Od mesijanizma do revolucije i događaja
1.
U svojim tumačenjima mišljenja Waltera Benjamina koja su kristalizirana u monografskoj knjizi Anđeo povijesti i Mesija događaja: Umjetnost-Politika-Tehnika u djelu Waltera Benjamina, objavljenoj 2018. godine u izdanju Fakulteta za medije i komunikacije iz Beograda (ur. Obrad Savić https://knjige.fmk.edu.rs/product/andeo-povijesti-i-mesija-dogadaja/ ), iznio sam postavku da je njegova autentičnost u filozofiji i teoriji kulture 20. stoljeća paradigmatski slučaj nesvodive estetske revolucije iz koje je dospio do raščišćenja najtežega problema i pitanja suvremenosti. To je pitanje o biti tehnike i njezinu totalnome utjecaju na ljudski bitak i njegove životne puteve u doba začaravanja/raščaravanja stvarnosti s pomoću novih medija kao što su to fotografija i film. (https://content.e-bookshelf.de/media/reading/L-16153487-882a583753.pdf )
Upravo je Benjamin otvorio pristup suvremenosti ne iz tradicionalno shvaćene ontologije koja ima primat nad epistemologijom kao što kantovska kritika čistoga uma određuje kritiku praktičkoga uma i u konačnici kritiku moći suđenja. Umjesto da je na prvome mjestu u smislu ontologijskoga ranga Benjaminova mišljenja tehnika, a onda politika, pa tek na kraju umjetnost, stvar je obrnuta za moje razumijevanje biti mišljenja suvremenosti.
U analogiji s ovim obratom u biti metafizike koji su u isto vrijeme i na različite filozofijske načine otvorili 1935/1936. godine Martin Heidegger i Walter Benjamin svojim raspravama o biti umjetnosti (https://www.amazon.de/Ursprung-Kunstwerkes-Friedrich-Wilhelm-von-Herrmann/dp/3465041631 i https://www.amazon.com/Kunstwerk-Zeitalter-seiner-technischen-Reproduzierbarkeit/dp/351827001X),moje je mišljenje tehnosfere genealogijski otvoreno kritikom estetičkoga utemeljenja svijeta da bi kroz analizu kraja političkoga i politike kulminiralo s analizom tehnoznanstvenoga obrata u filozofiji u doba kibernetike. (v. https://litteris.com.hr/knjige/slika-bez-svijeta-ikonoklazam-suvremene-umjetnosti/ https://www.knjigolov.ihr/katalog/%C5%BDarko-Pai%C4%87/Sloboda-bez-mo%C4%87i/37532 i https://www.amazon.com/Technoscientific-Turn-Philosophy-Age-Cybernetics/dp/3032210801 ) No, ono što je u Benjaminovu mišljenju uistinu ostatak metafizičke artikulacije teologije u doba „profanoga rasvjetljenja“ i ulazi nužno u samo središte njegove kritike nihilizma politike u doba kapitalističke totalne mobilizacije znanosti i tehnologije jest pojam mesijanizma. (https://journals.openedition.org/am/159 i https://www.fu-berlin.de/en/presse/informationen/fup/2019/fup_19_171-giorgio-agamben-walter-benjamin/index.html )
To je ono što sam u ovoj knjizi nastojao radikalno „dekonstruirati“ i otvoriti put nečemu što sam filozofijski izveo u svojoj analizi pojma tehnosfere. Čini mi se da je to izostalo u kritičkim čitanjima ove moje knjige o Benjaminu i to gotovo „nužno“. Ovaj je prilog stoga pokušaj radikalne izvedbe mojeg tumačenja razloga zašto se valja oprostiti s Benjaminom i to kroz trijadu pojmova mesijanizma, revolucije i događaja.
2.
