In hoc apparuit caritas Dei in nobis, quoniam Filium suum Unigenitum misit Deus in mundum, ut vivamus per eum.
(1. Jovanova 4:9)
Sveti Jovan kaže: „Božija ljubav se prema nama pokazala u tome što je Bog poslao svoga Sina u svijet da bismo kroz njega živjeli“, i sa njim.
I tako je naša ljudska priroda neizmjerno uzvišena, jer je Svevišnji došao i uzeo na sebe ljudsku prirodu. Jedan učitelj kaže: „Kada razmišljam o tome da je naša priroda uzvišena iznad svih stvorenja i da sjedi na nebu iznad anđela, te da joj se oni klanjaju, moram se uvijek radovati u svom srcu, jer je Isus Hristos, moj dragi Gospod, učinio mojim sve ono što je i sam imao.“
On dalje kaže da je u svemu što je Otac ikada dao svome Sinu Isusu Hristu u ljudskoj prirodi, to namijenio više meni, više me ljubio i meni dao više nego njemu. Kako to? Dao mu je zbog mene, jer je meni to bilo potrebno. Zato, šta god da mu je dao, namijenio je meni i dao je meni isto kao i njemu.
Ne izuzimam ništa — ni sjedinjenje, ni svetost Božanstva, niti bilo šta drugo. Sve što mu je ikada dao u ljudskoj prirodi nije ništa više strano ili udaljeno od mene nego od njega, jer Bog ne može dati malo: On mora dati ili sve ili ništa.
Njegovo davanje je potpuno jednostavno i savršeno, nedjeljivo, i ne odvija se u vremenu, nego u čitavoj vječnosti. Budite sigurni u ovo, kao što živim: ako treba tako da primimo od Njega, moramo biti uzdignuti u vječnost, iznad vremena.
U vječnosti je sve prisutno. Ono što je iznad mene jednako mi je blisko i prisutno kao i ono što imam ovdje kraj sebe, i tamo ćemo primiti sve što treba da primimo od Boga.
Bog ne poznaje ništa izvan Sebe; Njegov pogled je uvijek okrenut unutra, prema Njemu samom. Šta god da vidi, On potpuno vidi u Sebi. Zato Bog ne vidi nas kada smo u grijehu. Prema tome, u onoj mjeri u kojoj smo u Njemu, Bog nas poznaje; to jest, u onoj meri kao što smo bez grijeha.
I sva djela koja je naš Gospod ikada učinio dao je meni kao moja sopstvena, tako da mi budu jednako zaslužna kao djela koja sam sam učinio.
A sada, pošto sva njegova plemenitost podjednako pripada svima nama i svima nam je podjednako bliska, zašto je onda ne primamo podjednako? Ah, ovo morate razumjeti! Ko želi da pristupi ovom darivanju tako da jednako primi ovo dobro, da primi onu ljudsku prirodu koja je zajednička svim ljudima i svima jednako bliska, onda — kao što u ljudskoj prirodi ništa nije strano i ništa nije dalje ili bliže — tako je potrebno da ne pravite razliku među ljudima, da ne budete bliži sebi nego drugome.
Morate voljeti sve ljude podjednako, poštovati ih i cijeniti podjednako, i šta god da se dogodi drugome, bilo dobro ili loše, mora vam biti isto kao da se dogodilo vama.
Sada je ovo drugo značenje riječi: „Poslao ga je u svijet.“ Pod tim moramo razumjeti veliki svijet u koji anđeli gledaju. Kakvi treba da budemo? Treba da budemo tamo sa svom svojom ljubavlju i svom svojom čežnjom.
Sveti Avgustin kaže: ono što čovjek voli, to i sam postaje kroz ljubav. Da li sada treba da kažemo da, ako čovjek voli Boga, postaje Bog? To zvuči kao da je protivno vjeri. U ljubavi koju čovjek daje nema dvojstva, nego jedno i jedinstvo; i u ljubavi sam više Bog nego što sam u sebi.
Prorok kaže: „Ja rekoh: bogovi ste i sinovi Svevišnjega svi.“ (Ps. 82:6) Zvuči neobično da čovjek kroz ljubav može postati Bog, ali tako je zaista u vječnoj istini, i naš Gospod Isus Hristos to posjeduje.
„Poslao ga je u svijet [mundum].“ Mundum u jednom smislu znači „čist“. Zapazite ovo: Bog nema sebi vlastitije mesto od čistog srca i čiste duše. Tamo Otac rađa Svoga Sina, upravo kao što ga rađa u vječnosti — ni više ni manje.
