Art

Trijade – Elegičar i Evropa

man in cafe

Elegičar

Kad se navuče malo sumraka, češka perutavu čekinjastu bradicu.
Gleda iznad krošnji obliveni suton.
Sjeća se da su ga zvali Tolstoj.
Podnapiti profesor hvalio je bujnost njegove brade.
Gromko je izgovarao stihove jurišne, oslonjen na raspukli memljivi zid, naboden na prašnjave klompe.
Zrenuo je prezrelim ljetom.
Bio je glumac-amater i iščekivao blagoslov nebeskih sila.
Još uvijek u nadanju posrće ulicama.
Osjeća u grudima bujnost.
Pritiska tvrdim prstima omračeno čelo.
Cvrkut jutra ga oveseli i potjera do kafanice.

Evropa

Šarenilo čudnog svijeta kovitla se u klobucima dima.
Tumaraju i izviru odasvud.
Nema osmijeha ni vajde, samo bijesni kikot i podlo cerekanje.
Stiskaju i bištu prazninu dana.
Cijede iz sebe ispranu noć.
Zanose se i reže u pijanim čoporima.
Biraju slabinu i sljepoočnicu.
Ničemu se ne raduju, mrze sa ushićenjem.
Lutaju u zavrtloženim obruču svjetla.
Gase se pred zoru na ugruvanom jastuku.
I svi traže svoju sreću.
A kad je nađu, zavitlaju njome i prezrivo otpljunu.
Sreće ima svuda, a njih kao da nema.

EE

Sretamo se rjeđe.
I sve češće pijuckamo prehlađeno prozuklo vino.
Željni priče, ćutimo.
Elegičar pilji u razlivene sise.
Ponekad mu vilica škljocne od razdraženog smijeha.
Sriče elegije u odglumljenom zanosu.
Ponesem kući njegove oči, pogrešne stihove, muku od vina.
Sretnemo se ponekad, ponosni na samoće u metežima, na naše lažno bratstvo.
I čim se rastanemo, metež umili u nas.
Gasi se kafana Evropa, šćućurena, sama.
Kao da je na kraju svijeta.
Razmišljamo o buđenju posle sna.
I o onoj ženi koja nas zadaja.

Ostavite komentar: