Piše: Bertrand Russell
Iz: “A History of Western Philosophy” (1945) – “Povijest zapadne filozofije”
Poglavlje 25., str. 771. – 773.
Preveo s engleskog: Patrik Weiss
Etičko pitanje, u odnosu na političko, jest ono simpatije (grč. Simpatheia – zajedništvo osjećanja, skup istovjetnih osjećanja iz grč. Sympathes – pogođen istovjetnim osjećanjima; syn: zajedno + pathos: osjećaj/osjećati, premda se prvenstveno odnosi na osjećaj patnje, boli, muke – prema tome sympathes bi prije svega označavala suučesništvo u patnji, trpljenju nečega emotivno negativnog. U ovom značenju riječi simpatija je skoro sinonim riječi empatija s razlikom da empatiju više karakterizira postupak uživljavanja). Simpatija u smislu bivanja nesretnim zbog patnje drugog, je u određenom smislu prirođena svim ljudskim bićima; mala djeca su uznemirena kada čuju drugu djecu kako plaču. No, razvitak ovoga osjećanja je veoma različit između (različitih) ljudi. Neki pronalaze zadovoljštinu u nanošenju boli, u mučenju; drugi pak, poput Buddhe, osjećaju da ne mogu biti kompletno i krajnje sretni sve dok ijedno živo biće pati na bilo koji način. Većina ljudi emocionalno dijeli čovječanstvo na prijatelje i neprijatelje, osjećajući simpatiju naspram ovih prvih, ali ne i naspram ovih drugih. Etika kakvu pronalazimo u Kršćanstvu ili Budizmu ima svoju emocionalnu bazu u univerzalnom osjećanju simpatije; Nietzscheovu etiku pak obilježava kompletno odsustvo simpatije. ( On često propovijeda protiv simpatije i s obzirom na to može se lako osjetiti da on nema poteškoća s prakticiranjem svojih naputaka.) Pitanje je sljedeće: da se Nietzsche i Buddha sučele bi li itko od dvojice mogao iznijeti argumente i razloge koji bi privukli nepristranog slušaoca? Pritom ne mislim na političke argumente. Možemo ih zamisliti kako se pojavljuju pred Svevišnjim, kao u prvom poglavlju Knjige o Jobu, i kako nude savjete vezane za to kakav bi On svijet trebao stvoriti. Što bi mogli reći?
Buddha bi počeo izlaganje govorivši o gubavima, odbačenima i jadnima; siromašnima koji se mukotrpno vuku s bolnim udovima i jedva ostaju živi zbog oskudne prehrane; ranjenima u bitkama koji umiru u sporoj agoniji; siročadi koja je mučno tretirana od strane njihovih okrutnih „skrbnika“; pa čak i o onima najuspješnijim koje proganjaju misli o neuspjehu i smrti. Iz cijelog ovog tereta jada, Buddha bi rekao, mora se pronaći put spasenja, a taj put jedino može doći preko i uz pomoć ljubavi.
Nietzche, kojega je još samo svemoćnost mogla zadržati protiv upadanja u riječ, prasnuo b kada bi na njega došao red: „O, dobra nebesa, čovječe, zbilja moraš naučiti kako biti čvršća tkanja. Zašto ići naokolo šmrcajući zbog toga što beznačajni ljudi pate? Ili, pak, zbog toga što veliki, plemeniti ljudi pate? Beznačajni ljudi pate beznačajno, veliki ljudi pate plemenito, a plemenite patnje nisu za žaljenje zbog toga što su upravo plemenite i uzvišene. Tvoj ideal je potpuno negativan, odsustvo patnje koje može biti jedino potpuno osigurano nepostojanjem. Ja, s druge strane, imam pozitivne ideale: divim se Alkibijadu i Caru Fridrihu II. i Napoleonu. Zbog takvih ljudi svaka je mizerija vrijedna trpljenja. Obraćam ti se, Bože, kao najvećem od kreativnih umjetnika i molim te da ne dopustiš da Tvoji umjetnički impulsi budu obuzdani od strane ovoga jadnog psihopata s njegovim degenerativnim bulažnjenjem ispunjenim strahom.“
Buddha, koji je u bašti raja naučio cijelu povijest proteklu od svoju smrti, i koji je savladao znanost sa zadovoljstvom u njenu teorijsku aspektu, no s bolom u njenoj praktičkoj primjeni u koju su je ljudi upogonili; odgovara smirenom odrješitošću: „U zabludi ste, profesor Nietzsche, kada mislite da je moj ideal čisto negativan. Istina, u njemu je sadržan jedan negativan element – odsustvo patnje; no on uključuje mnogo više onoga što je pozitivno nego li možemo pronaći u Vašoj doktrini. Iako nemam nikakva posebna oduševljenja Alkibijadom i Napoleonom, i ja, isto tako, imam svoje heroje: moga nasljednika Isusa zato što je rekao ljudima da vole svoje neprijatelje, ljude koji su otkrili vještinu svladavanja prirodnih sila i osigurali hranu s manje rada, medicinare koji su pokazali kako iskorijeniti bolesti, poete i umjetnike i muzičare koji su uhvatili tračak Božanske ljepote. Ljubav i znanje i oduševljenje ljepotom nisu negativne stvari; one su dovoljne da ispune živote najvećih ljudi koji su ikada živjeli.“
„Bez obzira na sve,” Nietzsche odgovara, „tvoj svijet bi i dalje bio neukusan (bljutav). Trebao bi proučavati Heraklita čija djela stoje potpuno očuvana u nebeskoj knjižnici. Tvoja ljubav je suosjećanje koja je iznuđena bolom; tvoja istina, ukoliko si iskren, je neugodna i jedino se dade spoznati putem patnje; a što se tiče ljepote; ima li išta ljepše od tigra koji duguje svoje veličanstvo upravo svojoj neustrašivosti? Ne, ako se Bog bude odlučio za tvoj svijet, bojim se da ćemo svi pocrkavati od dosade.“
„Ti bi i mogao,” odgovara Buddha, „zato jer voliš bol i zato jer je tvoja ljubav prema životu varka. Ali oni koji zbilja vole život bi bili sretni kao što nitko ne može biti sretan u ovome svijetu kakav sada jeste.“
Što se mene tiče, slažem se s Buddhom onakvim kakvim sam ga zamislio. No, ipak ne znam kako dokazati da je on u pravu ikakvim argumentom koji bi nalikovao onima koji se mogu koristiti recimo u matematici ili prirodnim znanostima. Ne volim Nietzschea jer on voli kontemplaciju boli, jer uzdiže taštinu u dužnost, zato jer su ljudi kojima se on najviše divi osvajači čija je slava u onoj domišljatosti kako natjerati ljude da umru. Ipak, smatram da ultimativni argument protiv njegove filozofije, kao i protiv svake neprijatne ali intrinzično (samo) konzistentne etike, leži ne u privlačnosti prema faktima, već u privlačnosti prema emocijama. Nietzsche prezire univerzalnu ljubav; ja ju pak osjećam kao motivirajuću silu za svaku strast koju gajim naspram svijeta. Njegovi sljedbenici su imali svoje vrijeme, ali možemo se samo nadati da tom vremenu dolazi brzi kraj.
