Anatomija Fenomena

Simbolika Itake u književnosti ekspresionizma: Gotfrid Ben i Miloš Crnjanski [Tema: Crnjanski]

Antičko nasleđe u delima nemačkih ekspresionista slojevito je i višeznačno, a u osnovi nadahnuto paralelama između nemačkog i helenskog u delu Fridriha Helderlina i odnosom između apolonijskog i dionizijskog kod Fridriha Ničea. Antički mit, slike i simboli prisutni su i značajni i u poeziji Štefana Georgea, Huga fon Hofmanstala i R. M. Rilkea, da bi u proznom, poetskom i dramskom stvaralaštvu Gotfrida Bena, naročito ranom, bili direktno dovedeni u vezu sa Ničeovim vitalističkim aspiracijama. Još eksplicitnije i radikalnije u Benovom delu no kod Helderlina, jukstapozicija antičkog i suvremenog, Severa i Juga, zanosa i racionalnog, predočava potragu za civilizacijskom obnovom, za kreativnošću, za samim osnovama života, onim animalnim, vegetativnim, sve do protozoe i inertnog, i nalazi svoj izraz u simultanizmu i patosu, baš kao što se i agoni u poeziji i prozi srpskog ekspresioniste Miloša Crnjanskog razrešavaju. Određene tipološke srodnosti dela Bena i Crnjanskog svakako da se mogu načelno izvoditi iz poetike ekspresionizma, ali se upravo preko antičke simbolike, simbola ostrva (Itake i drugih) mogu uspostaviti paralele korisne za osvetljavanje i brojnih drugih tematskih i stilskih problema1.

Osim kod Bena, Itaka se javlja i kod drugih ekspresionista, Johanesa R. Behera (Becher), Alfreda (Lichtenstein), a kao važan simbol figurisala je i u književnosti, naročito drami nakon Drugog svetskog rata, što će nam takođe poslužiti kao zanimljiva paralela Crnjanskovom koncipiranju ovog simbola.

Kao što je davno zapazio Antun Branko Šimić, Ben je najveći dionizijevac u ondašnjoj nemačkoj lirici, a sam pesnik u svom delu Dvostruki život piše kako je sve ono što je zaokupljalo njegovu generaciju već bilo izrečeno i zaokruženo kod Ničea, i da su ti književnici od prethodnika nasledili „izvesne književne taloge na koje je moglo da se nastavi: probleme otac-sin, antiku, avanture, putovanja, socijalna pitanja, melanholiju fin de siecle, bračne probleme, ljubavne teme“ (Ben 1991: 96). Kod ekspresionista je problematika vitalizma u prvom planu i mnogo dinamičnije predstavljena nego kod francuskih i anglo-američkih pesnika koji su bili pod uticajem Anrija Bergsona (Prust, Valeri, Eliot). Fridrih Niče je pre svega u svom delu Rođenje tragedije izložio u čemu se ogleda suprotstavljenost apolonijskog i dionizijskog principa u životu i umetnosti, dok u Volji za moć na ovaj način uzdiže staru Grčku i Jug:

Opet otkriti jug u sebi i vedro, svetlo, tajanstveno južno nebo opet raširiti nad sobom; južnjačko zdravlje i skrivenu silu duše ponovo osvojiti za sebe; postajati korak po korak obuhvatniji, nadnacionalniji, evropskiji, nadevropskiji, istočnjačkiji, i najzad helenskiji – jer je helenizam bio prvo veliko sažimanje i sinteza svega istočnjačkog i baš zbog toga početak evropske duše, otkriće našeg „novog sveta“ […] Čovek se više nigde ne oseća kao u zavičaju, nego najzad žudi natrag tamo gde bi nekako mogao osetiti zavičaj, jer samo tamo i želi da mu bude zavičaj: a to je grčki svet! Ali baš na toj strani svi mostovi su porušeni – izuzev duge od pojmova! A oni vode svuda, u sve zavičaje i „otadžbine“ u kojima je ikada bilo grčkih duša! Zacelo: čovek mora biti veoma lak, vrlo tanan, da bi mogao preći preko ovih mostova! (Niče 1972: 73)

Ovakva predstava Grčke kao prostora izvornog, primitivnog i zanosnog kod Bena je doživela značajnu afirmaciju. Sudlichkeit kao jug, južnost, lajtmotiv je Benovog dela i ne vezuje se isključivo za Grčku i prostor Mediterana, već i za prostor Indijskog okeana i ostrva u njemu.

