TEKA I (9. kolovoz 1914. – 30. listopad 1914.)
9. 8. 1914. Prekjučer pri novačenju primljen i dodijeljen 2. puku gradskog topništva (FestungsartillerieRegiment) u Krakowu. Jučer prije podne krenuo iz Beča. Danas prije podne prispio u Krakow. Dobri je poručnik [Slovenac Vojisław Molé, poznati povjesničar umjetnosti i arheolog, prim. prev. M. K.] moju veliku bilježnicu dao Trenkleru na čuvanje. Hoću li sada moći raditi??! Radoznao sam u pogledu mojega nadolazećeg života! Vojne su vlasti u Beču bile nevjerojatno ljubazne. Ljudi, od kojih dnevno na tisuće dolaze po savjet, dobivaju ljubazne i iscrpne odgovore. Tako nešto neizmjerno ohrabruje; spominje me na odnose među Englezima.
10. 8. 1914. Obukli su me kao vojnika novaka. Malo je nade da ću moći iskoristiti svoje tehničko znanje. Trebam biti vrlo dobro i filozofski raspoložen kako bih se ovdje snašao. Kada sam se danas probudio, bilo mi je kao u onom snu u kojem se, nenadano i posve bez ikakva smisla, iznova nađemo u školskoj klupi. U mojem je položaju da kako i puno humora i najniže poslove obavljam gotovo s ironičnim osmijehom. Nisam ništa radio. To je vatreno krštenje karaktera upravo zato što je potrebno toliko snage da se ne izgubi dobro raspoloženje + energija.
15. 8. 1914. Toliko se toga dogodilo da mi je dan dan izgle da dug kao cijeli tjedan. Jučer sam dobio naredbu da rukujem reflektorom zaplijenjenog broda na Visli. Posada je banda svinja! Nikakvo oduševljenje, nevjerojatna sirovost, glupost i zloba! Dakle, ipak nije istina da zajednička velika stvar mora oplemeniti ljude. Tako i najtegobniji posao postajе tlakom. Neobično je kako ljudi svoj posao čine strašno mukotrpnim. I uza sve vanjske okolnosti, rad na našem brodu mogao bi biti divno sretno vrijeme, a umjesto toga! – Bit će vjerojatno nemoguće sporazumjeti se s ljudima (osim možda s potporučnikom, koji je izgle da vrlo ljubazan čovjek). Dakle, u poniznosti obavljati posao i sebe sama za ime božje ne izgubiti ti!!! Naime, najlakše se izgubimo ako se hoćemo podariti drugim ljudima.
TEKA I (nastavak)
2. 9. 1914. Svake noći, s izuzećem jučerašnjeg dana, pri reflektoru. Preko dana spavam. Ova mi je služba utoliko ugodna, što time izbjegavam zlobu drugova. Jučer smo čuli za golemu bitku koja traje već 5 dana. Kada bi to samo već presudilo! Jučer, prvi put nakon tri tjedna, onanirao. Gotovo sam posve lišen putenosti. Dok sam ranije uvijek zamišljao da razgovaram s nekim prijateljem, sada se to više gotovo i ne događa. Svakoga dana radim samo pomalo. Odveć sam umoran i odsutan. Jučer sam počeo čitati Tolstojevo „Kratko tumačenje Jevanđelja“. Divno djelo. No još mi uvijek nije ono što sam od njega očekivao.
5. 9. 1914. Na putu sam velikog otkrića. No hoću li do njega doći?! Puteniji sam nego ranije. Danas ponovno onanirao. Vani je ledeno i olujno. Ležim na slami na podu i pišem i čitam na mojem malom drvenom kovčegu (cijena: 2,50 krune).
12. 9. 1914. Vijesti su sve lošije. Noćas je bila stroga pripravnost. Radim svakoga dana više ili manje s istinski puno pouzdanja. Svagda iznova ponovim sebi u duhu Tolstojeve riječi: Čovjek je nemoćan tijelom, no slobodan duhom. O, da duh bude u meni! Poslije podne je potporučnik čuo pucnjeve u blizini. Bio sam vrlo uzbuđen. Po svoj prilici bit ćemo i mi u uzbuni. Kako ću se ponašati ako dođe do pucanja? Ne bojim se toga da budem ustrijeljen, nego toga da neću pravilno ispuniti svoju dužnost. Neka mi Bog dade snage! Amen. Amen. Amen.
15. 9. 1914. Pretprošle noći strašne scene: gotovo svi pijani. Jučer ponovno natrag na [zaplijenjeni brod, prim. M. K.] „Goplanu“, koja je uplovila u [rijeku, prim. prev.] Dunajec. Jučer i prekjučer nisam ništa radio. Uzalud sam pokušavao; mojoj je glavi cijela stvar bila strana. Rusi su nam za petama! Nalazimo se u neposrednoj blizini neprijatelja. Dobro sam raspoložen; ponovno sam radio. Najbolje mogu sada raditi dok čistim krumpir. Uvijek se dobrovoljno javljam za to. To je za me isto što je za Spinozu bilo brušenje leća. S potporučnikom su mi odnosi puno hladniji nego ranije. Ali samo hrabro! Kada me duh ne bi napustio…! Bog nek je uz ame! Sada mi je dana prilika da se držim ljudski, jer stojim oči u oči sa smrću. Neka me duh prosvijetli.
16. 9. 1914. Noć je prošla mirno. Prije podne čujemo jaku topovsku i puščanu vatru. Po svoj smo prilici neizbježno izgubljeni. Duh je još u meni, ali neće li me u krajnjoj nuždi ostaviti? Nadam se da neće. Sad je važno ohrabriti se i biti dobar! (9 sati na večer) Prolom oblaka. Čovjek je nemoćan tijelom i slobodan duhom. I samo njime. Noćas nisam ništa radio.
18. 9. 1914. Strašno uzbudljiva noć. Trebalo je osvjetljavati i svakog sam se časa bojao da će se reflektor ugasiti. Nalazili smo se u krajnje nesigurnom položaju, i da se svjetlo ugasilo i nešto dogodilo, sva bi odgovornost pala na mene. Potom lažna uzbuna. Zadržao sam posvemašnji mir i mogao čuti kako me vodnik kleveće kod pukovnika kad sam bio plašljiv. To me je strašno uzrujalo. Od 13 na dužnosti. Spavao vrlo malo. Jučer nisam ništa radio. Vrlo je teško stalno se suprotstavljati zlu. Teško je s praznim želucem i neispavan služiti duhu! No što bih bio kada to ne bih mogao. Starješine su neotesane i glupe (s posve izgubljenim izuzecima). Na putu za Krakow… Dan je prošao mirno i bez neugodnosti. Po nešto sam radio.
19. 9. 1914. Na putu za Krakow. Jučer sam ujutro morao raditi na osvjetljavanju do 11 sati. Noću vrlo hladno. Morali smo spavati u čizmama. Spavao sam loše. Već četiri dana nisam skidao odjeću i cipele. No, ne mari… Ne mogu ne strahovati što će se sa mnom biti u Krakowu. Znam da ne bi trebao o tome brinuti, ali osjećam se toliko umoran da se bojim svakog napora.
12. 10. 1914. Nismo krenuli za Zawichost. Mirna noć. Ponovno osluškujem: neki poručnik i potporučnik s našim zapovjednikom: još uvijek ne znaju pouzdano što će raditi, no vjerojatno je da ćemo ići za Zawichost. Pridošli poručnik je vrlo slavohlepan i apsolutno je za to da se ide na bojišnicu… U meni se smjenjuju časovi ravnodušnosti prema vanjskoj sudbini s takvima u kojima ponovno čeznem za vanjskom slobodom i smirenošću, jer sam umoran i bezvoljan provesti ma koju naredbu.
Što se tiče bliske budućnosti, u posvemašnjoj neizvjesnosti! Ukratko: postoje periodi kada ne mogu živjeti samo u sadašnjosti i s duhom. Sretne časove života treba primiti kao milost i u njima uživati sa zahvalnošću, a inače spram života biti ravnodušan. Danas sam se dugo borio s depresijom, a potom nakon dugo vremena ponovno onanirao i naposljetku napisao prethodne rečenice. Čujem također da ćemo noćas izvesti pothvat planiran za sutra; o tome da ćemo ići u Krakow još uopće nema govora! Dakle, noćas!… Trebamo pucati brzometnim oružjem i mitraljezima; kako čujem, više da bismo stvarali buku nego gađali. Koliko razumijem, stvar će biti pogibeljna. Budem li morao osvjetljavati reflektorom, sigurno sam izgubljen. No ne mari, jer važno je samo jedno! Krećemo za sat vremena. Bog je uza me.
15. 10. 1914. Tiha noć. Sad onaniram otprilike jednom u deset dana. Malo radim manualno, ali zato utoliko više duhovno; oko 9 sati odlazim na spavanje, a oko 6 sati ustajem. Sa sadašnjim zapovjednikom sporazumijevam se bolje nego ikada. On i nije tako loš. Cijeli smo dan stajali u Sandomierzu, a ostat ćemo vjerojatno i noćas tu. Radio sam jako puno i ne bez uvjerenja. Čini mi se gotovo kao da sam stajao neposredno pred rješenjem…
20. 10. 1914. Loše sam. Radio sam mnogo. Popodne sam se osjećao bolje. Ali ne osjećam se posve sretno; čežnja za Davidom [David Pinsent, Wittgensteinov prijatelj, student matematike na Trinityju, prim. prev.]: kad bih mu barem mogao pisati. Ali moj duh govori u meni protiv moje depresije. Bog je uza me…
25. 10. 1914. Rano smo krenuli za Sandomierz. Jučer smo uvečer dobili besmislenu vijest da je pao Pariz. I ja sam se uostalom isprva radovao, dok nisam shvatio nemogućnost te vijesti. Takve su nemoguće vijesti uvijek loše znamenje. Kada se zbilja dogodi nešto povoljno po nas, tada se o tome izvješćuje i nitko ne pomišlja na takve apsurdnosti. Osjećam zato danas više nego ikada da je naš položaj – položaj njemačke rase – stravično žalosan! Jer da se s Englezima ne možemo natjecati izgleda mi posve jasno. Englezi – najbolja rasa svijeta – ne mogu izgubiti! Mi pak možemo izgubiti i izgubit ćemo, onda ove godine, onda iduće godine! Misao da će naša rasa biti potučena stravično me deprimira, jer sam skroz naskroz Nijemac! Iznenaada su nam Rusi zasuli puščanom paljbom… Neka je Bog uza me!… Nije bilo ništa drugo nego ruski avion… Jako puno sam radio. Cijele smo noći stajali u Tarnobrzegu i rano ujutro krenuli prema Stutzinu. Oko podneva je popustila moja depresija.
TEKA II (30. listopad 1914. – 22. lipanj 1915.)
12. 11. 1914. Samo sebe ne izgubiti!!! Priberi se! I ne radi da bi prikratio vrijeme, nego radi smjerno, da bi živio! Ne čini nepravdu!… Govori se o šestomjesečnoj ili sedmomjesečnoj opsadi. Sve radnje su zatvorene i otvaraju se samo na kratko. Što je situacija ozbiljnija, to su suroviji niži časnici. Jer oni osjećaju da se mogu nekažnjeno prostački prazniti, jer časnici sada gube glavu i dobrim se dijelom sve više ne kontroliraju. Svaka riječ koja se sada čuje je prostaštvo. Jer uljudnost se više ne isplati i ljudi se odriču i ono malo uljudnosti što su je možda još imali. Sve je to krajnje žalosno. Poslijepodne u gradu. Prilično sam puno radio, ali bez prave jasnoće viđenja! Hoću li moći raditi i dalje? (!) Već pada zavjesa? Bilo bi neobično naći se posred problema, posred neke opsade…!
13. 11. 1914. Cijelo prije podne uzalud sam se trsio raditi! Do jasna viđenja nije došlo. Puno razmišljam o svom životu i to je također razlog zašto ne mogu raditi. Ili je obrnuto? Sad vjerujem da se nisam dovoljno odvojio od drugih na brodu. S njima se ne mogu družiti, jer mi manjka stanovito, zato potrebno, prostaštvo. No, posve neshvatljivo, to mi odvajanje ne pada lako. Ne, da me bilo tko i najmanje privlači. No navika da s ljudima prijateljski razgovaram vrlo je jaka! Većeras na dužnosti. Sada svaku večer odlazim u kafeteriju i pijem dvije šalice kave, a ugodna mi atmosfera godi. Malo radio!…
Bože, daj mi razuma i snage!!!
16. 11. 1914. Dohodi zima… Jučer sam od Fickera [Ludwig von Ficker, austrijski pisac, urednik časopisa Der Brenner; Wittgenstein je iz očeva nasljeđa 1914. godine izdvojio znatnu sumu od 100.000 kruna i doznačio je Fickeru kako bi se preko njega pružila pomoć umjetnicima u oskudici: Traklu, Rilkeu, Else Lasker-Schüler, Kokoschki… prim. prev.] dobio ljubaznu kartu. Potom, posreduje to da posada ode odavde, budući da se brodovi preko zime ne koriste. Što će onda biti sa mnom? Čujemo snažnu topovsku paljbu s utvrde. Nisam puno radio. Uvečer u gradu. Ponovno bez jasnoće uvida, premda očito stojim pred rješenjem najznačajnijih pitanja, tako da sam gotovo zabio nos u to!!! Moj je duh upravo sada zato slijep! Osjećam da sam na pragu TOGA, ali ne mogu dovoljno jasno vidjeti da bih mogao taj prag prijeći. To je stravično neobično stanje, koje još nikada nisam osjetio tako jasno kao sada.
23. 11. 1914. Neprestana paljba!… Upravo čujem da je prispio brzojav: „Obustaviti riječni transport“. Dakle, uskoro se mora odlučiti što će s nama biti. Dan mi prolazi sada u čitanju i pomalo radu, pri čemu, naravno, uvijek sjedim u svojoj kabini; svakih 4 do 5 dana je straža; tu i tamo ljuštenje krumpira, nošenje ugljena i slično. Osim straže nemam nikakav određen posao (reflektor se od prije mjesec i pol dana gotovo više ne upotrebljava). Osjećam se otuda među ostalima kao ljenčina, a u velikoj količini slobodna vremena također nisam zbilja miran, jer osjećam da trebam raditi za brod, no ne znam što. Za mene bi bio najbolji stalni posao koji bih lako i sigurno mogao obavljati. Jer je posao kojem čovjek nije dorastao najgori. Danas kanim razgovarati s našim zapovjednikom o eventualnom premještaju. To se dogodilo i mogu se nadati da ću odavde biti premješten. Prilično sam radio, ali još uvijek bez uspjeha. Uvečer u kupaonici.
28. 11. 1914. Jučer sam jako puno radio. Od jučer u podne do danas u podne u stražarnici sa sedmoro ljudi i na dužnosti. Danas sam se posebice ćutio nesretnim. Svim sredstvima radim na svojem premještaju. Vjerujem da okružen ovim sirovim i prostim ljudima, koje nikakva pogibelj ne može obuzdati, MORAM upasti u nevolju ako mi se ne dogodi neko čudo koje će mi dati puno više snage i mudrosti nego što je sada imam! Da, moralo bi se dogoditi čudo ako trebam preživjeti!! Strahujem zbog svoje budućnosti. Malo sam radio. Čudo! Čudo.