Šta je čisto srce? Čisto je ono koje je odvojeno i razdvojeno od svih stvorenja, jer sva stvorenja proizvode nečistotu, budući da su ništa, a ništa je nedostatak i kalja dušu.
Sva stvorenja su samo ništa; ni anđeli ni stvorenja nisu nešto. Ona dotiču sve i prljaju ga, jer su načinjena iz ničega; bila su ništa i jesu ništa. Šta god je suprotno svim stvorenjima i što im nije po volji — jeste ništa.
Kada bih stavio užareni ugalj na svoju ruku, boljelo bi me. To je čisto od ničega, i kada bismo bili slobodni od ničega, ne bismo bili uprljani.
Sada: „Živimo u njemu“, sa njim. Ne želimo ništa više od života. Šta je moj život? Ono što se iznutra samo od sebe pokreće. Ono što se pokreće spolja nije živo.
Dakle, ako živimo sa njim, moramo takođe sarađivati s njim iznutra, tako da ne djelujemo spolja; moramo biti pokrenuti iz onoga iz čega živimo, a to je On. Možemo i moramo delati iz sopstvene snage, iznutra.
Ako, dakle, treba da živimo u njemu i kroz njega, on mora biti naš, i moramo delati iz onoga što je naše: kao što Bog sve čini iz sebe samoga i kroz sebe samoga, tako i mi moramo delati iz onoga što je naše, a to je On u nama. On je u potpunosti naš, i sve je naše u njemu.
Šta god da imaju svi anđeli, svi svetitelji i naša Gospa, to je moje u njemu i nije mi ništa više strano ili udaljeno od onoga što sam sâm. Sve je podjednako moje u njemu, i ako treba da dospijemo do onoga što je zaista naše, u čemu je sve naše, moramo njega podjednako primati u svemu, u jednom ne više nego u drugom, jer je on isti u svemu.
Nalazimo ljude kojima se dopada da Boga osjećaju na jedan način, ali ne i na drugi, i žele da imaju Boga samo u jednom načinu kontemplacije, a ne u drugom. Ne prigovaram tome, ali oni potpuno griješe.
Ako želiš da Boga primiš na pravi način, treba da ga primaš podjednako u svemu: u teškoći kao i u utjehi, u plaču kao i u radosti — sve ti treba biti isto.
Ako misliš da nemaš pobožnosti ili revnosti, a nisi to prouzrokovao smrtnim grijehom, i želiš da imaš pobožnost i revnost, pa zbog toga misliš da nemaš Boga — onda, ako žališ zbog tog nedostatka pobožnosti i revnosti, to upravo jeste pobožnost i revnost.
Zato ne treba da se vezuješ ni za jedan određeni način, jer Bog nije ni u kakvom načinu, ni u ovom ni u onom. Zato griješe oni koji Boga prihvataju na takav način. Oni prihvataju način, a ne Boga.
Zato zapamti ovo: voli i traži Boga čisto, i kojim god putem da to bude, budi zadovoljan. Jer tvoja namjera treba da bude samo Bog i ništa drugo.
Ono što ti se tada dopada ili ne dopada — ispravno je; a moraš znati da je sve drugo pogrešno. Oni koji žele toliko različitih načina guraju Boga pod klupu: bilo da je to plač, uzdisanje ili bilo šta slično — ništa od toga nije Bog.
Ako ti to dolazi, prihvati i budi zadovoljan; ako ne dolazi, takođe budi zadovoljan i prihvati ono što Bog u tom trenutku želi da ti da, i uvijek ostani u poniznom odricanju od sebe, smatrajući uvijek da nisi dostojan nijednog dobra koje bi Bog mogao da ti učini, kada bi to htio.
Sada sam vam objasnio riječi svetog Jovana: „Božija ljubav se prema nama pokazala u ovome.“ Kada bismo bili u takvom stanju, ovo dobro bi se otkrilo u nama. To što je ono skriveno od nas nema drugog uzroka osim samih nas. Mi smo uzrok svih svojih prepreka. Čuvaj se samoga sebe — tada ćeš se dobro čuvati. A ako je slučaj da ne želimo da ga primimo, ipak nas je On za to izabrao. Ako ga ne primimo, zažalićemo zbog toga i bićemo teško kažnjeni. Ako ne dođemo tamo gdje se ovo dobro može zadobiti, to nije Njegova krivica, nego naša.
Majstor Ekhart
