Anatomija Fenomena

Kropotkin – Anarhija (7) – Savremeni oblik anarhističkog učenja [Tema: Anarhizam]

Ako je uoči 1848. godine i sledećih godina sve do Pariske komune 1871. godine revolt protiv države imao oblik pobune pojedinca protiv društva i njegove uobičajene moralnosti, a pojavljivao se uglavnom među buržoaskom omladinom, on je sada u radničkoj sredini dobio ozbiljniji karakter. Preobrazio se u traženje nove forme društva bez tlačenja i eksploatacije kojima se potpomaže država.

Internacionala je, prema mišljenju radnika koji su je osnovali, trebalo da bude obiman savez (federacija) radničkih grupa, koje bi bile uzorak onoga što društvo obnovljeno socijalnom revolucijom može da postane: društvo u kome bi moderan mehanizam vlasti i kapitalistička eksploatacija morali da nestanu i ustupe mesto novim odnosima između federacija proizvođača i potrošača. U ovim uslovima ideal anarhizma nije više mogao da bude personalan, kao kod Štirnera; on je postajao društveni ideal.

U onoj meri u kojoj su se međusobno bliže upoznavali i stupali u neposredne odnose, ne obazirući se na granice koje ih dele, radnici oba dela sveta počinjali su bolje da shvataju društvena pitanja i da se sa većim poverenjem odnose prema vlastitim snagama.

Oni su predviđali da, ako bi zemljom ovladao narod, i ako bi industrijski radnici, osvojivši fabrike i radionice, počeli sami da upravljaju industrijom i da je usmeravaju na proizvodnju svega što je narodu potrebno za život, ne bi bilo teško obilno zadovoljavati sve osnovne potrebe društva. Novi uspesi nauke i tehnike bili su zaloga uspeha. Tada bi proizvođači raznih nacija mogli da uspostave međunarodnu razmenu na pravednim osnovama. Za one koji su blisko poznavali fabrike, rudnike, poljoprivredu i trgovinu to nije bilo nimalo pod sumnjom.

Istovremeno, sve više je rastao broj radnika koji su shvatali da država, sa svojom činovničkom hijerarhijom i teretom istorijskog nasleđa na sebi, mora da bude kočnica u rađanju novog društva oslobođenog od monopola i eksploatacije.

Sam istorijski razvoj države bio je izazvan ničim drugim do pojavom zemljišnog poseda i željom da se on sačuva u rukama jedne klase koja bi na taj način postala vladajuća. Kakva bi to sredstva za uništenje ovog monopola mogla da pruži država ako sami trudbenici ne mogu da ih pronađu u sopstvenim moćima i u svom jedinstvu? U toku XIX veka država je neverovatno ojačala učvršćujući monopole industrijskog vlasništva, trgovine i banaka u rukama ponovo obogaćenih klasa, kojma je pribavljala jeftine radničke ruke oduzimajući zemlju seoskim opštinama i uništavajući seljaka prekomernim porezima. Kakve prednosti za uništavanje ovih privilegija može da pruži država ako seljaci ne budu imali snage da se ujedine i sami u tome uspeju? Državni mehanizam, razvijajući se, ima za cilj da izgradi i ojača privilegije. Kako onda on može da posluži tome da se one unište? Zar nova takva delatnost ne zahteva nove izvršne organe? I zar te izvršne organe ne treba sada da stvore sami radnici u samim svojim savezima, njihovim federacijama, bez ikakve veze sa državom?

Onda kada budu srušene privilegije koje je država izgradila i koje održava radi pojedinaca i posebnih klasa, postojanje države izgubiće svaki smisao. Nastaće potpuno nove forme zajedničkog života, a odnosi među ljudima će prestati da budu odnosi između eksploatisanih i eksploatatora.

Život će postati jednostavniji kada mehanizam koji postoji da bi bogatima pomagao da se još više bogate na račun siromašnih postane nepotreban.

Zamišljajući slobodne opštine, seoske i gradske (tj. teritorijalne saveze ljudi međusobno povezanih prema prebivalištu), i obimne profesionalne i zanatske saveze (tj. saveze ljudi prema vrsti njhovog rada), pri čemu su opštine i profesionalni i zanatski savezi međusobno prepleteni, zamišljajući takvu organizaciju uzajamnih odnosa ljudi, anarhisti su mogli već da stvore određeni pojam o tome šta može da bude društvo oslobođeno jarma kapitala i države. Ostalo im je samo da dodaju da će uporedo sa opštinama i profesionalnim savezima nicati hiljade raznolikih društava i saveza ljudi prema srodnosti njihovih sklonosti. Zar je kod ljudi malo zajedničkih interesovanja, društvenih, religioznih, umetničkih, naučnih, čija je svrha vaspitanje, istraživanje ili jednostavno samo razonoda! Već nastaje mnoštvo takvih saveza, nezavisno od bilo kakvih političkih ili ekonomskih ciljeva. Njihov broj nesumnjivo treba da raste i oni će se tesno preplitati sa drugim savezima, kako teritorijalnim tako i onim za proizvodnju, potrošnju i razmenu proizvoda.

Mreža te tri vrste saveza i društava pružila bi mogućnost da se zadovolje sve društvene potrebe: proizvodnja, razmena, potrošnja, zdravstvo, vaspitanje, uzajamna zaštita od napada, uzajamna pomoć, zaštita teritorije, najzad, umetničke potrebe, literarne, pozorišne, a takođe i potreba za zabavom i slično. Sve je to puno života i uvek spremno da odgovori novim potrebama i novim uticajima društvene i intelektualne sredine i da im se prilagođava.

