Noću je pao snijeg. Perjasti bijeli pokrivač prekrio je zemlju. On se probudio i odmah se prisjetio jučerašnjeg dana koji ga bješe ispunio radošću, makar su do njega stizale mnoge porazne, ali istodobno i spasonosne vijesti. On se osjećao mladim i sretnim, pa je počeo tiho pjevušiti. Ali kad je prišao prozoru i razmaknuo zavjese, ugledao je snijeg. Tada je umuknuo, jer ga istog trena obuze žalost, a dušu nadvlada očaj tako da se stresao, a potom pognuo svoja mršava ramena.
Zajedno sa zimom za njega je nastupalo mučno razdoblje i neka neobjašnjiva potištenost koju nikako nije mogao odgonetnuti. Već sam snježni prizor za njega je imao značenje smrti i propasti. Nadolazile su i duge zimske večeri, grube u svojoj besmislenoj tišini, mračne i mučaljive. Nije mogao raditi u svom atelieru; njegova je duša uranjala u zimski san. On je nekako preživio ljeto u malom gradu i u prostranoj svijetloj sobi s prozorom čija su donja okna bila premazana vapnom. Bijeli premaz na prozorskim oknima podsjećao gaje na led i izazivao u njemu tjeskoban osjećaj. On se upinjao da savlada tu svoju odbojnost prema zimi, pa se povukao u sobu i tu proveo nekoliko mjeseci uvjeravajući samoga sebe da i led za mnoge ima svoju draž, da su zima i ljeto samo izričaji jedne te iste vječne ideje pripadnosti Bogu. Ali ni te ga spoznaje nisu mogle smiriti, patnja ga je razdirala i nikako nije uspijevao posvetiti se svome poslu.
Napokon je otišao u Pariz i tamo proveo neko vrijeme. Kada je grad slavio svoje blagdane, on je lutao bulevarima uživajući u tom veselju.
Tada je bilo žarko ljeto, večer zagušljiva, a nad gradom se širio miris cvijeća iz vrtova i perivoja. Ulice su bile obasjane električnom svjetlošću, ljudi su se gibali kao valovi, bili su radosni, gromko su pjevali i dozivali se, smijali se i posipali konfetama, jer je posvuda vladalo veselje. Izlazeći iz kuće on je iskreno želio da se pridruži toj svjetini i da se veseli zajedno s njom, ali već nakon pola sata on je pozvao kočijaša i vratio se kući. Zašto? Jer se tu, pod električnim obasjanjem, posve tiho poput pahuljica snijega, vihorila i lelujala bezbrojna masa konfeta, pa je pred njegovim očima ponovo iskrsnula ona daleka snježna slika i namah ga učinila potištenim.
Taj osjećaj i kasnije se ponavljao, gotovo iz godine u godinu. Onda, koja je zemlja bila domovina njegove duše? Možda zemlja južnog sunca, obala Gangesa, tamo gdje lotosov cvijet nikada ne vene? Noću je napadao snijeg. I on je mislio o tome kako se smrzavaju ptice po šumama i kako stradaju korijeni ljubičica prije nego posve propadnu. A čime će se hraniti zec?
On više ne može izlaziti na ulicu, a za dugih hladnih mjeseci ne kani napustiti svoju sobu; hodat će tamo-amo između četiri zida, ili će pak sjediti na stolici i razmišljati. I tko će shvatiti to njegovo ropstvo, tko će ući u dubinu te patnje? On je još bio prilično mlad, mogao je sudjelovati u životu, imao je dovoljno snage za takvo što, ali samovoljni mraz, studen, slučajna promjena vremena, prinudili bi ga da se povuče u svoju sobu i da se usredotoči na samoga sebe i svoje misli.
Sve njegove navade mijenjale su se strahovito brzo. Bilo mu je sve teže odgovarati na pisma, ali sada je žudno prišao svome radnom stolu i počeo pisati neuobičajeno mnogo pisama, čak i nepoznatim ljudima, ali i onima kojima nije bio dužan odgovarati. A uza sve to, on je imao tako mutan predosjećaj kraja i sveopće propasti, pa mu se činilo da su ta pisma razaslana na jug i sjever još jedina kopča sa životom, barem za dogledno vrijeme. I u svim drugim odnošajima kod njega su nastupile promjene; njegov se duševni život srozao, a tek što bi malko zadrijemao, počeli bi ga mučiti neobični snovi. On je sada često plakao.
