Bla, bla, bla…
Bla, bla, bla, bla…
Bla, bla, bla, bla, bla, bla…
Pa onda rafali smijeha.
Pa pojedinačna paljba.
Otegne ti se telefonski razgovor kao gladna godina…
Kao što onaj užički mudrac i poeta reče:
Da pričaš na struju, cijeli svijet bi sjedio u mraku.
A ja stigao do Himalaja.
Popušio punu kutiju sa šerpasima, iskapio čuturu.
Pomuzao cijelo stado nepalskih koza.
Pa se spustio do Mrtvog mora.
I na talasima pročitao Pekićevo „Zlatno runo’’.
Pa poslije čitanja pobrojao sve novozelandske ovce
ne bih li zadrijemao.
Pa zaspao, spavao duže od svih uspavanih međeda.
Kad se probudih – granulo proljeće!
A ti još pričaš…
A počela si telefonski razgovor negdje krajem novembra.
I kad si konačno završila, a bilo je pozno ljeto,
nijesam odahnuo.
Bilo mi je svejedno.
Samo sam ti rekao:
– Ove godine nećemo ići na more…
A ti si uznemireno upitala:
– Zašto?
A ja sam izmrcvareno odgovorio:
– Zakasnili smo…
Boris Jovanović
Iz knjige Mala moja
Izdavač – Povelja Kraljevo
