
Kakva smešna stvar
to vreme
što nas vuče
pa gura
po zamišljenoj putanji
od prvog a
do zadnjeg š
sa kojim odlazi dah
duž koje ostaju
prvi i poslednji zubi
pramenovi kose
i odumrle ćelije
duž koje
gorimo pa ledimo
tonemo pa prodišemo
sanjamo pa padamo
po putanji
koju zamišljamo kao uspon
dok nas ne odvuče do dna
a ostajemo zauvek isti
uplašeni od novog
drhtavog daha
sluzavi i crveni od vriska
koji nas je probudio
i sa kojim ćemo otići
opet preko ivice
Aleksandra Leković