Onaj čovjek koji je ljeti bio tako živahan, za hladnih zimskih dana prepustio bi se očajanju. Njegovi osjećaji bijahu tako silni kao navala bure, pa je katkad znao pasti na koljena pred svojim najmlađim djetetom, zaplakati i moliti se Bogu za nj. Njegova je želja bila da taj dečko nikada ne postane poznato lice kao stoje on. Slavni ljudi uvijek su duševno uznemireni, o njima se posvuda govori, na ulici su u centru pozornosti, a često su prinuđeni slušati primjedbe koje im upućuju prolaznici. I zbog te vječite izloženosti, njihovi pogledi, koraci, pa i način držanja, postaju lažni. Dječak bi trebao obraditi i zasijati svoj vlastiti komad zemlje i sam skupiti žetvu s polja. On se također mora izbaviti od te potrebe da živi u tuđini, jer ondje se teško dolazi do zemljišta na kojemu bi se mogli pustiti korijeni i sagraditi domaće ognjište. Tamo se pogledi i osmijesi ne razumiju, a nekmoli riječi. Nebo je tamo drukčije, zvijezde gledaju iz drugog kuta i teško ih je poznati. I kad se naslađuješ kakvim cvijetom u tuđoj zemlji, to nije isto, to je različit miris. I ptice su drukčije. A na jarbolima se vihore druge zastave.
On je sam instinktivno osjećao da je izbačen iz svoje prirodne sredine. Možda je i sam, ne tako davno, pripadao nekoj dalekoj stranoj zemlji, ali sad će njegov sin, za svog zemaljskog života, obrađivati svoj komad zemlje – na njemu živjeti i umrijeti. Minus 30 po Celsiusu.
On s užasom primjećuje da se hladnoća pojačava, da u poljima umire život. Njegov prozor gleda na šumu i široki drum kojim ljudi idu i vraćaju se iz grada. Ni jedan list ne drhti, iglice borova ispružile se uvis kao šila, a drveće je pokriveno injem. Mala nesretna sjenica još je sačuvala dovoljno snage da maše krilima. Tamo gdje je ona proletjela vidi se u zraku laka struja pare. Priroda je prestala disati. Ona je potpuno nijema i hladna; vjetar više ne dira zrak – sve je obamrlo, sve je postalo bijelo, kao salo.
A putem se razliježe zvuk zvona, promiču saonice u kojima sjede gospodin i dama. Ponad konja i gospode stalno lebdi bijeli oblačak. To dvoje ljudi zasigurno nikad nisu vidjeli kako raste grožđe, a može biti da ga nikada u životu nisu ni okusili. Na njihovim licima ne primjećuje se nezadovoljstvo zbog godišnjeg doba; oni se voze svojim malim poslom u grad i s vremena na vrijeme viču na konja i to onda kad im se učini da zastajkuje i da se suviše sporo probija kroz to čudnovato salo. Stanovnik zemlje južnoga sunca smijao bi se do suza tim ljudima u saonicama. Ali njihove oči mirno i bez najmanjeg čuđenja promatraju užasnu hladnu zagonetku koja ih opkoljava sa svih strana; oni ne žrtvuju nijedne misli čuđenju, jer su i sami djeca snijega i odrasli su u snijegu!
On vidi kako se njegova kćerkica igra pod prozorom. Ona je od glave do pete zamotana u toplu vunenu haljinu, a dugačke čarape od kozje dlake podšivene su kožnim potplatima. Kada potegne male sanjke, snijeg tužno zaškripi pod njezinim nožicama. Pri pomisli na sve to, on se samo strese, ramena mu zadrhte, a onda nemoćno zaklanja oči. To neobično mučenje obliva njegovo čelo hladnim znojem.
Djevojčica ga zove. Ona podiže svoje od hladnoće pocrvenjelo lice i žali mu se da joj se konopac na sanjkama prekinuo. On odmah poleti dolje, privezuje uzicu i stoji na mrazu bez kape i bez toplog rublja.