Ako bi se takvo društvo razvijalo na dovoljno velikoj i naseljenoj teritoriji gde bi mogli da se ispolje najrazličitiji ukusi i potrebe, svima bi ubrzo postalo jasno da su bilo kakve zakonske prisile nepotrebne.

U stvari, u savremenoj državi nepostojanje društvene jednakosti najveća je smetnja za održavanje moralnog nivoa potrebnog za život u društvu. Bez jednakosti – bez „jednakosti na delu“, kako su se izražavali 1793. godine – osećanje pravednosti može da postane opšte dobro. Pravednost mora da bude ista za sve, a u našem društvu podeljenom na klase osećanje jednakosti trpi poraze svakog trenutka na svakom koraku. Da bi osećanje pravednosti prema svima ušlo u karakter i navike društva potrebno je da jednakost stvarno postoji. Samo u društvu jednakih naći ćemo pravednost.

Tada bi nestalo prinude, ili, tačnije – želje da se pribegava prinudi. Svakome bi postalo jasno da nema potrebe da se lična sloboda ograničava, što se sada radi čas pomoću straha od kazne (sudske ili odozgo), čas potčinjavanjem ljudima koji su priznati kao viši, čas priklanjanjem pred metafizičkim sistemima stvorenim iz straha ili neznanja. Sve to, u savremenom društvu, vodi intelektualnom robovanju, omalovažavanju lične preduzimljivosti, snižavanju moralnog nivoa kod ljudi, kočenju napretka.

Čovek bi među jednakima mogao sa punim poverenjem da pusti razum da se sam usmerava, pošto razvijajući se u takvoj sredini razum nužno mora da nosi pečat njenih društvenih navika. U takvim uslovima – i samo u takvim uslovima – čovek bi mogao da potpuno razvije svoju ličnost, dok je – u naše vreme – toliko uzdizani individualizam, koji je tobože sredstvo da „više prirode“ postignu puni razvoj svoga bića, tek samoobmana. Tako uzdizan individualizam je, naprotiv, samo smetnja za razvoj sjajno izražene ličnosti.

U našem društvu, koje teži za ličnim bogaćenjem i samim tim je osuđeno na sveopšte siromaštvo, najsposobnji čovek je osuđen na žestoku borbu da bi pribavio sredstva za održavanje svoje egzistencije. Ma kako skromne bile njegove potrebe, on mora da radi kao vo šest od sedam dana samo da bi pribavio krov nad glavom i hranu. Što se tiče onih, u suštini malobrojnih, koji su uspeli da se izbore za izvesnu dokolicu, neophodnu za slobodan razvoj ličnosti, savremeno društvo im dopušta da iskoriste to slobodno vreme samo pod jednim uslovom: da navuku na sebe jaram zakona i običaja buržoaske prosečnosti i da ne diraju temelje tog carstva ni oštrijom kritikom ni ličnom pobunom.

„Pun razvoj ličnosti“ dozvoljen je samo onima koji nikakvom opasnošću ne prete buržoaskom društvu, onima koji su za njega zanimljivi, ali ne i opasni. Kao što smo već rekli, anarhisti zasnivaju svoja predviđanja budućnosti na činjenicama dobijenim posmatranjem.

U svari, ako analiziramo misaone orijentacije koje su preovladavale u obrazovnim društvima tokom osamnaestog veka, moramo da priznamo da je centralistička i etatistička orijentacija još veoma jaka kod sveštenstva, buržoazije i onih radnika koji su dobili buržoasko obrazovanje i sami teže tome da postanu buržuji. Protivdržavna, protiv monopolistička i protivratna orijentacija, kao i učenje o slobodnom dogovaranju, imaju mnogobrojne pristalice među radnicima i u bolje obrazovanom, manje ili više slobodoumnom delu buržoaske inteligencije.

U stvari, kako sam već pokazivao u radovima (Hleb i sloboda, Uzajamna pomoć), u današnje vreme se primećuje jaka težnja ka stvaranju, bez države i crkve, hiljada i hiljada malih saveza, radi zadovoljavanja svih mogućih potreba: ekonomskih (železnička društva, radnički sindikati, sindikati preduzimača, kooperative, poljoprivredna društva za izvoz proizvoda, i td.), političkih, intelektualnih, umetničkih, vaspitnih, propagandnih i td. Ono što je ranije bila neosporiva dužnost države i crkve sada čini ogranak delatnosti slobodnih organizacija. Ova orijentacija postaje sve uočljivija. Bilo bi dovoljno da dašak slobode malo obuzda crkvu i državu, pa da se pojave hiljade slobodnih organizacija. I može se predvideti da će slobodne organizacije još više razviti svoju delatnost čim prava vekovnih neprijatelja slobode budu još više ograničena.

Budućnost i progres leži u toj orijentaciji, a anarhija je izraz i jednog i drugog.

Petar Kropotkin

18 Tako, na primer u Austriji postoji „federalizam“, tj. posebni narodi (Česi i Mađari) imaju svoje parлamente u okviru saveznog (federalnog) međusobnog sporazuma, ali Češka i Mađarska su posebne savezne države. Primer značajne „autonomije“, tj. značajne nezavisnosti imamo u gradovima SAD i Kanadi. Ali „autonomija“ severnoameričkih gradova još je daleko od pune nezavisnosti kakvu su od XII do XVI i XVII veka imali Amijen, Firenca, Nirnberg, Pskov, Novgorod, i hiljade drugih evropskih gradova.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.