Volim naše vozove budućnosti koji su prošli mimo nas čežnjivo svirnuvši nostalgični pozdrav.
Volim naše perone na kojima stojimo pod kišom čekajući vozove koji neće stati.
Volim stanične bircuze u kojima se čekaju vozovi koji ne dolaze.
Volim pomenute bircuze u kojima se čekaju i konobari kojih nema.
Volim i konobare kojih nema u pomenutim bircuzima u kojima se čekaju vozovi koji ne dolaze.
Volim odsustvo svakog smisla jer valjda obožavam našu besmislenu komediju sa suzama.
Volim naše suze jer nikada nijesu samo suze i naš smijeh kroz suze koje nikada nijesu samo suze radosnice.
Volim naša radovanja koja nikada nijesu samo radovanja i tugovanke naše koje strašno sliče radovanjima.
Volim našu prošlost koja se nikada neće završiti i našu budućnost koja je prošla.
I nikad mi neće zabraniti da volim ono što niko ne voli ili što vole lopovski-krišom.
Volim naše nehotične sramote, jer bez tih nehotica mi nijesmo mi.
Volio bih da mi nijesmo mi, ali još više volim što mi nijesmo oni.
Volim da ispovijedam ljubav u čekaonici kao u ispovjedaonici.
Volim čekanje nečega što nikada neće doći.
Volim da volim male smiješne stvari, skupocjene đinđuvice jeftinih riječi.
Volim mali zakorovljeni vrt koji je neko nekada proglasio državom, nataknuo mu kapicu gordosti, usadio mu srce straha i zalio ga pljuskom podaništva.
Volim i malo veći san od pomenute državice koju volim.
Volim da sanjam mnogo toga što ni sam ne volim.
Volim ljubav, ali ne volim da joj ispisujem ime.
Volim da sadim cvijeće i da se rugam baštovanima.
Volim crno ime jedne gore koju volim.
Volim i neke koji vole samo crno ime gore koju volim.
Volim i pojedine koji se upinju da mrze ono što vole, jer dijelimo istu ljubav.
Volim nebo iznad zemljice koju volim i kad ne volim zemljicu koju volim.
Volim da mnogi misle da ne volim kad volim, jer mi njihova misao začini vlastitu tugu što volim.
Volim da se naslađujem gorčinom riječi koje ne volim.
Volim da riječima koje ne volim dokazujem zašto volim.
Volim sve što me tjera da ne volim.
Volim da se kalim na tihoj vatri zavisti i zlobe svih onih koje volim.
Volim jer znam da nijesam bolji od pomenutih koje volim.
Volim da vjerujem na časnu riječ iako znam da nam je od iskoni najlakše pogaziti riječ, a najteže vjerovati u čast.
Volim da pomisle kako sam bolji nego što jesam.
Volim kad se uplašim od pomisli pomenutih koji misle da sam bolji nego što jesam.
Volim što sam ovo iako bih volio i da sam ono.
Volim naš mali otkačeni vagon na našem malom sporednom kolosijeku u kojem čekamo našu malu sporednu sreću.
Volim to društvance u skrajnutom kupeu otkačenog vagona na sporednom kolosijeku.
Volim njihovu tamburicu, njihov sevdah i njihove srčane suze.
I volim da ispadam smiješan i neuk kada pišem o stvarima koje volim.
I da pomenem brata Makarija, maestra voljenog života, koga baš volim.
I da se na kraju izvinim svima koje volim…