1. 12. 1914. Dakle, već je prosinac! I još uvijek nema govora o miru. Noćas snažno gruvanje topova; čulo se zujanje metaka. Jučer je uvečer jedan brod plovio nizvodno uz Vislu, i svakoga dana druga posada motri na to, primjerice, jutros mi! Kako ću to podnijeti?! S ovim drugovima i ovim starješinama! – Poslijepodne išli smo tražiti topničkog dočasnika; nismo ga našli. Upućen sam u odjel stožernog topništva. Vjerojatno ću tamo poći prekosutra nakon straže. Radio sam jako malo. Neka me duh zaštiti, ma što se dogodilo!
2. 12. 1914. Danas u podne idemo na stražu. Hvala Bogu, naš zapovjednik ide s nama, tako da bar jedan pristojan čovjek bude tu. Noću strašna grmljavina s utvrde. I sada rano ujutro oko 8 sati ponovno započinje. Noćas ćemo morati spavati vani. Nisam nikako uspio raditi. Samo ne zaboraviti na Boga.
3. 12. 1914. Ništa nisam radio ali sam puno toga doživio. No sada sam odveć umoran da to pribilježim.
4. 12. 1914. Prekjučer se na straži nije dogodilo ništa posebno, osim što sam jednom trčeći pao na zemlju pa još i danas šepam. Sa svih strana najsnažnija grmljavina topova, puščana paljba, požari itd. Jučer uvečer u zapovjedništvu grada zbog moje stvari. Neki poručnik, čuvši da sam studirao matematiku, reče da trebam doći do njega (u neku tvornicu). Izgleda vrlo ljubazan. Pristao sam na to i prekomandiran sam s ovog broda. Ispunjen sam nadom. Topovska paljba blizu, jako blizu. Poslijepodne u gradu. Malo sam radio. Cijeli sam se dan osjećao pomalo umoran, budući da sam i prethodne noći jako malo spavao. Rano u postelju.
6. 12. 1914. Noćas su topovi vrlo blizu, tako da se brod tresao. Radio sam puno i s uspjehom. Još nisam doznao kad ću napustiti brod. Sutra ovaj brod ima ponovno mrtvu stražu i ako me sutra ne upozovu, morat ću poći i ja, što mi ni najmanje ne godi, jer mi noga još nije ozdravila od pada. Pada kiša i strašno se teško ide zemljanim putovima. Neka me duh zaštiti!
7. 12. 1916. Moja je noga sve gore. Vjerojatno se neću pridružiti straži. Nikakva naredba još nije stigla za moj premještaj. Snažna paljba u blizini… Upravo sam doznao da ću sutra otići odavde. Nisam mnogo radio. Razgovarao sam s našim zapovjednikom; bio je vrlo ljubazan. Umoran sam. Sve je u božjim rukama.
8. 12. 1914. Prije podne na „viziti iscrpljenosti“ (Marodenvisite) zbog moje noge: nategnuće mišića. Nisam puno radio. Kupio sam VIII. tom Friedricha Nietzschea i iz njega čitao. Snažno me ganulo njegovo neprijateljstvo prema kršćanstvu. Jer u njegovu pisanju ima neke istine. Nedvojbeno, kršćanstvo je jedini siguran put k sreći. No kako, kada netko tu sreću s prijezirom odbija (verschmähte)? Zar nije bolje propasti nesretan, u beznadnoj borbi protiv vanjskog svijeta? No takav je život lišen smisla. Zašto pak ne voditi život koji je lišen smisla? Je li to nedostojno? Kako se to podudara sa strogo solipsističkim stajalištem? Što moram činiti da moj život ne prođe uzalud? Moram uvijek biti svjestan sebe, moram uvijek biti svjestan duha.