– Zar ti nije hladno? – pita ga djevojčica.
O ne, njemu nikada nije studeno; njegove su ruke potpuno tople, samo ledeni zrak izaziva pri disanju oštar bol u grlu. Ali njemu nikada nije hladno!
I on tada primjećuje da se visoka stara breza, koja raste pred ulazom, nekako promijenila; stablo joj je ispucalo. To je učinio mraz, pomisli on s jezom u duši.
Vrijeme se preko noći opet izmijenilo. On je sjedio na krevetu, tu je drijemao i čeznuo za toplim vremenom, premda je posve dobro znao da će se zima oduljiti i da će još biti hladnih dana. Ali unatoč svemu kod njega se bješe probudila neka nada. Mraz je popustio, a s krovova je napokon počelo otapanje leda, posvuda se čuo žubor kao da negdje blizu udaraju morski valovi. To žuborenje koje se širilo u prostoru, doživljavao je kao glazbu, a to mu je vraćalo nadu koja je danomice rasla. Samo proljeće može tako živo udarati u zlatni doboš i pozivati prirodu na uzbunu.
On je preko noći začuo kako kiša bubnja i tuče u prozorska okna, pa je ustao i radosno osluškivao taj šum kiše, a onda se brzo obukao i pohitao u svoj atelier. Čim je stigao, zapalio je sva svjetla. Sada su gorjele lampe dajući gotovo nestvaran sjaj svim njegovim žudnjama za ljetom, obasjavajući zadovoljstvom sve njegove okovane snage koje su se ponovo probudile i oživjele, pa je istog časa prionuo na posao. Lica i glasovi iz toplih krajeva nadirali su odnekud i ispunili cijelo njegovo biće.
Pred njegovim očima bješe se otvorio kao slika jasan i čudesan pejzaž – tajanstvena dolina u kojoj stoji Bogočovjek kao kakav razbarušeni cvijet u ranom jutru i plijeni svojom pojavom u tome čudnom krajoliku. Biljno carstvo je raskošno, posvuda su beskrajna polja vinogorja, palme i tropske biljke sa svojim plodovima i svojim velikim crvenim cvjetovima, crvenim poput mesa. U toj dolini pasu životinje, tiho i posve blizu čovjeka koji prati svaki njihov pokret i čuje svaki šum. A gore, na vrhu stijene, čuči jato ptica; njihova su pera prava kao mačevi, a oči nalik malim zelenkastim plamičcima. I na drugoj strani doline vidi se još jedan pejzaž s palmama koji seže u dubinu tog prostranstva.
Na samom obzoru izranja jutarnje sunce i svojim zrakama obasjava Bogočovjeka koji tamo stoji.
On u svom atelieru radi do zore, potom odspava koji sat i ponovo počinje raditi. Ništa ga ne može odvojiti od posla, štoviše, neka neobična snaga okrepljuje njegov duh. On je za samo pet kišovitih dana napravio skicu za sliku “Sin Sunca”. Taj mali crnoputi i crnooki, gotovo ružni čovjek, bez brade, s velikim i glatkim čelom, sjedi mirno na stolici i prepušta drugima da govore. On se katkad zakašlje i zbunjeno prinosi ruku kako bi dlanom pokrio usta. Ako mu se netko obrati kakvim pitanjem, on samo nervozno uzdrhti i prije nego bilo što izusti, dugo i pažljivo promatra sugovornika. On je u stanju cijelu večer sjediti na istom mjestu, a da ga nitko ne zamijeti, jer on se ne ističe, niti se pak želi nametati. Tko god ga vidi, pomislio bi da je taj čovjek slučajno dospio u društvo slavnih ljudi.
Kroz nekoliko tjedana ovaj će isti čovjek izložiti svoju sliku. I od toga dana njegovo ime postat će slavno.
Možda je ovo izmišljena priča o umjetniku, ali to nikako ne znači da takav slikar ne živi ondje, na sjeveru, u strašnoj zimi. I može biti da je baš on napravio sliku koja se zove “Sin Sunca”.
Knut Hamsun