Kao što zapaža Valter Herbert Zokel u svom delu Pisac između krajnosti. Ekspresionizam u nemačkoj književnosti dvadesetog veka (The Writer in Extremis: Expressionism in Twentieth-century German Literature), Ben pripada pesnicima za koje je osnovna jedinica poezije, ali i njihove „magije“ reč, a ne slika, i upravo na osnovu strategijski postavljene imenice kod njega se rađaju asocijacije. Dakle, za razliku od A. Remboa, nadrealista, F. Kafke, G. Trakla, G. Hajma, kod kojih slika ili scena pokreću asocijativni mehanizam, Bena svrstava u Malarmeov niz, pored Valerija, Eliota i ekspresionista šturmovaca (Sokel 1959: 92). Reč Itaka, kao rani primer ovog postupka, upravo je takav pokretač, magična reč, prizivajući iz podsvesti niz asocijacija na sunce, odmor, bujnost, vegetaciju, more i primitivan, ekstatičan način života. Kao što Zokel analizira:

Samo ova imenica evocira, kao Eliotovi citati i aluzije, čitav jedan svet kulturnih, istorijskih, mitoloških i književnih asocijacija za pesnika i čitaoca. Ipak, uprkos njenim naučenim konotacijama, to je „magična reč“, parole essentielle u malarmeovskom smislu. Ona postiže istu vrstu hipno- tičkih i usredsređenih efekata kao i snolike metaforičke vizuelizacije Kafke ili Trakla. Njena upotreba i efekti su muzički. Ona priziva magijski kontrast, kontrapunkt ushićenja i slobode u odnosu na glavnu temu, bedu i frustraciju modernog sopstva „pojedenog mozga“. Ako se znalački upotrebljava, jedna jedina imenica funkcioniše kao bajalica. Ona omogućava pesniku da prizove atavističku nadrealnost koja ga spašava njegove čudovišne modernosti. (Sokel 1959: 93)2

Itaka se kod Bena pojavljuje u pesmi „Preko grobova“ („Uber Graber“), objavljenoj u časopisu Aktion 1913. godine.

Uber Graber

Das schuftete und backte nachts gebrochen
auf schlechtes Fleisch nach alter Backerart.
Schlieslich zerbrach das Schwein ihm doch die Knochen.
Das Fett wird ranzig und hat ausgepaart.
Wir aber wehn. Agaisch sind die Fluten.
O was in Lauben unseres Fleischs geschah!
Verwirrt im Haar, im Meer, die Bruste bluten
vor Tanz, vor Sommer, Strand und Ithaka.

U ovoj pesmi očigledan je opisani postupak, s obzirom na to da se ni njome, kao ni ostalim ranim delima, ne priziva mit o Odiseju niti neka njegova obrada. Itaka je šifra za utopijsko ostrvo suprotstavljeno odvratnom i besmislenom svetu sitnog građanstva. Južni krajolik, egejski talasi, ples, leto, plaža i subjekt, tj. subjekti koji lebde, postavljeni su nasuprot gradskom životu ispraznog, iscrpljujućeg rada i životinjskih seksualnih odnosa. U poglavlju „Utopija Itaka“ svoje knjige Raskršća (Wegscheiden), Silvija Šlenštet poredi simboliku Itake u ranoj poeziji ekspresioniste Johanesa R. Behera, kao i u njegovom tekstu „Uvod za moju novu pesničku knjigu“ („Einleitung zu meinem neuen Versbuche“) iz 1915. godine, sa njenom simbolikom kod Bena i pokazuje njihove različite utopijske koncepcije. Kada Beher u pomenutom „Uvodu“ piše: „Ostrvo očajanja, ti nestaješ. Srebrne obale Itake svetlucaju: O otoku čistog iskupljenja!“ (Schlenstedt 1976: 30), on suprotstavlja ostrvu očajanja u kojem ljudi žive udaljeno, izolovano, Itaku srećnog čovečanstva kao „utočište, domovinu i destinaciju […], ali i pristanište purpurnog broda Demokratije“ (Schlenstedt 1976: 30). Itaka se očituje kao utočište ne za čoveka, već za lutajuće čovečanstvo, u slici ostrva otelotvorila se apstrakcija o preobražaju društva, o jedinstvenom i ujedinjenom čovečanstvu i idealu bratstva i iskupljenja u novom svetu.

Kod Gotfrida Bena, pak, Itaka kao utopija razumeva se u kontekstu pesnikove žudnje za povratkom u pravremena i čistu materiju, izražene, na primer, u njegovim pesmama „Pevanja“3, „Karijatida“, „Ikar“, „Sinteza“. Lirski subjekt rane Benove poezije i Rene, junak njegove proze, osećaju se, kao intelektualci, isključenima iz jedinstva sveta i prokleti mozgom, teorijskim umom koji ne dozvoljava spontanost, akciju, zanos. U proznoj zbirci Mozgovi iz 1916. godine ovaj motiv je ekspliciran naslovom i neprestanim vraćanjem na često sasvim fizičku, plastičnu predstavu mozga kao sinegdohe intelektualne spoznaje, apstrakcije, naučnog mišljenja, civilizacije i sterilnosti. Za Bena, ideal je retrogresija i asocijalnost (Sokel 1959: 90), dok progres dehumanizuje i slabi čoveka.

Ova vizija osobito je uzbudljiva i radikalna u Benovoj dramskoj sceni Itaka objavljenoj u časopisu Die Wei.en Blatter u Lajpcigu 1914. godine. Lica ove drame su: Albreht, profesor patologije, dr Rene, njegov asistent, studenti medicine među kojima se imenom izdvajaju Kaucki i Luc. Profesor se u laboratoriji hvali svojim najnovijim istraživanjem na mozgu pacova, čiji značaj za čovekovu egzistenciju već student Luc dovodi u pitanje. Kada se pojavi Rene, on će znatno oštrije osuditi sitničavost, banalnost i besmisao savremene nauke, dok se rasprava dovodi do usijanja. Ovde je opet mozak jedan od centralnih pojmova, a s druge strane brojni fiziološki procesi. Preteći profesoru da će ga zadaviti golim rukama ako još jednom pribegne starim lažima, Rene kaže:

„Razmišljao sam dok mi pljuvačka nije potekla. […] I kada se magla rasturila, šta je ostalo? Reči i mozak. Reči i mozak. Iznova i iznova, ništa osim ovog strašnog, ovog večitog mozga. Zakucan na krst. U ovom rodoskrvnuću.“ (Benn 1990: 24–25). Sve više padajući u zanos, Rene govori kako je mozak, odnosno nauka, za srednju klasu, on je slepa ulica, lišaj, mučnina, a pravi život je tek odvajanje od mozga, prava ljudskost ono što je dalo Sredozemno more.

Poslednje replike Reneove uvode Itaku kao ideal: „Čelo meko i cvetajuće. Opušten na plažama. […] Krv, kao da će prsnuti. Hramovi kao da su se ponadali. Čelo, tok vode spremne da poleti. O, žubori kao golubica mome srcu: smeje se, smeje se – Itaka! Itaka!… O, ostani! Ostani! Ne vraćaj me još uvek! O kakvo kretanje, kakav povratak kući, u vodopadu cvetova svih svetova, slatkom i teškom…“ (Benn 1990: 27–28) U prvoj verziji, Rene na ovom mestu kreće na profesora i zgrabi ga, dok je u kasnijoj verziji (1919) Ben izbacio tu napomenu i dodao rečenice o tome kako je zanos, opijenost jača od smrti. No, u obe verzije nasilje nad profesorom na kraju scene, želja za njegovom smrću, a možda i sama smrt, predstavljaju vrhunac i patos ove scene. Kao što piše Hans Kaufman u poglavlju „Itaka Gotfrida Bena“ u knjizi Krize i promene nemačke književnosti od Vedekinda do Fojhtvangera (Krisen und Wandlungen der deutschen Literatur von Wedekind bis Feuchtwanger), „profesorova smrt, koja je uzgred skicirana kratkim rečenicama i ne u potpunosti jasno, predstavlja u ovoj sceni nešto suvišno i strano, jer oslobođenje od stvarnosti za Bena-Renea ne može da se dosegne praktičnim činom, već jedino kroz internalizaciju, kroz čisto duhovno odbacivanje zastarelog mišljenja i posvećenost Itaki“ (Kaufmann 1976: 194).

Benova Itaka se kod Kaufmana tumači u kontekstu opšte ekspresionističke revolucije i pobune protiv autoriteta, to jest sukoba generacija i odnosa otac-sin. Benova pobuna protiv stvarnosti odražava se na društvenom, filozofskom, spoznajnom, etičkom i estetičkom planu. Itaka nije dočarana kao kod Behera, kao rajsko ostrvo budućeg čovečanstva, već samo kroz deliće slika, sećanje, san, fleševe, izvučene iz dubine izolovanog pojedinca. Ova vizija i njeni glavni momenti – odvajanje, dehumanizacija, aistorizam, alogizacija, kao što Kaufman piše, opstaće u Benovom stvaralaštvu tokom četiri decenije, samo će se pristup menjati, a odbacivanje budućnosti čovečanstva i idealizacija izolovanog, neomeđenog života na jugu sve je izraženije tokom rata.

No, kao što je u pomenuta dva teksta i u pesmi „Meso“ („Fleisch“) iz 1917, Itaka šifra za beg, za dionizijski zanos i slobodu, u nešto kasnijim ostvarenjima, poput pesme „Ko si ti“ („Wer bist du“, 1924), pojaviće se i odblesci mita i Odisej kao tragalac, sposoban da prizove i okupi senke, mrtve, što je misija slična piščevoj, jer i on živi u svetu senki, smatra Ben. To, dakle, nije racionalni i lukavi Odisej, već Odisej nakon rastakanja, razlaganja mitova, razapet između privida i senki, koji je posle muka, „spavajući pronašao domovinu“ (Benn 1995: 158). Kao što u svojoj studiji „Antika u delu Gotfrida Bena“ („Die Antike im Werk Gottfried Benns“) objašnjava Fridrih Vilhelm Votke: „Verovatno je time Itaka u Benovom ranom delu dostigla takvu simboličku vrednost da je Odisej i spavajući, tj. u nesvesnom stanju i u snu doseže. Povremeno, i drugi sredozemni lokaliteti, poput Venecije, Firence, Merana ili Portofina mogu preuzeti funkciju šifre za san o ’sreći… potpunog ispunjenja’, dok su to kasnije ostrva južnih mora“ (Wodtke 1961: 144).

Upravo na osnovu toga mogu se povući paralele između razvoja simbola kod Bena i Crnjanskog. Ekspliciranje ovog simbola u naslovu zbirke Lirika Itake Crnjanskog srodno je Benovom šifriranju čitavog jednog tematskog i asocijativnog kompleksa. To opet nigde nije poezija ili lirika Odiseja, niti se u pesmi „Prolog“ imenom pominje Odisej. Itaka ovde nije sanjana, idealna domovina Odisejevog lutanja, već Itaka povratka, bluda i pijanstva, i sledstveno tome izaziva dalja, permanentna lutanja, ali ipak ne prestaje da biva centar subjektovog sveta.

Itaka se javlja u prološkoj i epiloškoj pesmi zbirke, kao okvirna priča kojom se kontekstualizuje njen nekonvencionalni naslov. Stihovima „Ja videh Troju, i videh sve, i obale gde lotos zre, i vratih se bled i sam“ pesme „Prolog“, uspostavlja se relacija Troja–Itaka, kao odnos između krajnje, neželjene slobode da se oduzme život drugog čoveka i povratka na stara merila i okvire, na prethodno, predratno ja sa kojim subjekt više ne može da se identifikuje. U tom smislu imamo dve, samo delimično preklopljene Itake: ona od pre, koja postaje ideal, jer je sa njom ondašnji subjekt u neraskidivoj vezi, i ona posle, kojoj se vraća izmenjen subjekt i budući da ne može da se identifikuje sa ondašnjim sobom, izostaje i osećaj utehe, poznatog, prisnog, sopstvenog prostora, zavičaja. Kao što se tema bliskosti i zajedništva ubice i ubijenoga, a ne eventualno povratnika iz rata i njegovog naroda ili porodice, izražava u poeziji Georga Trakla, tako se ona više puta potencira i kod Crnjanskog, naročito u Dnevniku o Čarnojeviću.