10. 12. 1914. Jučer poslijepodne u uredu kod mojega novog šefa. Morao sam dugo na njega čekati. Napokon je došao i smjesta mi dao posao. Morao sam sastaviti listu motornih pila u nekoj vojarni. Odmah me pozvao u 8 sati uvečer kod sebe u stan; tamo je navodno poručnik kojemu je pričao o meni i koji me želi vidjeti. Došao sam kod njega i zatekao 4 časnika s kojima sam večerao. Satnik je beskrajno simpatičan čovjek (i drugi su bili silno ljubazni). Razgovarali smo do deset i pol i rastali se jako srdačno. Rano jutros tražio sam stan i našao ga. Od 10 do 5 uvečer u birou. Potom sam prenio svoje stvari s broda u novi stan; posve ugodna, nimalo malušna soba. Prvi put nakon četiri mjeseca u pravoj sobi!!! Uživam u tom luksuzu. Nisam uspio raditi. No sada će toga već biti. Vrlo sam umoran, budući da sam puno šetao. Kakva milost, kakva milost moći ponovno spavati u postelji. Kakva milost činjenica.
TEKA III (28. svibanj 1916. – 19. kolovoz 1916.)
28. 5. 1916. Zadnjih sam tjedana imao nemiran san. Uvijek sanjam o službi. Snovi, koji me svagda vode do granice prenuća. Zadnja dva mjeseca samo tri put onanirao… Moje mi se društvo gadi i protiv moje volje. Često mi ne izgledaju kao ljudi nego kao karikature. Običan ološ. Ne mrzim ih, ali mi se gade. Danas stroga pripravnost. Moj je zapovjednik vrlo ljubazan prema meni. Mislim na cilj života. To je još najbolje što možeš učiniti. Trebao bih biti sretniji. O, kada bi moj duh bio snažniji!!! Neka je Bog uza me! Amen.
29. 7. 1916. Jučer sam gađao iz topa. Zatajio sam. Bojim se smrti. Koliko sada želim živjeti! Teško je odreći se života jednom kada ga jednom zavolimo. To je upravo „grijeh“, nerazuman život, pogrešno shvaćanje života. S vremena na vrijeme postajem životinja. Tad ne mogu misliti ni na što drugo doli na jelo, piće, spavanje. Strašno! Tada i patim kao životinja, bez mogućnosti unutrašnjeg spasa. Prepušten sam tada svojim požudama i svojim odvratnostima. O istinskom se životu tada ne može misliti.
19. 8. 1916. Okružen prostaštvom! U dogledno vrijeme trebam otići u pozadinu. Sretan sam zbog toga. Okružen prostaštvom. Bog će mi pomoći.
Izvornik: Ludwig Wittgenstein, Geheime Tagebücher (ur. Wilhelm Baum, s predgovorom Hansa Alberta), Turia und Kant, Wien, 1991. / priredio i s njemačkoga preveo / Mario Kopić
Uz Skrovite dnevnike
Dana 7. kolovoza 1914. – samo nekoliko dana nakon izbijanja Prvoga svjetskog rata – Ludwig Wittgenstein se kao dobrovoljac javlja u vojsku i biva dodijeljen 2. puku gradskog topništva u Krakowu. Dana 13. kolovoza prekomandiran je na zarobljenički stražarski brod Golana, koji je neprestano patrolirao Vislom, koja je tada slovila kao granica istočno od Krakowa pa do Sandomierza, grada uz ušće Sane u Vislu. Tako je Wittgenstein povremeno dolazio u Krakow. Početkom rujna je u nekoj lokalnoj knjižari kupio Tolstojevu knjigu Kratko tumačenje Jevanđelja. I tada započinje zapisivati svoje misli. Metodu koju je pritom koristio nije napuštao cijeli život. Svoje bi misli najprije zapisivao u jednostavne školske teke. Nakon nekog vremena te bi zapise prerađivao i pritom križao sve što mu se činilo suvišnim. Potom bi te zapise još jednom preradio. Zatim je više puta skicirao tekst otkucan na pisaćem stroju. Sva djela koja su izdana nakon njegove smrti izdanja su takvih tekstova otkucanih na pisaćem stroju ili njihovih ponovnih preradbi. U pravilu je Wittgenstein „pranapise“ spaljivao kad bi tekstove preradio. No iz vremena Prvog svjetskog rata ostale su slučajno tri takve teke. Wittgenstein ih je dakako htio uništiti, no one su ostale očuvane u vili Wittgensteinove sestre Margarethe Stonobough u Gmundenu am Traunsee. Otkrivene su 1952. godine zahvaljujući Wittgensteinovu rođaku s majčine strane, poznatom ekonomistu i nobelovcu Friedrichu Augustu von Hayeku, koji je, u kaniju da napiše Wittgensteinovu biografiju, tragao za njegovom korespondencijom i bilješkama.
Wittgenstein je svagda na jednoj strani u teci zapisivao svoje misli, koje su činile prethodni stupanj njegovih središnjih ideja iz potonjeg Tractatusa i djelomično se s njim doslovno prekrivaju. Ti su dnevnički zapisi kod frankfurtskog nakladnika Suhrkampa objavljeni 1960. godine kao prvi svezak njegovih Spisa (Ludwig Wittgenstein, Schriften, sv. 1: Tractatus logico-philosophicus; Tagebücher 1914.–1916.; Philosophische Untersuchungen). Pri tom nakladnik nije upozorio da je to u nekom smislu tek polovica dnevničkog teksta. Na drugu je stranu naime Wittgenstein zapisivao osobne napomene u svojem skrovitom pismu. To je bilo moguće olako razriješiti, budući da su slova samo zamijenjena: A je Z, B je Y itd.
U tim svojim Skrovitim dnevnicima Wittgenstein je više puta spomenuo da je čitao Tolstojev spis Kratko tumačenje Jevanđelja. Tako je zapisao: „Svagda iznova ponovim sebi u duhu Tolstojeve riječi: Čovjek je nemoćan tijelom, no slobodan duhom. O, da duh bude u meni! Poslije podne je potporučnik čuo pucnjeve u blizini. Bio sam vrlo uzrujan. Po svoj prilici bit ćemo i mi u uzbuni. Kako ću se ponašati ako dođe do pucanja? Ne bojim se toga da budem ustrijeljen, nego toga da neću pravilno ispuniti svoju dužnost. Neka mi Bog dade snage! Amen. Amen. Amen.“
Wittgenstein u dnevničkim zapisima najčešće misli na svojega prijatelja Davida Pinsenta, koji je tada bio u britanskoj vojsci. Dana 8. prosinca bilježi kako je u Krakowu kupio svezak Nietzscheovih djela koji je sadržavao Sumrak idola i Prevrednovanje svih vrijednosti. O svojim je dojmovima potom zapisao: „Snažno me ganulo njegovo neprijateljstvo prema kršćanstvu. Jer u njegovu pisanju ima neke istine. Nedvojbeno, kršćanstvo je jedini siguran put k sreći. No kako, kada netko tu sreću prezrivo odbija? Zar nije bolje propasti nesretan, u beznadnoj borbi protiv vanjskog svijeta? No takav je život lišen smisla. Zašto pak ne voditi život koji je lišen smisla? Je li to nedostojno? Kako se to podudara sa strogo solipsističkim stajalištem? Što moram činiti da moj život ne prođe uzalud? Moram uvijek biti svjestan sebe, moram uvijek biti svjestan duha.“
I na bojištu se Wittgenstein nije prestajao baviti filozofijom. Stalna konfrontacija sa smrću zahtijevala je promišljanje bitnih stvari. Kada je u svibnju 1915. godine dobio od Russella preporuku da u Krakowu posjeti starog logičara Michala Dziewickog, on ga je zaista i posjetio. Dziewicki je kasnije Russella izvijestio kako mu je Wittgenstein izrazio mračne slutnje o budućnosti. Računao je naime da će pasti u Rusiji. A što je više bio suočen s neposrednim borbama, tim se snažnije očitovala i promjena u njegovu odnosu prema smrti: strah pred smrću naposljetku ga je doveo do snažnijeg prihvaćanja života. „Rusi su nam za petama“, svagda iznova piše u Skrovitim dnevnicima.