Mesijanizam predstavlja religiozno i političko vjerovanje u dolazak mesije, odabranog bića ili osloboditelja koji će donijeti spasenje, pravdu ili obnovu određenoj skupini ljudi ili cijelom čovječanstvu. Pojam potječe iz judaizma (hebrejski mašiah – pomazanik), a kasnije se razvio kroz kršćanstvo, islam i druge religije. Često se javlja u trenucima društvenih kriza, ugnjetavanja ili nesigurnosti, pružajući nadu u korjenitu promjenu stanja. Kroz povijest, mesijanske ideje su se prelijevale u političke pokrete gdje se određene vođe ili ideologije portretiraju kao ključni za spas naroda ili države. Neki oblici usmjereni su na spasenje cijelog svijeta, dok su drugi vezani isključivo za sudbinu jednoga naroda ili specifične zajednice. Pritom su mesijanizam i iskupljenje neraskidivo povezani koncepti jer dolazak mesije gotovo uvijek ima isti krajnji cilj: donošenje iskupljenja ljudima, narodu ili cijelom svijetu. Dok je mesijanizam usmjeren na osobu ili silu koja donosi promjenu, iskupljenje je sam proces i stanje oslobođenja od patnje, grijeha ili ugnjetavanja.
Evo kako se ova dva pojma isprepliću kroz različite perspektive. Religijske dimenzije iskupljenja pokazuju se povijesno kroz
- Judaizam: Iskupljenje (geulah) ima snažnu povijesnu i nacionalnu komponentu. Ono označava oslobođenje židovskog naroda iz progonstva, povratak u domovinu i uspostavu pravednog kraljevstva na zemlji pod vodstvom mesije.
- Kršćanstvo: Iskupljenje se pomiče s nacionalne na univerzalnu i duhovnu razinu. Isus Krist se prepoznaje kao Mesija koji je svojom žrtvom već iskupio čovječanstvo od istočnog grijeha, dok se konačno, potpuno iskupljenje svijeta očekuje pri njegovom drugom dolasku (parusiji).
- Islam: Iako se pojam iskupljenja ne koristi na isti način kao u kršćanstvu (jer nema istočnoga grijeha), koncept Mahdija (i povratka Isusa) donosi globalno iskupljenje u smislu pobjede pravde nad nepravdom prije Sudnjega dana.
Filozofijski i sekularni aspekti pokazuju se kroz
- Povijesni materijalizam: U sekularnim ideologijama poput marksizma, ulogu “Mesije” preuzima radnička klasa (proletarijat), a “iskupljenje” je stvaranje besklasnoga društva slobodnog od izrabljivanja.
- Filozofiju utopije: Iskupljenje se često zamišlja kao povratak u “zlatno doba” ili postizanje idealnoga društva, gdje mesijanska figura (ili revolucionarna ideja) ispravlja sve povijesne nepravde.
Mesijanizam kod Waltera Benjamina i Jacoba Taubesa predstavlja radikalno preoblikovanje tradicionalnih religijskih pojmova u okvire moderne političke filozofije, povijesti i kritike društva. Iako obojica crpe inspiraciju iz židovskih mističnih i apokaliptičnih izvora, njihovi se pristupi razlikuju u primjeni: Benjamin koristi mesijanizam kako bi razbio linearno shvaćanje povijesti kapitalizma, dok Taubes razvija apokaliptičnu političku teologiju koja se suprotstavlja svakom obliku državnoga i pravnoga suvereniteta. Walter Benjamin povezuje židovsku teologiju s povijesnim materijalizmom (marksizmom). Za njega mesijanizam nije pasivno čekanje rješenja u dalekoj budućnosti, već revolucionarni prekid u sadašnjosti. U svojem ključnome tekstu kao što su Povijesno-filozofijske teze (Über den Begriff der Geschichte), Benjamin tvrdi da je svakoj generaciji dana “slaba mesijanska snaga”. Ta snaga predstavlja obvezu živih prema potlačenima iz prošlosti – zadaća da se njihova borba i patnja iskupe kroz revolucionarnu akciju u sadašnjosti.
Benjamin odbacuje građansku i socijaldemokratsku ideju povijesti kao “praznoga i homogenoga vremena” koje automatski vodi napretku. Za njega je povijest niz katastrofa, a mesijanski trenutak (Jetztzeit ili “vrijeme sadašnjosti”) jest kočnica za nuždu koja zaustavlja taj vlak koji juri u propast. U ranome Teologijsko-političkome fragmentu, Benjamin uvodi ideju “mesijanskoga nihilizma”. Svjetovna povijest i mesijansko carstvo stoje u suprotnosti: ono duhovno (mesijansko) ne može se graditi kroz političku moć, već se mesijanski ulazak u povijest događa kroz prolaznost i propast samog povijesnoga svijeta.
Jacob Taubes, koji je bio fasciniran Benjaminovim radom, pomiče smjer na apokaliptički mesijanizam i radikalno tumačenje ranoga kršćanstva, posebice apostola Pavla. U svojoj utjecajnoj knjizi Pavlova politička teologija, Taubes interpretira Pavla ne kao utemeljitelja nove religije, već kao radikalnog židovskog mesijanskoga revolucionara. Pavlovo proglašenje Isusa kao Krista (Mesije) za Taubesa je objava rata rimskom carskome suverenitetu: ako je raspeti Isus pravi kralj, tada su rimski zakoni i institucije ništavni. Taubes naglašava mesijansku suspenziju zakona (Nomosa). Dolazak Mesije radikalno mijenja strukturu svijeta, čineći postojeće pravne i političke poretke nevažećima. Mesijanski život se živi u stanju “kao da ne” (hos me): vjernici koriste strukture ovog svijeta kao da ih ne koriste, jer je ovaj svijet u nestajanju. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/teologija-i-politika-pitanje-o-sreci/ i https://fenomeni.me/sloboda-revolucija-apokalipsa-jacob-taubes-i-politicka-teologija/ ) Nasuprot njemačkome pravnome teoretičaru i politologu Carlu Schmittu, koji je zagovarao državu i pojam katehona (sile koja zadržava dolazak Antikrista i održava red), Taubes se svrstava na stranu apokalipse. Za Taubesa, mesijanizam ne želi očuvati državu, već želi da ovaj nepravedni svijet završi kako bi nastupilo istinsko iskupljenje.
U knjizi Anđeo povijesti i Mesija događaja pokazujem, međutim, da Walter Benjamin preuzima ovu ideju mesijanskoga spasa iz knjige Duh utopije Ernsta Blocha. Ono što moje postavke radikalizira jest da je u suvremenim tumačenjima ova linija mišljenja pala u drugi plan i da je na to mjesto dospio Scholemov židovski mesijanizam i eshatologija. (v. https://zarkopaic.net/blog-post/covjek-iz-berlina-i-jeruzalema/ ) Razlog je dijelom i rasap utopijskih obećanja komunizma nakon sovjetske totalitarne i kineske represije, pa je pojam nadolaska vječne pravednosti, a ne slobode doveo do redukcije Benjaminova shvaćanja povijesti i njezina smisla. Jacob Taubes i njegov religiozno-politički mesijanizam odigrali su presudnu ulogu u preusmjeravanju interpretacije Waltera Benjamin sa sekularno-utopijske (Blochove) na eshatologijsku i teologijsku ravan (Scholemovu). Kada su se srušila sekularna obećanja komunizma, nestala je i ona “otvorena budućnost” emancipacije i slobode koju je Benjamin crpio iz Blochova Duha utopije. Na to ispražnjeno mjesto dospijeva shvaćanje povijesti kao permanentne katastrofe.
Za razliku od marksističkih tumača (poput Adorna) koji su pokušavali “neutralizirati” Benjaminovu teologiju kao puku metaforu, Taubes je tvrdio suprotno. On u svojim radovima dokazuje da se Benjamin ne može razumjeti bez svojeg radikalnog židovskoga i apokaliptičkoga izvora. Taubes preuzima Benjaminov Teologijsko-politički fragment i zaoštrava ga do kraja. Time je izravno pomogao da Scholemovo čitanje Benjamina (koje naglašava mistiku i eshatologiju) postane dominantno u postmodernoj teoriji. Raspadom komunizma pojam povijesne slobode (koja se ostvaruje ljudskom revolucijom u vremenu) biva poražen. Taubes uvodi apokaliptički nihilizam: ovaj svijet je strukturno zao i nepravedan, i nikakav društveni progres ga ne može spasiti. Spasenje ili pravednost ne dolaze kroz povijest, nego kao prekid povijesti. Taubesov mesijanizam je antinomijski (usmjeren protiv zakona i države), što znači da se pravednost može zamisliti samo kao potpuni onostrani nadolazak, a ne kao politički projekt unutar povijesti.