Ratovanje u tuđoj vojsci za tuđe ciljeve jednako je nemotivisano, gotovo kao acte gratuit kod Andrea Žida, koliko bi bilo i ubijanje po povratku. Odisej se krije dok ne pobije prosce i time se uspostavlja stara ravnoteža, on opet postaje on, izjednačava se sa sobom, a Crnjanskov subjekt to ne može, jer je on video sve i nakon toga više ne može da se vrati ravnoteža. Zbog toga on želi da produži haos, anarhiju, pobunu ubijanjem. Suštinska razlika između ratnika Crnjanskog i Odiseja jesu verna žena i sin kao žiža Odisejevog bića, koja mu uvek omogućava povratak kući i sebi. Kao i kod nemačkih ekspresionista, kod Crnjanskog je odnos otac–sin uvek problematičan i podrazumeva neku vrstu otklona. Kaufman piše kako mnoge otac–sin tragedije iz perioda ranog ekspresionizma pokazuju da je to generacijsko pitanje, te da su ti mladi pisci bili „sinovi osnivačke generacije“ (Kaufmann 1976: 156) i da je njihov prvi impuls bio da nikako ne postanu slični svojim očevima. Oni su radikalno negirali vrednosti sveta očeva upravo zato što nisu pronalazili nikakvu vrednost u građanskom društvu. O ovom postupku u poeziji Crnjanskog pisao je Aleksandar Petrov i pokazao odsustvo apsoluta i pomaljanje pseudoapsoluta poput krvi u pesmi „Himna“ i smrti u pesmama „Zdravica“, „Oda vešalima“ i drugima, ali i uopšte nihilizam „Vidovdanskih pesama“. Pobuna i odbacivanje očinskog sveta očituje se kroz revalorizaciju nacionalne tradicije, pa i samog pojma nacije, uz mnoge socijalne aspekte.

Upravo zbog takvog odnosa prema prethodnicima, oni i ne žele da postanu noseća generacija društva. Pitanje sopstvenog očinstva doživljava se takođe burno i s velikim otporom, jer „očinstvo je prljava strast“ („Večni sluga“) i podriva prihvaćenu izolaciju i nihilizam. Ubijanje i očinstvo javljaju se jedno uz drugo u pesmi „Tradicije“, u kojoj žena želi da postane majka, a muškarca obeležava „gordi, bezbrižni smeh ubica“, a završava se stihovima: „I kad ti na licu plane plam, / bludan i stidan od dara / skrivenog pod srcem sred nedara: / ja otac biću tužan, što ne ubih, / ja otac biću tužan, jer ljubljah, / što nisam više krvav i sam“. I u Dnevniku o Čarnojeviću ova tema se naročito potencira, kada junaku predstavlja utehu ideja da će njegova generacija izumreti, jer nije za život, već za smrt, i da će doći bolje stoleće. On kaže: „Danas sam željan da ubijam, ubijam. Oni ubistvom odgovaraju na sve. Ubistvo? […] Jesu li svud tako ćutljivi ocevi? Nijedan se još nije vratio od kuće vedar i ublažen. Svi dolaze razjareni i govore o ubistvu“ (Crnjanski 1966: 78); ili: „Ne, nikad ne želim sina. Zgrozio bih se kad bih ga video mladog i lepog u prvoj mladosti svojoj a znao šta ga čeka“ (Crnjanski 1966: 74). Ovde se jasno vidi da to nije individualni osećaj, već tragika čitave generacije, njihova nemogućna revolucija.

Za Bena, kao i za Crnjanskog, očigledno je bilo previše literarnih asocijacija i sadržaja da bi se zadržali pri simbolu Itake, što ne znači da ovaj fenomen ne opstaje u njihovim delima i ne transformiše se. Crnjanskovo okretanje simbolici egzotičnih ostrva, zapravo, suštinski je srodno Benovom traganju za asocijalnim, izolovanim južnim životom. Polinezija, Celebes, Cejlon i konačno ustaljena Sumatra Crnjanskog funkcionišu upravo kao Benove šifre, sugerišući prekid veza sa zavičajem i domovinom, sa kojima se ne može više uspostaviti harmoničan odnos, i duhovno izmeštanje subjekta. Štaviše, kod obojice autora nailazimo na isti geografski prostor i slike prirode Cejlona i Indonezije, doduše kod Bena ne eksplicitno, već u obliku jedne za ovog pesnika tipične „magijske reči“ u prozi „Ostrvo“ („Die Insel“) iz zbirke Mozgovi: Zimtwalder (šume cimetovog drveta). Benovi opisi ostrva i doživljaj doktora Renea, čije ja kao da apsorbuju predmeti njegove percepcije (Travers 2007: 82), umnogome su srodni sumatraističkim vizijama Crnjanskog koje se pojavljuju kao svojevrsna razrešenja krize identiteta. Za razliku od proza „Mozgovi“ i „Rođendan“ u zbirci Mozgovi, u kojima je Rene žudeo za nekim vidom integracije, u „Ostrvu“ iščezavaju i ta žudnja i osećaj alijenacije da bi se pojavila jedna nova koncepcija odnosa između pojmova i iskustva, tj. Reneova dužnost da stvori novu sintaksu, svojevrsnu jezičku revoluciju. Osvešćuje se jedan jezik kojim će se izgraditi poetski svet kao osnov novog sopstva.

Dakle, ostrvo i neko južno more. Nisu tu, ali mogle bi da budu: šume cimetovog drveta. […] Da, bilo je to ostrvo koje je ležalo u moru pred Indijom. Približavao se brod, iznenada je ušao u vetar, koji je bio okružio zemlju, i sada je stajao u dahu smećkaste šume. Cimetova šuma, mislio je putnik, i cimetova šuma, mislio je Rene. Tlo je bilo kao sneg belo, a grm sočan. I koračao je ostrvom, između raži i vina, zaokružen i mirno omeđen. Njegova odluka je žudnja, sintaksa zauzima položaj. Premišlja se, o polenu jedne biljke pak, jer on bi hteo da je poseje. Daleko je vreme žalosti, kada se on sa damama vozio dovde vozom: baš je lepo ovde, reče majka kćerkama, pogledajte! i time se kroz prozor kupea napolju formirao brdoviti venac, bled u plavoj izmaglici, ispred doline i grada, koje su potonule iza šuma i deteline; jer da majka to nije rekla – morao je Rene i dalje misliti – ne bi ni došlo do uspona. […]

Sedeo je na plaži, bled. Osećao se lakim i providnim i nije mu se više činilo da je manje čist od kamena koji se pomiče, od zaobljenog bloka, podržanih laganom organizacijom. (Benn 1916)

Pod uticajem Reneove mašte, ostrvo na kojem se nalazi pretvara se u južno ostrvo, i u tom procesu on naizmenično vidi jedan i drugi svet, autonomne, ali kao preklopljene. „Rene je svestan moći svoje imaginacije. […] On ne samo da se koristi jezikom na novi način, već i razmatra svoju inovaciju. […] Rene sebi svesno postavlja zadatak alternativne percepcije stvarnosti odvojene od racionalnih pojmova“ (Gosetti-Ferencei 2011: 198), piše Dženifer Ana Goseti-Ferencej u knjizi Egzotični prostori u nemačkom modernizmu. Osećaj lakoće, providnosti, neprestano susrećemo i kod Crnjanskog, naročito u pesmi „Sumatra“ i poemi „Stražilovo“. Lakoća i nežnost Crnjanskovog subjekta, odnosno subjekata, proizlazi iz raskidanja materijalnih i uspostavljanja duhovnih veza na njihovom mestu, čime se premošćava očigledna kriza identiteta. Gotfrid Ben nastoji da prilagodi svoj pesnički jezik, svoju sintaksu, osobenoj percepciji i da konačno, u nastavku pomenute proze „Ostrvo“, piše o moru onako kakvim ga oseća, dakle ne kao nešto jezikom ukroćeno i definisano, sa jasnim ivicama i odnosom prema obali, već kao vodu, svetlu, živu, sa bezbroj oblika i pokreta na severu i na jugu, koja i njega samog navodi da zaboravi na sebe i da se vrati svojoj osnovi, galebu i algama, mirisu oluje i iskonskom nemiru. Crnjanski pak piše da „opet jednom puštamo da na našu formu utiču forme kosmičkih oblika: oblaka, cvetova, reka, potoka. Zvuk naših reči nerazumljiv je, jer se naviklo na menjački, novinarski, zvanični, smisao reči“ (Crnjanski 1959: 177–178).

Disocijacija ja kod obojice autora ključni je motiv i vezuje se za simboliku ostrva u smislu izolacije od društva i traganja za drugim, iskonskim vezama, pre jezika i racionalne spoznaje. Kod Crnjanskog se i u poeziji i u ranijoj prozi predočava čovekova izolacija usred mase ljudi i njegovo odvajanje od onoga što je neposredno tu, nemogućnost da spozna stvarnost koja ga okružuje i da obradi čulne percepcije. Njegov subjekt izgubio je, kao što piše u „Objašnjenju Sumatre“, „veze za okolinu. Kao u nekoj ludoj halucinaciji, dizao sam se u te bezmerne, jutarnje magle, da ispružim ruku i pomilujem daleki Ural, mora indijska, kud je otišla rumen i sa mog lica. Da pomilujem ostrva, ljubavi, zaljubljene, blede prilike. Sva ta zamršenost postade jedan ogroman mir i bezgranična uteha“ (Crnjanski 1959: 182).

Dakle, uočili smo da simbolika same Itake ima različite funkcije kod nemačkih ekspresionista poput Behera i Bena i Miloša Crnjanskog, uprkos njegovom docnijem razvijanje ostrvske simbolike vrlo srodno onoj u Benovom delu. No, interesantno je da nemačka književnost posle Drugog svetskog rata Itaku vidi upravo onako kao što ju je Crnjanski dočarao u svom „Prologu“. Za razliku od ekspresionista, posleratni autori, naročito šezdesetih i sedamdesetih godina, problematizovali su Odisejev povratak u svetlu egzila i Drugog svetskog rata (Bertolt Breht, Ana Segers, Erih Arent, Ernst Bloh, Hajner Miler), tako da Itaka više nije idilična domovina, već prvenstveno mesto gde Odisej, po povratku iz rata i posle boravka u paklu, nastavlja da ubija (up. Riedel 2002). Jedan od najupečatljivijih primera predstavlja drama Štefana Šica (Schutz, 1944) Odisejev povratak (Odysseus Heimkehr, 1972), čija radnja je zasnovana na potpunom izneveravanju očekivanja, kad je reč o ovom mitu: Odisej se vraća u domovinu i nalazi svoj narod prastarim i pod krastama, dok je on ostao mlad. Penelopa se podaje proscima, ali su oni svi impotentni, dok Telemah želi da postane gospodar Itake i po cenu incesta s majkom ili saveza sa proscima.

Recepcija antike u književnosti XX veka pokazuje se kao vrlo složena i kroz ovaj primer. Pozivanje na antičke mitske obrasce, likove, simbole, podrazumeva i jednu traženu asocijativnost, ali i neophodan otklon u vidu vremensko-prostornog konkretizovanja datog problema. Kod Behera, Bena, Crnjanskog, Itaka ne priziva čitavu priču o Odiseju, već određen njen segment ili značenjski sloj, kako bi se predočili problemi i vizura modernog čoveka, tako da je fragmentarnost nužna u ovom postupku. No, ako je on kod Crnjanskog na početku knjiški i deklarativan, postepeno se formira simbolika ostrva kao duhovnog prostora i, vrlo srodno magijskoj reči u Benovoj poeziji, potencira se asocijativnost i apstrakcija ključnih metafora, što će kasnije doprineti i njegovoj specifičnoj viziji domovine. Domovina kao brdo, kao ostrvo, izolovana i nepristupačna docnije, u karakterističnoj jukstapoziciji Crnjanskog, staće na mesto nekadašnje apstrakcije.

Sonja Veselinović

1 O izvesnim motivskim srodnostima pojedinih dela Bena i Crnjanskog pisali smo u radu „Na ostrvu apstrakcije – Miloš Crnjanski i Georg Trakl“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. 54, sv. 3 (2006), str. 549–563.

2 Kao i u ostalim slučajevima gde nije drugačije navedeno, prevod je naš.

3 Up. početne i završne stihove „O, da smo svoji drevni pradedovi. / Grudvice sluzi u močvari mlakoj […] Blag zaliv. Šumski snovi što se mrače. / Zvezde, ko grudve snega, teške, plove. / Panter nečujno međ’ stablima skače. / Sve je obala. More večno zove“ (Ben 1984: 11–12).

LITERATURA

VESELINOVIĆ, Sonja. „Na ostrvu apstrakcije – Miloš Crnjanski i Georg Trakl“, Zbornik Matice srpske za književnost i jezik, knj. 54, sv. 3 (2006): 549–563.

