Britanski mediji su u proljeće 2015. naširoko izvještavali o Grace Gelder, sredovječnoj fotografkinji koja je, nakon prakticiranja indijske meditacije i pošto je poslušala Bjork kako u jednoj od svojih pjesama kaže “Udata sam za samu sebe”, odlučila učiniti upravo to: organizirala je cijelu ceremoniju auto-vjenčanja, objavila zavjete sama sebi, stavila burmu i poljubila svoj odraz u ogledalu… Ne radi se tek o idiosinkratičnoj ekscentričnosti, ideja o zabavljanju sa samim sobom i o samo-vjenčanju sve više cirkulira mrežom. Pregršt je uputstava o procesu zabavljanja sa samim sobom: budući sam svoj/a ljubavnik/ca trebam svud po stanu ostavljati ljubavne poruke; kad se odluči na sastanak sa samim sobom, treba srediti stan, lijepo postaviti stol sa svijećama, obući najljepšu haljinu, obavijestiti prijatelje kako ima važan sastanak sa sobom… Cilj zabavljanja sa samim sobom je steći produbljeno znanje o sebi, o tome šta je neko zaista i šta zaista želi, tako da, zavjetujući se svom dubljem Sebstvu, mogu doseći samoprihvatanje i auto-harmoniju, a to će mi omogućiti duboku satisfakciju u životu … hoće li?
Prije no što na ovu ideju prasnemo u smijeh i odbacimo je kao ekstremni izraz suvremenog patološkog narcizma, valjalo bi priznati njen trenutak istine: ideja o zabavljanju i vjenčanju sa samim sobom pretpostavlja da neko nije izravno jedno sa sobom. Mogu se vjenčati sa sobom samo ako nisam izravno svoj, pa veliki Drugi mora registrirati moje samo-ujedinjenje, izvedeno u simboličnoj ceremoniji, učinjeno “zvaničnim”. Ovdje, međutim, nastaju problemi: kako se ovo upisivanje u simbolički poredak u čijim očima sam ja sad “oženjen sam sobom” odnosi prema mom izravnom vlastitom iskustvu? Šta ako je rezultat mog pronicanja u sama sebe taj da sam otkrio da mi se uopće ne sviđa to što sam tamo zatekao? Šta je sa svom tom prljavštinom od zavisti, sadističkih fantazija i odvratnih seksualnih opsesija? Šta ako je toliko slavljeno “unutarnje bogatstvo” moje ličnosti pogano – vulgari eloquentia, šta ako sam pravo govno? Ukratko, šta ako otkrijem da sam ja svoj bližnji u strogo biblijskom smislu (bezdan neprodornog X potpuno stran mom zvaničnom Ja), i šta ako kontakt s drugima tražim upravo da bih pobjegao od sebe? Kažu, da bi volio druge, prvo moraš voljeti sebe – stvarno? A šta ako je tačno upravo suprotno, na dvije razine: volim druge kako bih pobjegao od sebe, a sebe mogu voljeti smo utoliko ukoliko sam sposoban voljeti druge. Auto-vjenčanje pretpostavlja da sam našao mir sa samim sobom – ali šta ako ne mogu izmiriti sebe sa sobom? I šta ako to u potpunosti otkrijem tek nakon vjenčanja sa samim sobom? Trebam li pokrenuti zvaničan auto-razvod? Da li bi katolicima takav razvod bio dozvoljen?
U tome je problem s poznatim motom: Budi svoj… ali koji? I dok je Ja kojim se ženim auto-vjenčanjem moj idealni ego, “ono najbolje u meni”, idealizirana slika mene, opuštena auto-identifikacija i samoprihvatanje neprimjetno prelaze u radikalno samo-otuđenje, a strah da nisam iskren prema mom “pravom sebi” zauvijek me proganja. A upravo to pitanje – koji Ja? – progoni nove Politički Korektne opsesije čiji je komercijalni izraz takozvani “Pribor svjesnog pristanka” koji Projekt afirmativnog pristanka nudi online za samo 1,99 dolara: torbica (dostupna u dvije verzije, vještački velur ili platno) u kojoj su kondom, olovka, mentol bombone i jednostavan ugovor u kojem piše da oboje učesnika slobodnom voljom pristaju na seksualni čin. Sugerira se da par koji se sprema na seks ili načini fotografiju s ugovorom u rukama ili da ga oboje potpišu i datiraju.
Osnovna ideja jeste da se seksualni čin, ne bi li se otklonila svaka sumnja na prinudu, mora unaprijed proglasiti slobodnom i svjesnom odlukom oboje učesnika – rečeno lakanovski, veliki Drugi ga mora registrirati, upisati u simbolički poredak. Kao takav, “Pribor svjesnog pristanka” samo je ekstremni izraz držanja koje se širi SAD-om – na primjer, država Kalifornija donijela je zakon koji obavezuje sve koledže koje financira država da usvoje pravilnike koji od svih studenata zahtijevaju da prije stupanja u seksualnu aktivnost, dobiju afirmativni pristanak – koji se definira kao “afirmativan, svjestan i dobrovoljan sporazum o stupanju u seksualnu aktivnost” koji “traje” i nije dat u pijanstvu – ili riskiraju kaznu za seksualni napad.
“Afirmativan, svjestan i dobrovoljan sporazum” – koga? Prvo što ovdje treba uraditi je prizvati frojdovsku trijadu Ego, Superego i Id (pojednostavljeno: moju svjesnu samosvijest, djelovanje moralne odgovornosti koja mi nameće norme i moje najdublje zanijekane strasti). Šta ako je to troje u konfliktu? Pod pritiskom Superega, moj Ego kaže NE, ali moj Id se opire i prijanja uz zanijekanu želju? Ili suprotno (što je mnogo zanimljivije): kažem DA seksualnom pozivu, predajući se strastima mog Ida, ali usred čina moj Superego potakne nepodnošljiv osjećaj krivnje? Dakle, da dovedemo stvar do apsurda, trebaju li ugovor potpisati Ego, Superego i Id svake strane, tako da vrijedi samo ako sva tri kažu DA? Plus, šta ako muški partner također upotrijebi svoje ugovorno pravo da odstupi i otkaže ugovor u svakom trenutku seksualne aktivnosti? Zamislimo da nakon što dobije ženin pristanak, kad se budući ljubavnici nađu nagi u krevetu, neki mali tjelesni detalj (naki neprijatan zvuk kao vulgarno podrigivanje) uništi erotski šarm i učini da se muškarac povuče? Nije li to krajnje poniženje za ženu?
Ideologija koja održava promociju “seksualnog poštovanja” zaslužuje da se pobliže osmotri. Osnovna formula je: “Da znači da!” – to mora biti eksplicitno da, ne tek odsustvo ne. “Ne ne” ne daje automatski “da”: ako se žena koju se zavodi tome aktivno ne opire, to još uvijek ostavlja prostora za razne vidove prinude. Ovdje, međutim, problem eksplodira: šta ako žena to strastveno želi ali joj je previše neprijatno da to otvoreno kaže? Šta ako je za oba partnera ironično poigravanje prinudom dio erotske igre? I kakvu tačno, koju vrst seksualne aktivnosti podrazumijeva deklarativno da? Treba li onda ugovor biti detaljniji pa da je principijelni pristanak specificiran: da vaginalnom ali ne i analnom odnosu, da felaciju ali ne i gutanju sperme, da laganom pljeskanju ali ne i jačim udarcima itd. itd. Lako se mogu zamisliti dugački birokratski pregovori koji mogu ubiti svaku želju za činom, ali i to može biti svojevrsna libidinalna investicija. Da ne spominjem suprotnu mogućnost: iznuđeno da. U jednoj od najružnijih i najmučnijih scena iz Divlji u srcu Davida Lyncha, Willem Dafoe vrši grub pritisak na Lauru Dern u samotnoj motelskoj sobi: on je dodiruje i stišće, zauzimajući prostor njene intime i prijeteći ponavljajući “Reci, jebi me!”, odnosno iznuđuje od nje riječi kojima će signalizirati pristanak na seksualni čin. Ružna i neprijatna scena se dalje razvlači i kad iscrpljena Laura Dern napokon jadva čujno kaže “Jebi me!”, Dafoe iznenada odstupa, nabaci fini prijateljski smiješak i veselo uzvrati: “Ne, hvala, danas nemam vremena, moram ići: ali hoću rado nekom drugom prigodom…” Nelagoda ove scene, naravno, leži u činjenici da šok zbog Dafoe-ovog konačnog odbijanja Dernine na silu iznuđene ponude njemu omogućava završni udarac: njegovo neočekivano odbijanje njegov je konačni trijumf i na neki je način ponižava još više nego izravno silovanje. On je dobio to što je stvarno i htio: ne sam čin, nego njen pristanak, njeno simboličko poniženje.
