Notes

Srbende i Crnogorčine

Jednom je, ako me varljivo pamćenje ne vara, na ovom mjestu, a sličnim povodom već izrečeno: kakva država, takav državni udar…

Goreponovljenom možemo pridodati: kakva presuda, takvi sudovi. I time se okončava priča i o državi i o pravnoj državi…

Ko poželi da državicu pretvori u razbojničku jazbinu, najprije će u njoj ubiti pravdu. Onda će je oćoravljenu na oba oka gurnuti u NATO i upisati u demokratske države uzvišenog suvereniteta. I time se završava i priča o demokratiji i priča o suverenitetu…

Sve ostalo je svedeno na nivo pučkog pozorišta: ko će koga, ko će s kim, ko će kome. Važno je da naša lijepa giljotina besprekorno radi i da se njen uzvišeni mehanizam redovno servisira…

Ponekad se desi da odleti neka otfikarena glavica, ali najčešće se kidaju nosevi, uši i obraz. Naravno, uz ushićenost i oduševljenje svih dužnosnika i domobrana.

Naša lijepa giljotina brani tekovine apsolutne demokracije i idealnog pravnog sustava. A plavetna slobodarska nebesa čuvaju kao zenicu oka NATO zrakoplovi…

A dolje, na besudnoj zemljici, dešava se nevažno pučko pozorište. Kad zafali ushićenja, eto nam Srbenda i Crnogorčina.

Kokarde protiv bedževa, šubare protiv kačketića, opanci šiljkani protiv nabudženih patičica…

Srbende njih guslama, Crnogorčine uzvraćaju violinom.

Uglavnom, divna muzika koja nalikuje na jauk. Na prekovremeni neplaćeni jad…

Uvijek je dosta i jednih i drugih. I uvijek i jedni i drugi rade za trećeg. A treći, valjda smo skontali, nijesu ni Srbende ni Crnogorčine. Treći su veliko ništa. Treći su vlastodršci kojima je jedina ideologija pljačka pod zaštitom države…

Srbende, kao Srbende, vole da ih kinje. Srbenda ne može biti Srbenda ako nije prognanik, mučenik, velikomučenik protiv kojeg se urotio vascijeli svijet, a pogotovo njegov razbraćeni brat…

Ako bi, a to je nadrealna pretpostavka, Srbenda kojim slučajem postao slobodno i zaštićeno čeljade, on ne bi bio Srbenda. Postao bi najobičniji Srbin koji ima izvjesna građanska i nacionalna prava…

Možete li zamisliti ijednog našeg Srbendu koji bi prihvatio da bude najobičniji Srbin?

Naravno, da se slažemo…

Najveći strah Srbende je da ne postane Srbin. Iz tih uznebesanih razloga on se navijek osjeća prognanikom, mučenikom i velikomučenikom. I nekako se nadrealno raduje mukama koje su ga snašle…

Zato mu muke ne prolaze. Izgleda da je riječ o uslišenoj molitvi jer u komunikaciji sa Bogom (Srbendom nad Srbendama) naš Srbenda ima ekskluzivno pravo još od onih prepotopskih vremenah kada su Srbende pravile Nojevu barku…

Srbende su, naravski, nekada bili Jugosloveni, reformisti, titoisti, Crnogorci ili Crnogorčine…

Šansa da naplate mučeništvo koje će ih pratiti do sudnjega dana pretvorila ih je u Srbende…

Profitabilno velikomučeništvo: kako to gordo zvuči…

Crnogorčine kao Crnogorčine su opštepoznata vrsta. Nekada su bili Jugosloveni, građani svijeta, titoisti, Srbende, pa onda opet građani svijeta, miloisti i na kraju: Crnogorčine.

I kao što Srbende nikada nijesu bili Srbi, tako ni Crnogorčine nikada nijesu bili Crnogorci.

I jedni i drugi rastu na opštegrađanskom jadu.

Srbendi ne bi bilo bez Crnogorčina, a Crnogorčina ne bi bilo bez Srbendi…

Uglavnom: vrlo brzo neće biti ni Srba ni Crnogoraca ukoliko Srbende i Crnogorčine ne odbace jatagane i džeferdare.

Koji su tupi i prazni, ali ipak ubijaju. I Crnogorce i Srbe…

 

Ostavite komentar: