Jasan Pogled

Siroti mali Srbi

stav11452015

„Ja sam bio u Srbiji;
Srbija je na robiji;
Srbi sede u kafani;
Što pijani, što poklani;
Srbi leže pokraj druma;
Iz glave im niče šuma;
A iz svake srpske glave
Teku mutne tri Morave…’’
(Petar Pajić)

Šta je ovo, bre?! Sve manji i sve sirotiji! A oko nas sve veći i sve bogatiji! I dokle, bre?! Pa nismo mi, valjda, najgori od svih?!
Mali smo, majušni, svedeni na pravu europsku mjericu, pa opet im ne valja. Ne valjamo braći Europljanima, ne valjamo braći Amerikanerima, ne valjamo bivšoj braći Montenigersima, nikada nismo valjali rođenoj braći Hrvatima, ni Zmajčekima, ni, valjda, Bošnjacima, ni rasrđenim i velikim Albancima, ne valjamo ni ovima, ni onima, ponekad ni sami sebi ne valjamo, a opet nekako, ovako siroti i mali, postojimo u sirotinji, u malenkosti svojoj.. te velika Albanija, te veličanstvena Milogora, te prelijepa Lijepa njihova, te grandiozna Bakirova džamahirija, svuda uokolo veličina, moć i raskoš, a mi zgučeni, u mišiju rupu ugurani, pa opet nekako na smetnji svima i zbog svega. Pa kako to, bre?!
Te izvini se ovom, te pokloni onom, te predaj i daj i što se ne traži, te ovako, te onako, pa opet-naopako. Kad li ćemo biti dovoljno mali ili kad li će nas pustiti da odrastemo i da živnemo kao ljudi? I hoće li ikada, i zašto neće?
Koju pjesmicu još da naučimo, na kojem lažijeziku još da progovorimo, čiji barjak da pozdravimo, koji nakaradni nadimak imenu da pridodamo, čega još da se odreknemo, pa da budemo potaman, da budemo mali simpatični kućni ljubimci bezopasni za sve osim za sebe same.
Vidim da ne ide ni malim Srbima, pa se nadam da će možda jednom nekada ići mikro Srbima, minijaturnim vragolanima na povocu koji će svojim luckastim pričama, svojim sluđenim mitološkim kažama uveseljavati ove velike koji su pritisli sa svih strana. I to mi je nekakav život, i to mi je nekakvo trajanje…
Tako nam valjda i treba i valjda ne može drugačije jer nijesmo na vrijeme shvatili jedinu i konačnu istinu po kojoj svi imaju pravo osim onih koji žele da živuju po tom istom pravu i koji istjeruju pravdu u ime nekakvog prava.
A mogli smo još prekjuče suspendovati vražiji nacionalni ponos i đavolje patriotske mantre i živjeti među njihovim rodoljubima i patriotama kao prave-pravcate dvorske lude kad već ne možemo biti ludaci koji vladaju. Mogli smo se još preklane odreći tog nesrećnog bagaža nekakve tobožistorije koju niko normalan ne pominje osim ako nije dokaz da su oni-oni, a mi – niko i ništa. A uglavnom se njihove povijesti i njihove petparačke domovinske pripovijesti i svode na dokazivanje istine po kojoj su svi u pravu osim onih koji su zaista u pravu. Oteli su i prepakovali u svoje nacionalne šarene kutijice sve ono što je nekada pripadalo sirotim malim Srbima, jer su siroti mali Srbi sebi našli smisao u beskrajnom samoponiženju i rasprodaji onoga što je jedino vrijedjelo u ovom lakrdijaškom i krvoločnom svijetu. Iznijeli smo svetinje na pazar, pa smo u samooplakivanju zbog niske cijene-šipka provodili svoje patriotske dane. Elem, kako to s nama biva-dali sve, a dobili-ništa i sada grozničavo čuvamo to ništa ne bi li ga, kad dođe vrijeme za to, unovčili i zamjenili za- sve. Kakva mudra, kakva genijalna nacionalna strategija, sirota mala moja samorazočarana i samozaljubljena braćo!
Tako su nekada veliki postali zauvijek mali, a zauvijek mali postali naprasno veliki. I sad, ćuti i strepi, siroti mali nacionu, armado mojih snova, strepi i njeguj kulturu straha kad već i nijesi za nešto drugo. Mislim, kad ti je i Milo ispao veliki, kako ti Rama i Hašim neće biti strah i trepet.
Plaše te sa svih strana, sirota i mala moja Srbijice, i treseš se kao prut nad vodom i od svojih i od tuđih. Od svojih, jer znaju tvoje mane, od tuđih jer znaju tvoje vrline. I nekako želiš da vrline prodaš za mane po budzašto cijeni, ali ni to više ne biva. Prozreli su i prezreli su tvoju tezgicu i sada čekaju da ih moliš ne bi li primili tvoj zaplakani poklončić, a u poklončiću je valjda srculence narodno koje još uvijek u grcaju kuca kao zečić na umoru…
Siroti mali Srbi još uvijek šapuću: Smrt fašizmu, pa se ugrizu za jezičak, jer znaju da je i šapat zabranjen i da im se slobodarski mucaj može obiti o glavu. Siroti mali Srbi još uvijek promrmljaju: Smrt terorizmu, pa zatvore uplašene okice jer znaju da će evroatlantska šamarčina opet zapušiti sirota mala srpska ustašca.
Eto tako, Makedonijica pomalo gori, vatrice se pomalo potpiruju, Velika Albanijica pomalo šenluči, pomalo se gine, pomalo se ubija, ništa strašno, ništa neobično, treba zaključati vrata, zamandaliti prozore i pjevušiti u ćošku, jer to provjereno odagnava strah.
Siroti mali Srbi nespokojno čekaju i tako im prolaze dani. Plaše ih i oni koji treba da ih hrabre. Prijete im i oni koji treba da ih čuvaju. Mrze ih i oni koji su ih nekada voljeli. Niko ih ne voli.
A opet nekako pretrajavaju iako ih je sve manje. Iako je sve više bivših sirotih malih Srba. A i oni bivši nijesu ni veliki ni bogati. Ne voli niko da bude sirot i mali. Ne voli niko da bude Srbin. Baš niko. Sem njih. Sirotih malih Srba. I zato sam to što jesam. Siroti mali Srbin.

Ostavite komentar: