7.5. Trauma života: Freud
Fenomen traumatične neuroze je taj koji motivira Freudovo istraživanje u spisu „S onu stranu načela ugode.“ Traumatična neuroza dovodi do „kompulzije za ponavljanjem“ u kojoj patnik kompulzivno proživljava traumatični incident u svojim snovima. Međutim, ako je primarna funkcija snova ona zadovoljenja želje, u skladu s načelom ugode koje teži maksimiziranju ugode – gdje je ugoda shvaćena kao smanjenje uzbuđenja – i minimiziranju neugode – gdje je neugoda definirana kao povećanje uzbuđenja – onda traumatična neuroza predstavlja problem za psihoanalizu zato što se opire objašnjenju u kontekstu načela ugode: zašto je pacijent prisiljen iznova proživljavati razarajuće neugodno iskustvo? Freudov odgovor je da kroz to ponavljanje psiha teži prizvati/skupiti tjeskobu potrebnu da bi se postiglo uspješno vezivanje viška uzbuđenja izlučenog traumatskim prodorom kroz obrambene mehanizme psihe. Upravo to vezivanje leži „s onu stranu načela ugode.“ Kompulzija za ponavljanjem sastoji se u pokušaju dijela nesvjesnog da proživi traumatski incident u uvjetima tjeskobne anticipacije koja bi dopustila upijanje/umanjenje šoka i na taj način kompenzirala impotentni teror koji je onesposobio organizam te usporila ekscesivni priljev uzbuđenja prouzrokovan masovnom psihičkom ranom.
Štoviše, sve dok manifestacije kompulzije za ponavljanjem „odaju izgled neke demonske sile an djelu“ (Freud 1991:307) to je zbog njihovog inherentno „instinktivnog/nagonskog“ karaktera. U odnosu na to Freud kaže da kompulzija za ponavljanjem zahvaća ključ za razumijevanje prirode nagona kao takvog:
Čini se da je nagon poriv inherentan organskom životu da uspostavi prijašnje stanje stvari koje je živi entitet bio prisiljen napustiti pod pritiskom vanjskih uznemirujućih sila; to jest oblik organske elastičnosti ili drukčije rečeno ekspresija inercije inherentna organskom životu. (…) moguće je specificirati taj krajnji cilj cjelokupnog organskog stremljenja. Bilo bi kontradiktorno spram prirodnosti opstajanja karakteristične instinktima da je cilj života neko stanje stvari koje nikada prije nije bilo ostvareno. Upravo suprotno, mora da je riječ o starom poretku stvari, inicijalnom stanju od kojega je u jednom trenutku živući entitet potekao i kojem se kani vratiti pomoću kružnih puteva koje prati njegov razvoj. Ako uzmemo kao neupitnu činjenicu bez iznimke da sve živuće umire zbog unutarnjih razloga – iznova postaje anorgansko – ona ćemo biti prisiljeni reći da je „cilj svakoga života smrt“ i, gledajući unatrag, da su „nežive stvari postojale prije živućih.“ (Freud 1991:309-11)
Stoga, fundamentalna tendencija „nagona“ ili „instinkta“ je primordijalni povratak anorganskom. Iako se život razilazi od anorganskom u sve većim kružnim digresijama, one su ništa više od privremenih ekstenzija koje će se s vremenom skupiti nazad u njihovo originalno anorgansko stanje shvaćeno kao nulti stupanj skupljanja/kontrakcije ili dekontrakcija. No ako smrt konstituira „svrhu života“, svrhu koja, prema Freudu, je u određenom smislu interna svim živućim organizmima onda se to ne može shvatiti u aristotelovskim terminima kao telos, kao intrinzična svrha orijentirana na razvoj entiteta iz sebe sama. Telos nema stvarnost neovisnu od entiteta čiju egzistenciju upravlja; stoga ako bi anorgansko bilo puko telos organskog u tom konvencionalnom smislu onda ne bi moglo bilo postojati prije njega (anorgansko od organskog). Ipak, Freud održava realističku tezu prema kojoj su „anorganske stvari postojale prije živućih“ i to koristi da bi naglasio stvarnost nagona smrti. Posljedično, anorgansko kao „izvorno stanje“ i „svrha“ života se ne mogu jednostavno razumjeti kao stanja intrinzična razvoju života, bilo kao „suština/esencija“ koja je život bio ili kao „svrha/telos“ koja će tek postati. Kao što realnost anorganskog nije puka funkcija egzistencije organskog, tako ni realnost smrti nije puka funkcija prošlosti ili budućnosti života. Smrt, shvaćena kao princip dekontrakcije koji upravlja kontrakcije organskog života nije prošlo ni buduće stanje kojemu život stremi, već radije izvorna nesvrhovitost koja omogućava svu svrhovitost, bilo organski ili psihološku.