Ernst Bloch je predstavljao optimizam utopije – nadu koja je, unatoč svemu, usmjerena prema naprijed. Jacob Taubes eksplicitno izjavljuje da on želi prikazati “apokalipsu revolucije, ali slobodnu od iluzija mesijanskih marksista poput Blocha i Benjamina”. Taubes piše u poslijeratnome kontekstu (nakon Holokausta i u jeku Hladnoga rata), gdje je budućnost viđena kao zatvorena. Njegov utjecaj je stoga cementirao zaokret prema “pesimističnome” i “melankoličnome” Benjaminu – onom anđelu povijesti koji gleda unatrag u ruševine, a ne prema naprijed u utopijsko besklasno društvo. Suvremeni teoretičari s posebnim mjestom i autoritetom Giorgija Agambena koji danas čitaju Benjamina, zapravo ga čitaju kroz prizmu koju je uvelike brusio upravo Jacob Taubes: kao mislioca krize, zakona, suverenosti i čiste mesijanske suspenzije vremena. (https://www.matthes-seitz-berlin.de/buch/abendlaendische-eschatologie.html )
3.
Da ponovim temeljnu postavku ovog teksta. Čitava intencija moje knjige o Benjaminu smjera u pretkazanje onoga što nosi njegovu kritiku i dogmatskoga marksizma ali i religioznoga mesijanizma, a to je pojam tehnike kao estetske reproduktivne moći. Moje je tumačenje krajnje izdvojeno od drugih koji se bave Benjaminom, jer ga dovodim u svezu s Heideggerom. Nije ono što ostaje od Benjamina ni kritika sile/nasilja niti mesijansko oslobođenje u nadolazećemu vremenu, već događaj osmišljavanja svijeta iz radikalne kritike post-auratske umjetnosti (fotografije i filma) kao rezultata moderne tehnologije. Benjaminov “mesijanizam” postaje neraskidiv od pitanja tehnologijskoga bitka modernoga svijeta. Gubitak aure u post-auratskoj umjetnosti (fotografiji i filmu) nije tek estetski fenomen, već radikalni rez u načinu na koji se svijet uopće konstituira i osmišljava.Umjesto čekanja eshatologijske pravednosti ili političke slobode u povijesnome vremenu, ključni obrat se događa u sferi tehničke reprodukcije koja mijenja samu strukturu ljudske percepcije i bitka. “Mesija događaja” stoga nije teologijska figura spasa, već sam događaj preokreta unutar tehnosfere.Time Benjamin prestaje biti mislilac melankoličnoga osvrtanja na prošlost (Scholem/Taubes) i postaje mislilac koji pretkazuje našu suvremenost – svijet u kojem tehnika kao estetska reproduktivna moć upravlja i politikom i umjetnošću.
U tom kontekstu Benjaminov “Anđeo povijesti” zapravo više ne gleda u ruševine teologijsko-političke povijesti, već u oluju same tehnologijske modernizacije koja nas lišava mogućnosti autentičnoga iskustva. Ali to se događa tek posredstvom „Velikoga Trećega“, koji se skriva iza Benjaminovih marksističko-teologijskih pojmova čije je podrijetlo jasno estetičko. Njegova rasprava skraćeno na njemačkome nazvana Trauerspiel jedna je od najznačajnijih estetičkih rasprava 20. stoljeća jer se iza logike prevođenja teologijskoga u političko pojavljuje fatalna granica suvremenosti: naime, umjetnost više nije mimesis i reprezentacija prirode i ljudskoga svijeta, već post-auratični događaj kojim u tehnički određenome kasnome kapitalizmu čovjek postaje i sam “dijalektička slika” vlastite usmjerenosti na kairos (Jeztzeit) u vječnoj sadašnjosti. (v. https://www.suhrkamp.de/buch/walter-benjamin-ursprung-des-deutschen-trauerspiels-t-9783518278253)
Nasuprot apokaliptičkoj tendenciji kapitalizma koji tehnički ovladava svijetom kao začaranim prostorom-vremenom eksploatacije Drugoga (prirode i ljudskoga društva u liku otuđenja i postvarenja), Benjamin nudi melankolični mesijanizam, dakle, krajnje paradoksalni projekt koji spaja prošlost i budućnost iz logike kairosa kao Jeztzeita. Zato je Benjaminovo temeljno djelo zapravo nedovršeno kao zbirka citata i fragmenata Passagen-Werk i predstavlja apologiju iluminacija modernosti kao zaustavljenoga vremena vječne prisutnosti. (https://www.suhrkamp.de/buch/walter-benjamin-das-passagen-werk-t-9783518112007 )
Ovo čitanje Knjige o njemačkoj baroknoj drami (Ursprung des deutschen Trauerspiel) pokazuje kako barokna drama već anticipira modernu krizu u kojoj umjetnost prestaje biti zrcalo prirode ili harmonija ljudskog svijeta. Ona postaje prostor alegorije, fragmenta i ruševine. U post-auratičnome dobu, ta se tendencija radikalizira kroz tehnologiju. U tehnički određenom kasnome kapitalizmu, čovjek više nije subjekt koji promatra slike, već u procesima tehničke reprodukcije i sam postaje dijalektička slika – uhvaćen u mrežu estetske reproduktivne moći koja funkcionira kao vječna sadašnjost. Dok kapitalizam tehnički ovladava svijetom kroz linearno vrijeme eksploatacije i postvarenja, stvarajući mit o nezaustavljivome progresu koji je zapravo vječno ponavljanje istog, Benjaminov melankolični mesijanizam djeluje kao kontrapunkt. On ne nudi progresivnu utopiju slobode, već paradoksalni spoj prošlosti i budućnosti unutar Jetztzeita. To je sabijeno, prosvijetljeno vrijeme (kairos) koje razbija kontinuitet katastrofe.
Iz te perspektive, Projekt Arkade (Passagen-Werk) logično i nužno mora ostati nedovršena zbirka citata i fragmenata. Njegova fragmentarnost nije autorski neuspjeh, već estetsko-ontologijska nužnost. To je montaža modernosti, konstelacija u kojoj se fragmenti prošlosti sudaraju sa sadašnjošću, proizvodeći profanu iluminaciju – zaustavljeno vrijeme u kojem se vječna prisutnost otvara za mogućnost istinskog događaja.
Benjamina valja stoga razumjeti kao mislioca koji kroz estetičku destrukciju forme pokušava misliti sam bitak u dobu tehničke reprodukcije, što ga neizbježno povezuje s Heideggerovim pitanjem o tehnici kao sudbini Zapada.
4.
Mislim da je Benjaminovo “vrijeme” kao mislioca modernosti out of joint. Zašto? Zato što je njegova analiza biti tehnike antropologijska kao i čitave Frankfurtske škole i zato što je taj blochovsko-scholemovski mesijanizam izgubio vjerodostojnost. Nema razloga ni za kakvu utopiju i eshatologiju, ni za kakvo nesvjesno koje prebiva u optičkome, jer je tehnosfera apsolutna vizualizacija događaja i kraj svakog melankoličnoga mesijanizma. Benjamin doživljava svoju apsolutnu renesansu danas u mnoštvu interpretacija ne zato što nam nudi bolji uvid u bit suvremenoisti od Heideggera ili Deleuzea, već zato što nam podaruje misaonu sliku fragmentiranoga totaliteta svijeta za kojim smo nostalgični. Dokaz: njegova teorija fotografije je prava pozadina Barthesove Svijetle komore, ali prava je istina biti (digitalne) fotografije samo i jedino Flusserovo shvaćenje tehničke slike kao kôda.
Ova radikalna demistifikacija Benjamina postavlja stvari na njihovo pravo mjesto i precizno locira zašto je on danas postao predmet svojevrsnog teorijskoga fetišizma. Njegova privlačnost danas ne proizlazi iz njegove eksplanatorne moći spram kibernetičkoga kapitalizma, već iz nostalgije za fragmentiranim totalitetom koji je još uvijek posjedovao ljudsko naličje.
Benjamin, kao i čitava prva generacija Frankfurtske škole, unatoč svim teologijskim i marksističkim bravurama, ostaje zatočenik humanističko-antropologijskoga horizonta. Za njega je tehnika još uvijek instrument otuđenja ili potencijalni aparat emancipacije – ona je posredovana ljudskim subjektom i njegovom percepcijom. Heidegger je davno uvidio da bit tehnike nije ništa tehničko (niti ljudsko), već Gestell (postav), dok Deleuze misli tehnosferu kao imanentne kibernetičke tokove žudnje i strojeve. U usporedbi s njima, Benjaminov pokušaj da tehniku misli kroz mesijansko-utopijski ključ (Bloch) ili eshatologijski spas (Scholem) danas djeluje anakrono.
U trenutku kada tehnosfera postaje aparat apsolutne vizualizacije, gdje je sve do kraja eksponirano, transparentno i kodirano, ideja o “optičkom nesvjesnome” gubi tlo pod nogama. Nema više skrivenoga prostora, nema mistične pukotine u kojoj bi se mogla dogoditi profana iluminacija ili kairos. Tehnosfera ne ostavlja prostor za melankoliju jer ona ne skriva ništa; ona proizvodi operativne simulakrume u vječnom vremenu bezmjestnosti. Melankolični mesijanizam stoga umire u algoritmu. Benjamin stoga postavlja temelje misleći o gubitku aure i novoj percepciji.
Roland Barthes u Svijetloj komori (La chambre claire) to radikalizira kroz studium i punctum, ali i dalje ostaje vezan uz tijelo, smrt, referent i nostalgiju (“to je bilo”). To je zapravo sublimirani benjaminovski sentiment.
Vilém Flusser donosi otrježnjenje: prava istina (digitalne) fotografije nema nikakve veze s aurom, melankolijom ili sjećanjem. Tehnička slika je kod. Ona je proizvod aparata, programirani produkt kombinatorike piksela i simbola koji ne reprezentira svijet, već ga tek anticipira i generira. Digitalna slika ne pati za izgubljenim bićem; ona je kalkulacija.
Benjaminova današnja renesansa stoga je estetski simptom naše nemogućnosti da se suočimo s ogoljenom, ne-ljudskom i apsolutno vizualiziranom biti digitalne tehnosfere. Mi bježimo u njegove fragmente i pasáže jer nam oni pružaju utjehu da u slici još uvijek postoji neko “nesvjesno” ili “mesijansko” obećanje, dok nas Flusserov aparat zapravo podsjeća da smo tek funkcije unutar programa. Ako ovaj prelazak s Benjamina na Flussera označava konačni slom estetičke utopije modernosti, otvara se ključno ontologijsko pitanje: Što uopće preostaje od umjetnosti i mišljenja u epohi u kojoj je slika postala čisti operativni kod bez referenta i bez sjećanja? Može li se unutar takve apsolutne tehnosfere uopće misliti ikakav autentičan Događaj?
Nakon rasapa „vjere“ u (teologijski) mesijanizam, potom (političku) revoluciju globalnoga kapitalizma, posljednje preostalo post-metafizičko utočište ovog mišljenja proizlazi iz Heideggerova događaja/zgode (Ereignis) i to je istinski kraj filozofije kao metafizike. Oproštaj od Benjamina označava i pokušaj pronalaženja drukčijega puta mišljenja koji nadilazi granice djelovanja melankoličnoga anđela povijesti i apokaliptičkoga Mesije događaja.
Žarko Paić
