Jasan Pogled

Apsurdistan i Super Silica

nato u mne
Eh! A nekada bijaše (i sad malobrojni uzaludnici pripovijedaju) Srbija i Crna Gora.
I bi nam nekako nekada nekako kao srcu bliža, milija, jer bješe dostojanstvenija, ili nam se to tako činjaše… Eto, i jezik naš nasušni sve češće nas zavodi u lagume i imperfektivne i pluskvamperfektivne lavirinte u kojima vreba zlokobnost uspomene (ili zablude) na neka prošla, časnija i uzvišenija vremena. Ostalo je, valjda, samo to, nama uzaludnicima, da se sjećamo i u sjećanje dodajemo mirođiju samoobmane i nostalgičnosti na nekadanja vremena kad bijasmo neko i nešto ( netko bješe Strahinjiću Bane…).
Kako se samo urnebesnom ultramodernom brzinom naša Srbijica, ponosita Serbija, naš slavenoserbski Pijemont, pretvori u mali i zgužvani, žalosni i jadni, pravi-pravcati, totalno beznadežni, primitivno-kazandžijski, rakijaško-politikantski—Apsurdistan?! Možda i nije tako, ali nam se tako čini, a ako je varka jača od istine, onda je istina naša jedina varka!
Elem, desilo se da je Apsurdni Aleksandar voljom svevišnje demokratije, bijelih listića i briselskovašingtonskog vještičarenja apsurdnom brzinom proapsurdio baš sve u nekada davno nedovoljno prosvećenoj Srbijici. Apsurdisanje je omiljena državnonacionalna disciplina našeg voljenog burazera-Apsurdnog Aleksandra. U njegovom i našem Apsurdistanu sve je moguće i ništa nije moguće, kako to inače treba i biva u svakom teatru apsurda, a po pravilima bespravilnosti beketovskojoneskovskog pravilnika. Možda bi ponešto tome mogao prisoliti naš genijalni omrznuti zabludjeli Srbin koga se svi od straha odriču, lovćenski Tajnovidac i zamandaljeni samotnjak- narečeni Petar, razvladičeni vladika…
Dakle, naš voljeni Apsurdistan je utemeljen na temeljima čudesnosti i sili ljubavne mržnje ili omrznute ljubavi i milosrdnog straha i sablazni. Ljubav se u Apsurdistanu, a po zakonopravilniku Apsurdnog Aleksandra, često i veoma često iskazuje kao mržnja. Naime, Apsurdni Aleksandar pravom ljubavlju blagoslovi one koje mrzi-sopstveni narod, svekoliku Srbadiju. Veoma često, svojim starozavjetnim pastirskim šatapom razmahnuti Apsurdni Aleksandar razbija tintare sopstvene i voljene pastve. Ovaj super-strogi Mojsije i Pobjedonosac voli sopstveno pleme sa takvom mržnjom da je to prosto-apsurdno. Niste, naime, nikada sigurni da li vas Apsurdni Aleksandar voljeno mrzi ili vas mrzoljubno voli. Uostalom, A. A. je takav i prema sebi, on počesto voli da mrzi i mrzi da voli i samog sebe, pa kako onda ne bi mrzeći volio i sve građanke i građane Apsurdistana. S obzirom na to da gospodin Apsurdni sve svodi na razgolićenu emociju i da se kreće u zadatim koordinatama srčanih otkucaja, dosadašnji rezultati njegovog apsurdništva su –potpuni apsurd! Građani nisu načisto da li im ovo radi neko ko ih zaista voli ili neko ko ih istinski mrzi ili je i jedno i drugo jedini pravi odgovor. Omiljene teze Apsurdnog Aleksandra su: bolje vam je jer vam je gore, gore vam je jer vam je bolje, zaslužili smo bolju budućnost jer smo zapanjujuće nesposobni i neodoljivo nenormalni, možemo i moramo bolje i više, jer od nas nema ni gorih ni manjih, moramo i možemo da budemo ponosni na istoriju koje se što prije i po svaku cijenu treba odreći u cilju svijetle budućnosti na koju, ovakvi kakvi smo, nemamo nikakvo pravo. Vidimo svijetlo na kraju tunela, ali to svijetlo je zapravo brzi voz koji nam juri u susret, mi smo jedan mali, ali nebeski narod, narod visokoletača kojem će nebo sigurno pasti na glavu, moramo raditi više, jer sve od nas zavisi, ali ćemo ionako propasti pošto ništa ne zavisi od nas, dolaze nam bolji dani i spokojna vremena iako to nikada nećemo dočekati, najbolji sam premijer najbolje vlade u istoriji vladanja i time se ponosim iako me je sramota i od ovakvih ministara i od ovakvog premijera…I sve tako, i sve bez parafraziranja. Ukazom Apsurdnog Aleksandra glavni grad Apsurdistana više nije Beograd, već je to Beograd na vodi koji će nas ionako otplaviti u vječni život bez vječnosti. Inače nacionalna obaveza u Apsurdistanu je divljenje nepostojanju Beograda na vodi i divljenje divljenju nepostojanju, a toga je inače već bivalo u našoj apsurdnoj istoriji…Nego Apsurdistan je dio velikog Apsurda i to je možda jedina šansa našeg malog apsurda…
A o Super Silici (Crnoj Gorici) ne bih koješta dužio. Super Silica je Milom i silom prevazišla sve poznate i nepoznate apsurdije svih vremena. Rastemeljeno zasnovana na čvrstim temeljima sa utemeljeno rastemeljenim Ocem nacije čvrsto grabi u budućnost raskurcanim lopovskim taljigama ozareno-vizionarski hrleći u susret crnilu NATO praskozorja.
Super Silica se apsurdnom brzinom pretvara u uslužni krajputaški servis preplanulih nadrndanih marinaca i bjelosvjetskog ološa koji ubacuju prezervativ-žetone u automate naše budućnosti. U povjesnicama će ostati zapisano kako je jedna malena država Milom i silom postala Super Silica uprkos i u inat svima onima koji nijesu vjerovali u njenu moć, njezine bordelske kapacitete i viziju Oca nacije. Vazduh, voda i život su luksuz za podanike, a lopovluk cara i njegove ergele su nasušna potreba u Super Silici. Tako je počela i tako će se završiti naša otadžbinska bajka.
Super Silica će uskoro pokazati svoju napetu NATO moć svojim građanima koji će i taj poklon primiti, naravski, sa većinskim oduševljenjem i iskrenom oceljubnom zahvalnošću.

Ostavite komentar: