog i snažnog rock and rolla. Nažalost, metode profesora Keatinga vremenom sve više dolaze u sukob sa stubovima sistema na kojima počiva ustaljeni rad škole – beživotan i krut. Stvari naglo kreću da se kotrljaju nizbrdo, naročito nakon samoubistva Neala Perryja, mladića koji se beskompromisno suprotstavio svojim odabirom zanimanja rigidnom ocu, koji ga je gledao kao poslušno vlasništvo za ispunjenje vlastitih ambicija i neostvarenih snova. Na trenutak, sva energija, polet i osvojena sloboda naglo su utihnuli u kadrovima zimskog krajolika, zatrpanog snegom i tragičnom belinom smrti nesretnog mladića. Očajan, gledajući u knjigu poezije koju su on i grupa učenika posle njega čitali na sastancima Društva mrtvih pesnika, slaveći život i lepotu lirskog zanosa i osećanja, John Keating plače, sećajući se Perryja i njegovog vedrog, euforičnog duha. Sistem svu krivicu svaljuje na njega i njegove buntovne, nekomformističke i neortodoxne metode predavanja, njegovo rušenje kodeksa i stubova stabilnosti škole koji postoje čitav jedan vek. Keating na kraju odlazi, rigidni upravnik Nolan dolazi da ga zameni, ali…

Film je svakako vredan pažnje i zbog toga što se pre svega bavi pitanjem autoriteta. Trebamo li slepo slušati svoje autoritete ili slediti spostvene snove i nadanja? Da li neko ko je u poletu mladalačkih snova i ambicija o uspešnoj glumačkoj karijeri treba svoje snove da prekine samo zbog toga što se tome protivi strogi i patrijahalni roditelj? Koja je cena uništenih snova? Film nam skreće pažnju i na ozbiljan problem (ne samo savremenog, nego svih društava) samoubistva, naročito kada je u pitanju izuzetno mlada osoba. Ljubiteljima književnosti ovaj film će se veoma svideti, jer propagira čitanje i poeziju. Još jedan bitan element ovog filma je borba protiv nametanja ideja. U jednoj od najboljih scena u filmu profesor Kiting naređuje svojim učenicima da iscepaju uvod u svojim knjigama (Svi želimo biti prihvaćeni, ali uzdajte se u vlastita uverenja.).

Izuzetno dirljiva, romantična i iskreno emotivna priča o slobodi, umetnosti i pravim ljudskim i trajnim vrednostima, satkana od prelepe poetike i sazvučja večnih tonova čistote srca i duše. Umetničkih niti filmske lirike Petera Weira. Čuvena rečenica iz filma: Carpe diem!Iskoristite dan, momci! Učinite svoje živote izvanrednim! uvrštena je na 95. mesto najboljih filmskih citata u istoriji svetske kinematografije. Svaka scena filma je posebna; u svakoj ćete iznova i iznova pronaći novo značenje; toliko dubok i potresan, a toliko jedinstven i nežan. Osim što je od Robina Williamsa učinio ozbiljnog glumca, Weir je Društvom mrtvih pesnikaafirmisao i niz mladih glumačkih talenata, pre svega Ethana Hawkea i Roberta Seana Leonarda.

Svetkovina prefinjene ironije za kraj

Društvo mrtvih pesnika nudi jednu vrstu mladalačke i poetske romantike, dok naredni film Green Card (1990) nudi romantičnu komediju, priču o famoznoj zelenoj karti, vizi za trajni boravak u zemlji snova– SAD. Uz sjajan glumački tandem MacDowell-Depardieu odvija se simpatična životna priča o borbi, istrajnosti i vrednostima koje ostaju nakon svih površnih, prolaznih stvari. Doza humora i ironije, osenčenih tamom, ni ovaj put nije izostala, kao i uvek kod Petera Weira u pravoj meri i pravom trenutku. Sledi potom Fearless (1993), drama o ljudskom doživljaju tragedije i gubitka, sa Jeff Bridgesom u glavnoj ulozi.

Uživao sam u Trumanovom showu na njegovim nivoima komedije i drame; svideo mi se Truman na isti način koji mi se svideo Forrest Gump – zato jer je bio dobar čovek, iskren i lagan za simpatisanje. Ali originalne ideje učinile su ovaj film više nego samo zabavnim. Poput Gattace, prethodnog filma Andrewa Niccola, stavlja u središte pažnje nove vrednosti koje tehnologija prisiljava na čovečanstvo. Zbog toga što možemo menjati DNA, zbog toga što možemo emitovati nečije tuđe živote – onda to moramo i učiniti, zar ne? Ironija je da ljudi koji će konačno otkriti odgovor na to pitanje će biti upravo oni koji će biti stvoreni od toga procesa.

Roger Ebert

Nakon pet godina pauze, Weir se vraća sa jednim od najuspešnijih filmova u karijeri, sa ponovnom nominacijom za najboljeg reditelja od strane Američke filmske akademije. Reč je bila o gorkoj satiri na račun medijske kontrole naših života pod nazivom The Truman Show (1998), filmu u kome izvrsni glumac Jim Carreytumači lik prodavca osiguranja i dolazi do spoznaje da je njegov život jedan reality show i da su svi ljudi koje je ikada upoznao glumci, uključujući i njegovu ženu.

Sažetak ove nadrealne, brutalne i satirične, jezive distopijske priče je sledeći: Truman Burbank ima 30 godina, radi u jednoj firmi za osiguranje te je sretno oženjen za Meryl. Gradić u kojem živi, Seahaven, je idealno mesto za opuštanje a njegov najbolji prijatelj je Marlon s kojim se često viđa. Ali Truman sluti da nešto ne valja te da ga neko posmatra – a taj neko je skoro celi svet. Naime, pre 30 godina, kada se rodio, Truman je bio usvojen od jedne TV kuće kako bi se ostvarila emisija Christofa o snimanju celog ljudskog života. U tu svrhu napravljen je veštački gradić u kojem živi i stavljen u ogromnu kupolu koja kontroliše vreme i temperature. U gradu je skriveno 5.000 kamera koje neprestano emituju svaki njegov korak, od jutra do noći. A Christof sve motri i daje instrukcije glumcima u gradu koji glume Trumanove prijatelje, roditelje i susede. Svaki dan 1,7 milijarde ljudi diljem sveta gleda emisiju, čak i kada glavni junak samo spava u krevetu. Ali Truman se zaljubio u devojku Sylviju koju je sreo kada je išao na fakultet, a koja je izjavila da se preselila na ostrvo Fidži. On pokušava avionom odleteti do tamo ili jednostavno izaći iz grada, ali ga okolnosti uvek spreče. Na kraju tajno izađe van iz kuće i na čamcu zaplovi po moru. Christof digne uzbunu u studiju i pokrene oluju, ali ga ne uspeva zaustaviti. Truman na kraju stigne do zida kupole i otkrije da je celi njegov život bio emitovan na televiziji, te uprkos slatkim rečima Christofa, izađe napolje u spoljašnji svet.

Trumanov show govori o izolaciji ljudi zbog koje oni više socijalne interakcije provode sa televizijom i ostalim medijima nego sa drugim, stvarnim ljudima. U izolaciji se našao i glavni protagonista filma, Truman (čije se ime može prevesti kao Istiniti čovek), koji ne zna da je svaki njegov delić života sa drugim osobama (glumcima) lažan i samo prividan. Iskrenost i laži te preispitivanje stvarnosti i iluzije (lažni grad, lažni ljudi i prijatelji) još je jedna tačka oko koje se vrti priča. Možda je stoga Truman bio tako fasciniran Sylvijom jer je u njoj otkrio jedinu iskrenu osobu u životu. Ali glavni je temelj filma satirični prikaz medija, pogotovo televizije, te polemika oko toga gde se nalazi granica privatnosti do koje oni mogu preči a da ne ugroze živote ljudi. Ironično, Christof, tvorac emisije, drži svoj privatni život pod velom tajnosti te osim preko ekrana nikada nije sreo Trumana uživo. Njegov odnos sa Trumanom je poput odnosa Boga i čoveka jer ovaj kontroliše svaki delić njegova života, čime se postižu i religiozne konotacije.

Godine 2003. pojavljuje se Master and Commander, istorijska avantura sa Russell Croweom, filmska adaptacija dela Patricka O Briana iz hit serije avantura tokom Napoleonovih ratova. Poslednji u nizu – The Way Back (2010), film je urađen po romanu Slavomira Rawicza, priča o bekstvu grupe vojnika iz Sibirskog gulaga tokom Drugog svetskog rata.

Delo Petera Weira jedno je od retkih u današnjem svetu uniformnosti i isprazne komercijalizacije koje svojom originalnošću, idejom, misijom i iskrenošću sija u bezidejnosti opšteg sivila. Od početka dosledan samom sebi i vlastitoj ljudskoj i umetničkoj viziji, Vir pleni sofisticiranim filmskim jezikom, jedinstvenom atmosferom i duhom daleke, neistražene Australije čiju je esenciju predstavio svetu na više nego originalan način, u stilu nekomformiste sa oboda nepristupačne australijske pustinje. Sa oboda sveta koji se tiho gasi, sveta ljudi gde je jedini profit bio čista duša, deljenje sreće sa drugim i odsustvo bilo kakve pomisli na sebičnu, samoživu izopačenost.

By Dragan Uzelac

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.