VUČKOVIĆ, Radovan. Poezija srpske avangarde. Beograd: Službeni glasnik, 2011.

VUČKOVIĆ, Radovan. Proza srpske avangarde. Beograd: Službeni glasnik, 2011.

ELERMAJER-ŽIVOTIĆ, Olga. „Crnjanski i jedna zaboravljena antologija austrijskih ekspresionista“, Naučni sastanak slavista u Vukove dane, 34/2 (2005): 327–340.

JOVIĆ, Bojan. „Poetika Miloša Crnjanskog – dva strana uticaja“, Miloš Crnjanski: teorijsko-estetički pristup književnom delu. Beograd: Institut za književnost i umetnost, 1996: 77–87.

NIČE, Fridrih. Volja za moć, preveo Dušan Stojanović. Beograd: Prosveta, 1972.

NIČE, Fridrih. Rođenje tragedije, prevela Vera Stojić. Beograd: Dereta, 2001.

PETROV, Aleksandar. Poezija Crnjanskog i srpsko pesništvo. Beograd: Nolit, 1988.

STOJANOVIĆ-PANTOVIĆ, Bojana. Srpski ekspresionizam. Novi Sad: Matica srpska, 1999.

CRNjANSKI, Miloš. Itaka i komentari. Beograd: Prosveta, 1959.

CRNjANSKI, Miloš, Proza. Beograd, Novi Sad, Zagreb, Sarajevo: Prosveta, Matica srpska, Mladost, Svjetlost, 1966.

BECHER, Johannes R. Gedichte. Berlin: Aufbau-Verlag, 1976.

BENN, Gottfried. Gehirne. Leipzig: Kurt Wolff Verlag, 1916. http://www.gutenberg.org/

files/35435/35435-h/35435-h.htm. 10.09.2013.

BEN, Gotfrid. Izabrane pesme, preveo Slobodan Glumac. Beograd: Nolit, 1984.

BEN, Gotfrid. Dvostruki život, prevela Mira Litričin. Novi Sad: Svetovi, 1991.

BENN, Gottfried. Szenen und Schriften in der Fassung der Erstdrucke; herausgegeben von Bruno Hillebrand. Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch, 1990.

BENN, Gottfried. Gedichte in der Fassung der Erstdrucke; mit einer Einfuhrung herausgegeben von Bruno Hillebrand. Frankfurt am Main: Fischer Taschenbuch, 1995.

ELLERMEYER-ŽIVOTIĆ, Olga. Stvaraoci i posrednici. Beograd: Filološki fakultet, Institut za kwiževnost i umetnost, Čigoja štampa: 2007.

GOSETTI-FERENCEI, Jennifer Anna. Exotic Spaces in German Modernism. Oxford: Oxford University Press, 2011.

KAUFMANN, Hans. Krisen und Wandlungen der deutschen Literatur von Wedekind bis Feuchtwanger. Berlin; Weimar: Aufbau-Verlag, 1976.

RIEDEL, Volker. „Abrechnungen. Die Antikestucke von Stefan Schutz in ihrem literarischen Kontext“. In: Mythen in nachmytischer Zeit: die Antike in der deutschsprachigen Literatur der Gegenwart, herausgegeben von Bernd Seidensticker, Martin Vohler. Berlin, New York: Walter De Gruyter, 2002: 300–318.

TRAVERS, Martin. The Poetry of Gottfried Benn: Text and Selfhood. Bern: Peter Lang, 2007.

SCHLENSTEDT, Silvia. Wegscheiden: deutsche Lyrik im Entscheidungsfeld der Revolutionen von 1917 und 1918, Berlin: Akademie-Verlag, 1976.

SOKEL, Walter Herbert. The Writer in Extremis: Expressionism in Twentieth-century German Literature. Stanford University Press, 1959.

WODTKE, Friedrich Wilhelm. „Die Antike im Werk Gottfried Benns“, Orbis Litterarum, Vol. 16, No 3–4, April 1961: 129–238.

ZORIĆ, Vladimir. „Radiating Nests: Metalingual Tropes in Poetry of Exile“. Comparative Literature. Vol. 62, No. 3 (2010), 201–227.

ŽMEGAČ, Viktor. Težišta modernizma: od Baudelairea do ekspresionizma. Zagreb: SNL, 1986.

Ostavite komentar:

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.