Kad je početkom 1916. bio premješten u Sanok u Galiciji te tako dospio neposredno na prvu crtu bojišta, njegova se životna moć još više razplamsala. Lipnja je 1916. godine još doživio početak ofenzive generala Brusilova, a potom je 1. rujna unaprijeđen u kaplara i prekomandiran u časničku školu u Olomoucu. Posredovanjem Adolfa Loosa Wittgenstein je tijekom svojega boravka u Olomoucu upoznao židovskog arhitekta Paula Engelmanna, s kojim je ostao u prijateljskim odnosima i nakon rata. Kako se poslije sjećao Engelmann, Wittgenstein je u to doba gutao Tolstojeve pripovijesti i recitirao Braću Karamazove. Nakon školovanja u časničkoj školi, siječnja 1917., Wittgenstein se vraća svojem starom puku, koji se u međuvremenu našao u rovovskom ratu u Bukovini. Tu je ostao do raspada ruske bojišnice i ponovnog zauzimanja Bukovine, krajem studenog 1917. godine. No već 1. veljače 1916. [nap. prev. – greška u izvorniku, treba 1918.] biva unaprijeđen u zastavnika, a potom odlikovan medaljom za hrabrost i 1. veljače 1918. napreduje u poručnika. U ožujku 1918. dospijeva na talijansku bojišnicu u Asiago, gdje sudjeluje u rovovskim borbama. Dana 8. svibnja 1918., u Farnboroughu, tijekom zrakoplovne vježbe, pogiba David Pinsent. Prijatelju u sjećanje Wittgenstein posvećuje Logičko-filozofsku raspravu (Logisch-philosophische Abhandlung) što ju je tijekom ljeta 1918. u kući svojega strica konačno napisao i koja je potom pod naslovom Tractatus logico-philosophicus postala svjetski poznatim filozofskim djelom.
Nakon tog zadnjeg vojničkog dopusta dodao je još i posvetu svojem stricu. Već je tijekom dopusta ponudio djelo u tisak Krausovu nakladniku Georgu Jahodiju. Nekoliko dana nakon kraja rata primio je od njega odbijenicu. Kad je nakon počinka u Halleinu, krajem kolovoza 1918., odlazio na bojišnicu, tijekom vožnje vlakom iz Bad Ischla u Beč osobno je bliže upoznao svojega rođaka po majci, tada zastavnika Friedricha Augusta von Hayeka, koji se nalazio u skupini pijanih časnika. Wittgensteinova striktna moralnost i njegov prezir načina života časničkog korpusa ostavili su na von Hayeka dubok dojam. Malo prije kraja rata ponovno je odlikovan zlatnom medaljom za hrabrost, ovaj put za časnike: „Njegovo izvanredno hrabro ponašanje, mir, hladnokrvnost i junaštvo izazivali su kod vojnika puno divljenje. Svojim je ponašanjem dao svijetli primjer vojničke vjernosti prema dužnosti“, stoji u zahtjevu njegovih pretpostavljenih za odlikovanjem. Nakon kratka boravka u samostanskoj bolnici u Bolzanu, Wittgenstein 3. studenog sa svojom jedinicom pada u talijansko zarobljeništvo. Samo nekoliko dana prije toga njegov se brat Kurt ubio na bojišnici, ne želeći doživjeti da njegov mađarski puk prebjegne na talijansku stranu. Wittgenstein dospijeva najprije u neki logor u Comu, a siječnja 1919. u zarobljenički logor za časnike u Monte Cassinu. U logoru će pročitati Augustinove Ispovijesti i Sveto pismo. U kolovozu iste godine Wittgenstein je ponovno u Beču.
Sadržaj Skrovitog dnevnika objavljen je prvi put u cijelosti tek 1985. godine u katalonskom časopisu Saber u Barceloni. Pravni zastupnici Wittgensteinove pisane ostavštine dugo su odbijali dati suglasnost za objavu integralne verzije ovih teka.
Mario Kopić
Časopis Tvrđa