Ovi su problemi daleko od drugorazrednih, oni se tiču same srži erotske igre iz koje se ne može povući u neutralnu poziciju meta-jezika i objaviti spremnost (ili nespremnost) za nju: svaki takav čin dio je te igre te ili de-erotizira situaciju ili se ona i sama erotizira. U samoj strukturi erotske igre ima nečeg što se opire direktnoj formalnoj objavi pristanka ili namjere. U drami o engleskoj radničkoj klasi Brassed Off, junak prati kući mladu zgodnu ženu koja mu na vratima kaže: Da li bi želio ući na kafu?” Na njegov odgovor – “Imamo problem – ja ne pijem kafu.” – ona uz smiješak odvraća: “Nema problema – pa i nemam kafe…” Golema erotična snaga njena odgovora u tome je što je ona, pomoću dvostruke negacije, uputila neprijatno izravan seksualni poziv a da uopće nije spomenula seks: kad prvo poziva momka na kafu a potom priznaje da nema kafe, ona ne poništava poziv nego tek čini jasnim da je prvi poziv na kafu bio zamjena (ili pretekst), po sebi nevažan, za poziv na seks. Šta, dakle, momak da radi ovdje kako bi pokazao “seksualni respekt”? Treba li da joj kaže. “Samo malo, daj da raščistimo: pošto si me pozvala na kafu, a nemaš kafe, to znači da želiš seks – zar ne?” Može se zamisliti kako takav “(samo) da znači da” pristup ne samo da bi uništio sastanak, nego bi ga djevojka smatrala (potpuno opravdano) krajnje agresivnim i ponižavajućim.
Ovdje možemo zamisliti višestruke razine, krenuvši od izravne komunikacije: “Željela bih da dođeš k meni i da me jebeš.” “I ja bih želio da te jebem, pa hajd’mo gore i učinimo to!” Potom, izravno zaobilazno: “Željela bih da dođeš k meni u stan i da me jebeš, ali mi je nezgodno da to otvoreno tražim. Pa ću tako biti ljubazna i pitati te želiš li se popeti k meni na kafu.” “Ne pijem kafu, ali bih te rado jebao, pa hajd’mo gore i učinimo to!” Potom, idiotski odgovor: “Želiš li k meni u stan na kafu?” “Izvini, ne pijem kafu.” “Idiote, pa ne radi se o kafi, radi se o seksu, kafa je sam pretekst!” “Oh, shvaćam, pa da, hajd’mo gore i učinimo to!” Zatim verzija s direktnim skokovima između razina: “Želiš li doći gore do mog stana na kafu?” “Da, želio bih te jebati!” (Ili: “Izvini, previše sam umoran za seks.”) I izvrnuta verzija: “Hoćeš li se popeti gore do mog stana da me jebeš?” “Izvini, nešto mi se ne pije kafa.” (Ovaj povratak ljubaznosti je, naravno, opet čin krajnje agresije i poniženja.) Možemo također zamisliti verziju u vezi s “kafom bez…”: “Večeras sam umoran, pa bih došao do tebe samo na kafu, ništa seks.” “Dobila sam, pa te ne mogu zvati na kafu bez seksa – ali imam dobar DVD, pa može li kafa bez DVD-a?” Pa sve do krajnje samorefleksivne verzije: “Želiš li se popeti gore k meni?” “Nisam siguran želim li seks ili gledati film, pa možemo li se popeti gore i samo popiti kafu?”
Zašto direktan poziv na seks ne uspijeva? Jer pravi problem nije u tome što kafa nikad nije potpuno kafa, nego što seks nikad nije potpuno seks, što nema seksualne veze i stoga seksualni čin treba fantazmatski dodatak. Dakle nije riječ samo o cenzuri ljubaznosti koja sprečava direktan poziv: “Hajd’mo gore da se seksamo!” – kafa ili nešto takvoga mora se spomenuti kako bi se seksu dao fantazmatski okvir. Drugim riječima, ono što je primordijalno potisnuto u sceni iz Brassed Off nije seks (koji bi se iz tog razloga u eksplicitnom tekstu morao zamijeniti kafom) nego ono što nedostaje samom seksu, inherentna nemogućnost/neuspjeh seksa – zamjena seksa kafom je sekundarno potiskivanje čija funkcija je da zamagli primordijalno potiskivanje.
Ono što samom seksu nedostaje jeste prosto njegov razlog – a jedini način da se prizove taj razlog upravo je u NEpoštovanju pravila “da znači da”.
Seksualno pravilo “da znači da” egzemplaran je primjer narcističke ideje o subjektivitetu koja danas prevladava. Subjekt se doživljava kao nešto ugroženo, nešto što se mora zaštititi složenim setom pravila, unaprijed upozoriti o svim mogućim upadima koji ga mogu uznemiriti.
