Lirika, epika, drama… Ne ide mu taj niz, dobro je znao. Iskustvo mu govori da se okane pogibeljnog sistema. Nešto mora da otpadne kao suvišak, kao kobna greška. Ono što mu najviše smeta, najteže je žrtvovati, slutio je danima, mjesecima, godinama već. Obično to tako biva. Najslađe je ono što je najopasnije. Teška srca priznaje dobri građanin – ne ide pivo poslije jogurta, jednostavno ne paše i tačka! Pravi buru u stomačiću, razigrava vjetrove, raspaljuje žgaravicu, raspomamljuje grčeve, ali… kako ga se odreći…
Sjeća se gimnazijskih dangubnih dana i hamletovskih prenemaganja, straobalnih egzistencijalnih dilema i metafizičkih muka i sada ti gimnazijski demoni rastvaraju prašnjave ključne strane i dolaze pravo u buregdžinicu kod Kojčina, čuvenu u našoj maloj slavnoj varoši.
Dobrog građanina pritiska mermerna dilema, granitna mora. Sivilom mu boji dane, onespokojava mu noći, muči ga nesanicom. Srećom, posla nema, obaveza nema, pa ga unutrašnja drama ne ometa na radnom mjestu. Ponekad je dobro ne raditi, pomišlja dobri građanin izlazeći iz buregdžinice našeg varošanina Kojčina i čisteći mahinalno umašćenu bradu.
Nesvjesno ulazi u kafanu i isto tako vođen smjelom rukom čudnoga promisla naručuje nikšićko iz gajbe. Smlačeno mu prija više nego ledeno. A i život mu je nekako mlak, pa mu i mlako pivo prija. Halapljivo, kao po običaju, naginje zidarsko mlako nikšićko, puštajući sa merakom da mu pritisak izlazi na nos. Taj trenutak ga, čini mu se sve češće, održava u životu. Nakon slonovskog gutljaja prituljeno podrigne, zamišljeno klimne glavom i konstatuje u sebi da je život ipak jedna ugodna i slatka činjenica.
Uostalom, uvijek su mu govorili ono što se svima govori u našoj varoši: važno je da smo mi živi i zdravi i samo neka smo zdravo. Ili: dobro je kako može biti. Ili: ne daj, Bože, da nam bude što možemo trpjeti. Pa još: uvijek će biti hljeba i uz hljeba, pogledaj njih, oni ni su još gori, svašta čeljade može da trpi. Ili: na psu rana, na psu i zarasla. I ono čuveno: pala muva na međeda!
Dobri građanin je, kao što se može bez velike mudrosti tolkovati, odmalena naučio da se pronalazi u malim stvarima i da ne traži preko hljeba pogače.
Kad je isisao blaženo i poslednji gutljajčić mlakog nikšićkog udario se po čelu poprilično snažno i poluglasno je zavapio: Opet pivo poslije jogurta…
Kad je otišlo prvo, može i drugo, kad je pogriješio nek griješi do kraja. Naručuje i drugo pomalo postiđeno i prepušta se opakoj svejednoći.
Svejednoća ga, uopšte uzev, sve više obuzima. Ne prija mu ni ovo proljeće usred zime, ne godi mu ni razgovor u kafanici, a žgaravica svrdla kao tupa nožina u utrobi.
Pomalo psuju Mila, pomalo psuje i on. Onda ga pomalo hvale, pomalo se pridružuje, pominju lopovsku majku, on ćutke klima, izređaju sve političare u psovačkom nizu i on uđene po koju, tek da se vidi da je živ… Neko mu naruči i treće pivo i dobri građanin nazdravlja zahvalno podižući smlačenu flašu.
Eto, nekako tako, dobaci do podneva, pa se težak i trom odgega svojim putem. Usput prozbori još po neku o kiši i kladionici, o proljeću usred zime, o ministrima i lopovluku, o opoziciji koja je, ruku na srce, za sve muke i nevolje ponajviše kriva.
Ulazi u zamračenu garsonjericu, zapahne ga zadah zagorelog variva, psuje tražeći daljinski, kad ga konačno nađe pali televizor i prazno bulji u šareniš i tupo sluša glagoljanje koje kulja iz sokoćala.
Nekakve slike buke i bijesa, policajci sa nakrivljenim šapkama, mladići sa kapuljačama, kamenice koje lete, psovke koje se dime kao prosute čaure mržnje i nemoći.
Kažu: dolazi krvavo proljeće. Još kažu: otišlo je sve u đavolju mater. I tako uoči svakog proljeća i poslije svake zime.
Zima više nije zima, pa kako proljeće da bude proljeće i kome će proljeće zamirisati životom? Njegove roletne su i onako spuštene, njegova zima i onako nikada ne prolazi.
Dobri građanin se svaljuje na uležali kauč, prebaca na sportski kanal i zuri u mladiće koji mahnito jurcaju za loptom. Kad god je lopta završi u mreži njega savlada drijemež, kad god naprave šansu uhvati ga mučnina. Žena mu kaže da je kupus na šporetu i žurno zatvara vrata. Ne moraš se ni vraćati, pomišlja dobri građanin izmučen tumbanjem u stomaku.
Ne ide, čovječe, pivo poslije jogurta, prekorijeva sebe, ali zna da je uzalud. Ne glasaj za DPS, govori sebi dok ulazi u kupatilo zarozanih pantalona.
Burek, pa jogurt, pa pivo, pa izbori… Dobri građanin dobro spava i dobro glasa i zašto bi mijenjao svijet? Kad bi još samo mogao da promijeni redosled…