S tezom da je „cilj svakoga života smrt“ Freud deaktivira Nietzscheovu metafiziku volje: život koji želi moć je ništa do kontrakcija smrti koja želi ništa. Volja za ništavilom nije avatar volje za moć, radije volja za moć je puka maska volje za ništavilom. No to „ništavilo“ ne može biti retrojektirano u prošlost niti projektirano u budućnost; jedina temporalnost sumjerljiva s ništavilom je ona „anteriorne posteriornosti“ (prethodeće naknadnosti) primjerena fizičkoj smrti kao onoj koja okupira organsku temporalnost, ali koja ne može biti okupirana od strane organskog. Stoga, ponavljanje koje je vođeno smrću ne ponavlja smrt kao da je bila prethodno stanje stvari doživljeno od živućeg ili svijesti, zato jer je trauma koja upravlja ponavljanjem ono što ne može biti proživljeno ili zahvaćeno sviješću. Iako je trauma stvarna, njezina stvarnost ne može biti kalibrirana od strane života organizma, isto kao što ne može biti sumjerljiva s resursima svijesti. Trauma može biti samo registrirana kao disfunkcija organizma, ili kao ometenost svijesti, i upravo je ta disfunkcionalnost i ometenost ono što se ponavlja. Stoga, baš se radi te „izvornosti“ traumatsko javljanje jedino moglo registrirati u nesvjesnom, radije nego da se moglo doživjeti; i da zbog toga postoji ta opsesija da se „ponovo“, iznova iskusi (proživi). No, može se jedino iznova (ponovljeno) doživjeti kao nešto što nikada niti nije bilo proživljeno i doživljeno, s obzirom na to da trauma označava devastaciju života i iskustva. Ipak, činjenica da iskustvo ne može devastirati samo sebe ukazuje na realnost traume koja može jednostavno biti konstruirana kao funkcija iskustva.
Realnost traume je registrirana kao nesvjesna rana koja nastavlja odzvanjati u psihičkoj ekonomiji kao neriješeno ometanje, kao ne-umanjeni višak uzbuđenja/podražaja. I zbog toga što (realnost traume ) indeksira priljev podražaja koje umnogome prelaze kapacitete vezivanja koje sprovodi ono što Freud naziva „percepcija – svijest sistem“, trauma ostavlja trajni otisak u nesvjesnom s obzirom da se svijest uvijek javlja umjesto traga sjećanja. Stoga, nije traumatično iskustvo (koje se nikada niti nije odvilo) to koje uzrokuje kompulzivno ponavljanje, već je to onaj nesvjesni trag koji zahtjeva da bude nanovo ispitan/ispregovaran. Trauma je konstitutivno nesvjesna: postoji jedino kao trag. Međutim, taj traumatski trag ustraje kao trajan i neizbrisiv otisak u nesvjesnom zato što svjedoči o nečemu što je nemoguće za obraditi od strane filtrirajućeg aparata percepcijsko – svijest sistema: nezaustavljivo krvarenje psihe.
Zatim Freud predlaže spektakularnu spekulativnu hipotezu povezujući podrijetlo tog filtrirajućeg aparata s genezom organske individuacije. Primitivna organska ćelija/mjehurić (to jest šupljasta, porozna struktura, vezikul) postaje sposobna filtrirati kontinuirane i potencijalno smrtonosne bujice vanjskog stimulansa na način da žrtvuje dio sebe kako bi podigao štit protiv pretjeranog priljeva uzbuđenja. Radeći to on upravo čini ključnu distinkciju između organske unutrašnjosti i anorganske vanjštine:
Mjehurić stječe štit na sljedeći način: njegova najudaljenija površina prestaje imati strukturu kakva bi odgovarala živućoj materiji, do neke mjere postaje anorganska i počinje funkcionirati kao posebni pretinac ili membrana otporna na stimulans. Zauzvrat, energije vanjskoga svijeta mogu prodrijeti u nekoliko „potkožnih“ slojeva koji su ostali živući no samo s djelićem izvornog intenziteta. (…) Svojom smrću vanjski sloj je spasio unutrašnje slojeve slične sudbine – osim ako su stimulansi toliko jaki da probiju štit i dosegnu u punoj snazi i unutrašnje slojeve. Zaštita od podražaja je skoro pa i važnija funkcija za živi organizam od percepcije podražaja. (…) Kod visoko razvijenih organizama receptivni kortikalni slojevi prijašnjeg mjehurića su odavno povučeni u unutrašnjost tijela iako se njegovi dijelovi još uvijek mogu nalaziti direktno ispod štita od podražaja. (Freud 1991: 299)
Dakle, razdvajanje između organske unutrašnjosti i anorganske izvanjskosti je sprovedeno po cijenu smrti dijela samog primitivnog organizma, i upravo je ta smrt ona koja stvara zaštitni štit koji filtrira potencijalno smrtonosne priljeve izvanjske energije. Stoga, individualizirani organski život je ostvaren po cijenu aboriginalne smrti u kojoj organizam postaje sposoban da odvoji sebe od anorganske vanjštine. Ta smrt koja rađa organsku individuaciju stoga i uvjetuje mogućnost organske filogeneze kao i seksualnu reprodukciju. Posljedično ne samo da ta smrt prethodi organizmu, već je ta ona preduvjet organizma da se može reproducirati i umrijeti. Ako je nagon smrti kao kompulzija za ponavljanjem izvorna, primordijalna sila koja upravlja organski život to je zato što je pokretač ponavljanja – ponavljajuće instance – upravo taj trag izvorne traume organske individuacije. Nagon smrti shvaćen kao kao ponavljanje anorganskog je ponavljanje smrti koja daje život organizmu – smrt koja ne može biti zadovoljavajuće ponovljena, ne samo zato što organizam koji nosi njen trag nije još postojao da je doživi, nego zato što je taj trag i označitelj pretjerane smrti, one koju čak nit u umiranju organizam ne može zadovoljavajuće ponoviti. Stoga taj trag izvorne smrti uzrokuje nemogući zahtjev za organski život: to je trag traume koji zahtjeva da bude integriran u psihičku ekonomiju organizma, ali koji to ne može zato što iskazuje izvorno traumatsko cijepanje/raskol između organskog i neorganskog. Organizam ne može živjeti smrt koja rađa i uvodi razliku između života i smrti. Nagon smrti je trag tog raskola/cijepanja: cijepanja koje nikada neće biti uspješno vezano zato što ostaje ne-veziv višak koji čini vezivanje mogućim. Fizička smrt kao nositelj tog raskola i tog viška ne može biti locirana niti u izvoru niti na kraju života. Dekontrakcija nije negentropsko(ne-entropijsko) polazište kojemu bi se netko mogao vratiti ili entropijsko okončanje kojemu bi mogao stremiti. Njen realitet je „bivanje – ništa“ čija prethodeća naknadnost izražava identitet entropijske ravnodušnosti i ne-entropijske razlike – identitet koju je dan misli/mišljenju kao objektivna realnost koja ga (misao/mišljenje) već unaprijed određuje. To određenje se javlja kroz filozofijsko vezivanje traume istrebljenja koja ustraje kao nesvjesna i ne-vezana smetnja fenomenalne svijest i koja potiče volju za znanjem.
Ray Brassier
Preveo s engleskog Patrik Weiss