Kad je tek pušten u distribuciju, ET je bio zabranjen u Švedskoj, Norveškoj i Danskoj: njegovo nesimpatično portretiranje odraslih smatrano je opasnim za odnose između djece i roditelja. (Ingeniozan detalj potvrđuje ove optužbe: u prvih 10 minuta filma, svi odrasli su prikazani samo od pojasa naniže, kao odrasli koji u crtanim filmovima prijete Tomu i Jerry-ju…) Iz današnje perspektive, ovu zabranu možemo smatrati ranim znakom opsesije političkom korektnošću, štiteći pojedince od bilo kojeg doživljaja koji bi im na bilo koji način mogao nauditi. Ne samo u stvarnom životu, i fikciju se može cenzurirati, kao što vidimo u nedavnom zahtjevu Savjetodavnog odbora za multikulturalne poslove Columbia Univerziteta da se na kanonska umjetnička djela postave “uznemirujuća upozorenja”. Ono što je potaknulo postavljanje ovog zahtjeva bila je žalba jedne studentice, žrtve seksualnog napada, koju su “uznemirili” živi prikazi silovanja u Ovidijevim Metmorfozama koje je morala pročitati. Pošto je profesor odbacio njenu žalbu, Odbor je također predložio održavanje “časova vježbanja osjetljivosti” za profesore kako bi ih se naučilo kako da se odnose prema preživjelima napada, obojenima ili onima koji dolaze iz siromašnih slojeva. Jerry Coyne je u pravu kad tvrdi kako će “put takvih uznemirujućih upozorenja – ne samo kad je u pitanju seksualni napad nego nasilje, vjerski fanatizam i rasizam – u konačnici voditi ka tome da se svako književno djelo označi kao potencijalno uvredljivo.
Tu spada Biblija, Dante, Huck Finn (krcat rasizmom), tu spada sva stara književnost napisana prije no što je odlučeno da manjine, žene i homoseksualci nisu drugorazredni ljudi. A što se nasilja i mržnje tiče, pa, oni su svugdje, jer su dio života koliko i dio književnosti. Zločin i kazna? Upozorenje: brutalno nasilje nad staricom. Veliki Gatsby? Upozorenje: nasilje nad ženama (sjetimo se kako je Tom Buchanan razbio nos gospođi Wilson?). Pakao? Upozorenje: grafičko nasilje, sodomija i mučenje. Dablinci? Upozorenje: pedofilija. /…/ Na koncu, svako se može naći uvrijeđenim ili uznemirenom zbog svega: liberali zbog konzervativne politike, pacifisti zbog nasilja, žene zbog seksizma, manjine zbog fanatizma, Jevreji zbog antisemitizma, Muslimani ako se samo spomene Izrael, kreacionisti zbog evolucije, vjernici zbog ateizma i tako dalje.”
A spisak može ići u nedogled – sjetimo se samo prijedloga da se pušenje digitalno izbriše iz holivudskih klasika… I nisu samo siromašni oni koji mogu biti pogođeni – šta je s bogatašima koji su se učahurili kako se ne bi “uznemirili” usljed bliskog susreta sa stvarnim nižim klasama? Nije li izolacija u učahurene Sigurne Prostore strategija bogatih? No slučaj religije je naročito zanimljiv. U Zapadnoj Evropi, predstavnici muslimana vode kampanju za nametanje zakonske zabrane blasfemije i nepoštivanja religije/a – OK, no ne bismo li tu zabranu trebali primijeniti i na same vjerske tekstove, zabraniti ili potpuno iznova napisati cijelu Bibliju i Kuran u stilu političke korektnosti? (Da ne spominjem da bismo također trebali zabraniti nepoštovanje ateizma.) I – krajnji neizbježni paradoks – neće li se popriličan broj ljudi smatrati uvrijeđenim zbog takvih sveopćih upozorenja, doživjevši ih kao opresivni režim totalne kontrole? Ono što se ovdje treba odbiti je osnovna premisa Savjetodavnog odbora za multikulturalne poslove: “Studenti se u učionici trebaju osjećati sigurno…” – ne, oni se ne trebaju osjećati sigurno, oni trebaju naučiti kako se otvoreno suprotstaviti svim poniženjima i nepravdama i boriti se protiv njih. Pogrešna je ukupna predstava o životu tog Savjetodavnog odbora – da ponovno citiram Jerry Coyne-a: “Vrijeme je da studenti nauče da je Život Uznemirujući. Učahuriti se četiri godine u Veliki Sigurni Prostor je upravo suprotno.” Treba naučiti istupiti iz učahurenog Velikog Sigurnog Prostora, zakoračiti u opasni nesigurni život tamo napolju i tamo intervenirati. Treba naučiti kako NE živimo u sigurnom svijetu – živimo u svijetu višestrukih prijetećih katastrofa, od onih ekoloških do mogućih novih ratova i rastućeg socijalnog nasilja.
Slavoj Žižek
Zeničke sveske – Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku
S engleskog jezika prevela Venita Popović
